Dan njezina desetog rođendana, minuo koncem siječnja, Matilda Crnčević čekala je na nogama. Večer uoči rođendana nije htjela ići spavati, bila je budna do ponoći. U ponoć je djevojčica od roditelja za rođendan na dar dobila knjigu. Doduše, sasvim posebnu, jer ju je sama napisala, a mama i tata objavili su je u vlastitoj nakladi.
Sandra Crnčević, profesorica hrvatskog jezika u osnovnoj školi Antuna Augustinčića u Zaprešiću, priča kako je došlo do toga da su objavili kćerinu knjigu: “Škola u kojoj radim i naša gradska knjižnica puno surađuju. U knjižnici su znali da Matilda piše priče, pa me je knjižničarka Marija Bartolić upitala bi li joj to pokazala. Rekla je da su otvorili digitalnu zbirku, Mariji se svidjelo kako Matilda piše… i tako su odlučili da to bude prva zaprešićka digitalna knjiga”. Matilda se iznenadila i obradovala, a onda spontano kazala roditeljima da bi htjela imati i jednu “pravu knjigu”.
Tristo primjeraka
“Objašnjavala sam joj da je to ‘najpravija’ moguća, da je digitalna knjiga ionako budućnost”, govori majka. Na koncu su roditelji ipak odlučili Matildi izdati knjigu s naslovom “Matildine priče”.
“Nije to neki velik novac, jer smo mi knjigu dobrim dijelom radili uz pomoć prijatelja i kolega. Grafički dio napravio je moj nekadašnji kolega, profesor likovnog Jadranko Lopatić. Čovjek u tiskari također nam je izašao u susret te dao osjetno nižu cijenu.” Crnčevići su naposljetku tiskali 300 primjeraka. Zašto tako puno? “U mjesec dana sve smo podijelili, ostalo nam je još 50-ak primjeraka. Za rođendan je podijelila svima u razredu, dali smo knjižnici, rođacima, poslali mojima u Opuzen, prijateljima…”, smije se otac Andrijano.
Neke od Matildinih priča dnevnički su zapisi koje piše djevojčica Poppy Coutton. Inspiraciju za njezin lik dobila je čitajući knjige Laure Dockrill, u kojima djevojčica Darcy Burdock piše dnevnik. “Ona piše o pidžama partiju, o smrti bake koju nije voljela, o svojoj obitelji, o tome kako je upoznala novu prijateljicu, o raznim stvarima koje joj se događaju u životu”, nabraja Matilda. “Kao što Darcy Burdock piše dnevničke zapise, tako radi i Poppy pišući o putovanjima, o sestri tinejdžerici koja voli lakirati nokte i izlaziti van, o bratu koji joj je isprva dosadan, a potom ga počinje gledati u boljem svjetlu.”
Čitanje prije spavanja
Zašto Poppy Coutton, a ne Ana ili Lana, djevojčica nekog u nas uobičajena imena? “Darcyna mlađa sestra se zove Poppy, a meni je to baš dobro ime za djevojčicu, ovo Coutton, prezime, mi je došlo samo od sebe”, kaže Matilda.
Priče je ilustrirala Lucia Sabljić. “Ona najljepše crta u razredu i najbolja mi je prijateljica, pa smo se dogovorile da bi bilo super da baš ona to meni nacrta”, zadovoljno će.
“Obožavam čitati. Ali, iz nekog razloga ne baš po danu, gušt mi je čitati pred večer, idem ranije leći pa čitam”, govori Matilda. “Odem u krevet oko osam navečer, pa čitam sat, sat i pol prije spavanja. Nastavila bih tako do jutra da me mama ne potjera da ugasim svjetlo, jer hoće da se naspavam za školu.”
Voli li više čitati ili pisati? “Teško pitanje. Oboje. Knjige mi daju inspiraciju, a pisanje mi je hobi. Raduje me. Zabavlja me smisliti neki lik pa mu dati osobine koje god poželim…” Poppy je, dodaje, ponešto slična njoj, Matildi. “Samo što ja nemam brata i sestru, a htjela bih ih imati.”
“Dugo ja pišem…”, ozbiljno kaže dalje desetogodišnjakinja govoreći o tome kako je počela pisati priče. “Počela sam pisati kad mi je bilo šest godina, na bakinom kompjutoru, tad sam zapravo kuckala nešto bez veze.” Priče, ipak, piše rukom. U bilježnicu. Potom ih mama pretipka, ispisuje u Wordu. “Malo je prepisivala i mamina prijateljica Goga, malo je prepisivala i baka… svi su mi pomogli”, priča dalje Matilda.
Kad napiše priču, s bilježnicom iz svoje sobe trči roditeljima. “Imam novu priču… kažem naslov… Hoćete li ju čuti?”
