U ATELIJERU ZORANA CARA

'Pobjegao sam iz škole, postao prvi narkoman u Zagrebu, gatanje su mi plaćali u kokošima, a jedino društvo danas mi je veliki plišani medvjed...'

    AUTOR:
    • Iva Badanjak

  • OBJAVLJENO:
  • 30.09.2019. u 23:26

Marko Todorov / CROPIX

 

Slikar. Gitarist. Proricatelj sudbine. Bonvivan.

Sve je to Zagrepčanin Zoran Car, koji nas u sunčani jesenski dan dočekuje u vrtu svog ateljea pod Sljemenom. Društvo mu ondje radi jedan veliki plišani medvjed, pozdravljam se s obojicom pa krenem raspetljavati misterij.

Pa tko je zapravo Zoran Car?, pitam ga, a on kaže da je znao da ću ga to prvo pitati.

Pa nisi bez razloga vračara, kažem, a on otpuhne:

- A da... Tko sam ja? Tko smo mi... Ne znam. Znam sve što nisam, znam što sam bio, što sam probao. I ja to nisam. To su događaji, stanja, avanture, životi... Ali, to je prošlost. To su potrošene kartice. Nemamo ništa nego sad. Čim bih radio opis, stavljao bih se u nešto, ne bih mogao biti prisutan - pomalo smeteno krene u raspravu pa se ispriča što “nema previše pametnih riječi” za podijeliti. Kaže mi da često samuje po par dana, bez razgovora s ljudima, pa mu glas “zakržlja”. Nakon par gutljaja hladnog piva, već se opustio.

- Slikar sam kad slikam, astrolog sam kad gatam, kad čistim sam čistač. Fala kaj ste došli, evo baš sam malo pomeo radi vas. Kad kuham sam kuhar, a kad serem sam sroljo. Kad pijem sam pijan. To su sve uloge. Svi opisi, ono što vi mislite da jeste, to niste. To su samo vaše izmišljotine ili priče o vama koje netko drugi priča - objašnjava nam s dječačkim osmijehom.

Marko Todorov / CROPIX
 

Vještine

Car, danas djedica s razigranim očima, jedan je od prvih astrologa u Hrvatskoj koji je zanat počeo kovati još 1968. godine, a nakon rata je odlučio pretvoriti hobi u posao. U to je vrijeme morao uzdržavati, kune mi se, sedam mačaka i sedam pasa, suprugu koja je dala otkaz na poslu i bolesnog oca. Život ga je tada natjerao da objavi oglas u novinama i svoj talent pretvori u zaradu.

- Prvi dan mi je na vrata u 8 ujutro banula jedna stara Zagorka u crnom. Ja u gaćama, a ona ni da me pita nešto, nego gura nogu između vrata i tutne mi u ruku ovako jednu vreću u kojoj su bile kokoška i salata - govori oponašajući govor i pokrete stare gospođe.

- Došla je korupcija. Ha-ha. I tako je to krenulo. Bio sam nervozan taj prvi put, ali kad je krenulo, onda više nije bilo frke. Ubrzo sam imao posla po cijele dane, a naplaćivao bih po 50 maraka jedno gatanje, kasnije bi to bilo 50 eura. Ako vidiš da imaš uvide, znanja i moći, onda je tvoj red da pomogneš drugima. To je uvijek bila uloga vještih ljudi, vještaca. To su vještine - govori nam Car.

Odjel u Vinogradskoj

Rođen je u Zagrebu kao dijete profesorice engleskog i francuskog jezika i u to vrijeme podsekretara za turizam. Za razliku od svoje ugledne, ambiciozne obitelji, Cara je život odveo u drugom smjeru.

- Rano sam shvatio da je škola gubljenje vremena. Puk’o sam već u desetoj godini. Sve bih brzo shvatio kako funkcionira pa bih se u školi dosađivao. Srednju nisam završio. Bio sam hiperaktivac i nisam mogao slušati gluposti koje su tamo govorili - priča nam. U tinejdžerskim godinama je počelo i njegovo eksperimentiranje s narkoticima. Krenulo je s travom, gljivama i LSD-om, a ubrzo se proširilo na sve dostupno. U to je vrijeme u Zagrebu bilo možda 15-ak ljudi koji su koristili droge - prisjeća se Car i dodaje kako je to bilo zatvoreno društvo, ali do opijata nije bilo teško doći jer su granice bile meke.

Isprobao je sve, priznaje, osim heroina.

- Bilo je to drugačije nego danas. Sve je bilo prirodno, dato nam od prirode. Uživao sam tako u biljkama dok me jednoga dana nisu ćopili - prisjeća se paleći još jednu cigaretu i lagano ispuhujući dim.

- Bilo je neizbježno da ćemo kad-tad izazvati sumnju. Bacili su me u Vinogradsku i htjeli su eksperimentirati sa mnom, ali nisam se dao. Pobjegao sam im nakon 15 dana, ali kad sam shvatio da je vrag odnio šalu, vratio sam se. Bio sam na tom odjelu sedam mjeseci - kaže Car.

Riječ je o odjelu za narkomane u Vinogradskoj bolnici, na kojem je 1971. godine on bio prvi pacijent. Ubrzo su mu se pridružili mornar koje je volio konzumirati morfij i žena kojoj su kao uzrok “uobičajenog narkomanskog ponašanja” ustanovljene glavobolje.

- Bili smo veselo društvo. Ali, pružao sam im otpor, a na kraju su me pustili zbog medija. Jednom sam si išao u crkvicu u bolnici poduvati joint. Kad ono, otvaraju se vrata, ulazi neki mladi nadobudni pop s prištevima i iznenadi se. Mala spikica, ja se opustim lagano. Počinje me ispitivati što tu radim. Ja mu kažem da sam se došao malo odmoriti. On me pita dal’ pred Bogom. Ja kažem, pa da i pred njim. I ispostavi se da je on novinar u Glasu Koncila. I on se dočepal priče. I klepne on nekakav članak na dvije strane. Oni su povjerovali da sam ja prešao u religiju. Fala medijima kaj su me izbavili - smije se Car uvjeravajući me da je sve što kaže istina i samo istina pred Bogom.

Nakon što se izbavio bolnice, pobjegao je u Njemačku, Nizozemsku i Dansku, gdje je radio kao izrađivač nakita, kožnih torbi i uređivač interijera. Danas uglavnom slika naivu, a želja mu je voditi livestream intervjue s umjetnicima. Njegovi su “narkomanski dani” iza njega, a ni astrologijom se više ne bavi pretjerano. Pitam ga ipak da mi barem nakratko pokaže svoje hvaljene vještine.

Marko Todorov / CROPIX
 

Amajlije i tarot karte

Pristao je gatati mi. U njegovom “ateljeu”, sobi crnih zidova, potiho svira lagani jazz, a na zidovima, za dekoraciju, vise igračke golih beba, nekoliko slika njegovih pasa, prirode i ženskih reproduktivnih dijelova tijela, a posvuda je kojekakvo drago kamenje, amajlije za sreću i tarot karte. Ipak, Car nije “klasična” gatara. Oči su mu bistre i razigrane, a čini se kao da mu nije cilj samo zaraditi. On kao da se igra s osobom. Čeka što će mu netko reći u razgovoru i kako će reagirati te će onda te podatke kasnije iskoristiti u svom proricanju.

- Aha, evo je. Stiglo je malo čudo - kaže stavljajući naočale za čitanje da bolje pročita moju natalnu kartu koja mu je “izbačena” kad je na web-stranici upisao moj datum, mjesto i vrijeme rođenja.

- Ambiciozna si, tvrdoglava, mogla bi biti dobra šefica. Zdravlje ti je uglavnom dobro. Imala si teško djetinjstvo, ali je to sad iza tebe. Posao će biti dobar, ali inozemstvo svakako. Neka karijera vani i putovanje, to bi bilo za tebe. Uglavnom, ostvarit ćeš stvari koje želiš.

Kratka seansa pogodila je otprilike sve.

OK, ali kako da saznamo tko smo? Može li nam astrologija uopće to reći, pitamo ga.

- Astrologija uopće ne služi predviđanju. To bi ljudi samo htjeli. To je nebitno. Bitnije je pogledati o kakvoj se strukturi tu radi. Svatko ima drugačiji koktel u sebi, građeni smo drugačije, svatko od nas subjektivno doživljava svijet. A u astrologiji se može vidjeti ta subjektivnost. Astrologija je samo 30-40 posto. Ostalo je genetika, pa sve što vam se dogodilo, školovanje, okolina... A četvrto je sve izvan toga, ta sloboda, to letenje, da možeš izaći iz tog kotača, iz te plave pilule u crvenu. Svatko može izaći.

Više na Jutarnjem...


Tagovi

Izdvajamo