Zamolim ih da sve puste na miru, da naprave pauzu štogod da rade, jer mi je bitno njima ju pročitati, kaže Matilda, a njih dvoje ostave tako knjigu koju čitaju, film koji gledaju, suđe koje su spremali, pa sjednu i slušaju Matildine priče.
“Nekad dok pišem pitam: ‘Hoćete li čuti? Ali još nije posve gotova…’. Tad moji kažu: ‘Ne. Hajde ti to dovrši, onda će nam sigurno zvučati puno bolje…’. E, da, nakon svake priče nalaze se pitanja o priči, kao čitanje s razumijevanjem…”, dometne Matilda. Čemu sad pitanja na kraju priče, pitam? “Jer i mi u školi tako radimo, pa mi je palo na pamet zašto i ja ne bih spojila i priču i pitanja.”
Za sebe kaže da navija i za Dinamo i za Hajduk, voli gledati Harryja Pottera i kamen mudraca, bavi se jazz danceom, od pete godine glumi u Kazalištu Trešnja, u zaprešićkom Foto kino video klubu radi animirane filmove…
Sve tako ozbiljna i ambiciozna, ipak je - dijete. Voli se igrati lego kockama, barbikama, ponekad se sama igra škole: “Imam ploču, pa ja glumim učiteljicu, a moje lutkice su kao nekakav razred”.
Ja sam snimao priču na mobitel, a mama je prenijela u kompjuter
Vinko Udovičić upravo je izdao svoju prvu knjigu. Ništa to ne bi trebalo biti neobično da Vinko nije osmogodišnjak. Pa je i njegova prva knjiga, primjereno toj činjenici - slikovnica. Prava pravcata knjižica koja ima svoju tiskaru (Kerchoffset d.o.o. Zagreb), svog nakladnika (mama Ana Bilić), svog lektora (Ivana Gusak Bilić), korektora (mama), grafičko oblikovanje (iDesign Šibenik). I svog distributera koji ju je stavio u prodaju.
Kako je, uopće, nastala Vinkova prva knjiga? Tako što je njegova mama Ana Bilić, valjda dok Vinko još nije znao koja je to gospođa što ga drži u krilu, pazi i mazi... dakle valjda otkad se rodio, počela malome uvečer pričati priče. Toliko se oko toga trudila da je i sama izdala šest knjiga bajki - sve su prethodno prolazile kroz Vinkove uši. Napokon je i sam nešto iščarobirao u slikovnici - bajci kakva je njegov prvijenac “Hrabrost dječaka”.
Dječak je, naravno, on sam. No gdje je tu hrabrost?
- Pa... to sam u stvari ja koji se bori protiv zle vještice jer ona prijeti da će uništiti svijet i da će sve prekriti vruća lava i više ništa neće postojati... A meni su bogovi dali mač, najprije nisam našao hrabrosti u sebi da ga upotrijebim, a poslije sam našao tu hrabrost, u Parizu sam ukrstio svoj mač s mačem vještice, oba su eksplodirala i sve se vratilo na staro... - u dahu ispričao mi je Vinko sadržaj. A zašto je, i kako, tu priču iz svoje glave odlučio staviti na papir? Zapravo, i nije on pisao nego mama. I, zapravo, Vinko je sve učio od mame...
- Zatvorio se u sobu i na mobitel snimio sam sebe kako govori tu priču. Kad sam imala emisije o bajkama koje sam čitala na Radio Šibeniku, znala sam ga povesti sa sobom pa bi vidio da se zatvorim u studio i čitam, i da se to snima. E, tako je i on snimio sam sebe, zatvorivši se u sobu. A onda sam ja, naravno, bila tipkačica. Meni je to snimljeno puštao, i još ponešto diktirao, ja sam zapisivala. Ako sam nešto željela izmijeniti, najčešće bi rekao: Ne diraj mi tu rečenicu! I, uopće, jako voli neke formulacije, neke riječi, i ne da to dirati...
Tako je nastala njegova prva knjiga, za koju je sam napravio ilustracije, a ja sam, naravno, ponosna na njega... - govori mama Ana Bilić. Vinkova učiteljica Slavica Bračić objašnjava kako je normalno da on to sve priča a mama bilježi, jer su djeca u drugom razredu osnovne škole tek na prvoj razini pisanog izražavanja.
Vinko Udovičić već ima i nacrt za drugu knjigu. Zvat će se Sinotkaz. Ispričat će kako je jedan sin dao otkaz mami zato što ga gnjavi pitanjima “jesi li oprao ruke?”, “jesi li napisao domaći?”, “jesi li obuo papuče?”... A budući da tiskanje knjige i košta, pao je dogovor da kad se od 300 primjeraka “Hrabrosti dječaka” proda sto, da se tim pokrije trošak tiskare (koji je podnijela mama), a ako distributer proda i ostalo, onda će to biti autorov prihod - za tiskanje nove knjige.