U trku je zastrašujuća, izaziva strahopoštovanje, moćna je, graciozna i iako ženka, drži se poput pastuha. Ime joj je Nataša i kad se okreće, izgleda kao da pleše balet. Kažu da u vanjštini konja postoji nešto što čini dobro čovjekovoj nutrini. Valjda zato ne možemo ostati ravnodušni na Natašu.
Kobila Nataša
Ima devet godina. Službeno, ime joj je 306 Trofetta XV, ali nitko je tako ne zove. Ona je dostojanstvena, inteligentna, disciplinirana i odana. Emancipirana. Za razliku od ostalih kobila lipicanaca, nije odabrana za rasplod, Nataša je sportašica i redovito sudjeluje u konjičkim natjecanjima.
Ova “žena u muškom sportu” živi u Đakovu sa 40 pastuha i jedina je kobila iz Hrvatske koja je ikada nastupila na Svjetskom prvenstvu. Državna je prvakinja. Dresura, vožnja dvoprega, maraton i vožnja kroz čunjeve, toj elegantnoj bijeloj kobili sve leži. Kako njezin trener Antun Živić (34) kaže, za Natašom se zato, kao za pravom damom, svi okreću.
- Na prvenstvima su je svi primijetili, Mađari, Rumunji, Talijani... Jedan talijanski moćnik nudi nam bogatstvo, želi je kupiti, ali znate onu pjesmu Slavonskih dukata: ‘Nije na prodaju ova ledina, mi druge nemamo, to nam je jedina...’ Ona je u vlasništvu ergele - počinje priču Živić.
Iz velike obitelji
S Natašom smo u Đakovu, u državnoj ergeli osnovanoj davne 1506. godine, što je svrstava među najstarije u Europi i govori o dugoj tradiciji uzgoja konja na tom području. I to lipicanaca, najstarije kultivirane pasmine konja koji su se na ergeli počeli uzgajati početkom 19. stoljeća, a danas za uzgoj i selekciju konja koriste dvije lokacije - Pastuharnu, smještenu u srcu Đakova, i Ivandvor, u neposrednoj blizini grada. Nataša je prve tri godine života provela na Ivandvoru, a onda su je, primijetivši njezin potencijal za konjička natjecanja, preselili u Pastuharnu. I samo ime njezina doma zvuči “muški”, ali ne da se ona. Ona je najuspješniji hrvatski lipicanac. Ispravak, lipicanka.
Antun Živić i kobila Nataša
- Od 30 ždrebadi, koliko je poteklo od njezina oca, jedino je ona pokazala talent za sport. Vidite, obično u reprezentacije za konjička natjecanja ulaze pastusi, oni su moćniji, jači, izdržljiviji. Utakmica je zahtjevna, traži iznimnu fizičku spremu. Ali, Nataša je dokaz da kobila, ako se dobro pripremi, to može iznijeti. Možda i bolje od pastuha - kaže nam ponosno njezin trener Živić pa nam u jahaonici pokazuje kako trči s Natašom, nogu uz nogu. Nevjerojatno su usklađeni, čovjek i njegov konj. Slavoncima je, kažu, ljubav prema konjima u krvi.
- Kad sam prve konje prodao, plakao sam cijeli tjedan. Jako se povežem s njima. To je ljubav odmalena, od djeda koji ih je imao u ono vrijeme kad se oralo, vozilo gnojivo. Rodom sam iz sela Sikirevaca, znate, 28 kilometara od Đakova. Kasnije je kupio traktor, a meni za deseti rođendan poklonio mog prvog konja. Deset godina radim u ergeli ovdje, a šest sam u sportu. Želio sam napredovati, učio sam, išao na seminare, kužite, želio sam biti Ronaldo - kaže Živić smiješeći se, pomalo zapuhan od trka s konjem. Preuzeo je treninge s Natašom prije dvije godine i otada postao prvak Hrvatske u vožnji dvoprega, ušao u reprezentaciju, dva puta nastupio na Svjetskom prvenstvu, a prije dva tjedna u gradu u njemačkom gradu Drebkau ostvario dosad najbolji nastup Hrvatske dosad.
Uvijek se naježi
- Kad dođem predstaviti hrvatsku zastavu, ja se ježim, svaki put. To je čast. Došli smo do stvarno dobrih rezultata. Ove godine u Njemačkoj smo bili 37. od 84., bila je to dresura za pamćenje, najbolji rezultat Hrvatske dosad. Gledajte, lipicanci su počeli padati, nikad nismo postizali neke rezultate, jer vani se rade takozvani konji iz epruvete. A kod nas je sve prirodno - kaže Živić uzbuđeno. Preskup je to sport, tvrdi, da bismo se plasirali među prvih deset u svijetu.
- Primjerice, na posljednjem Svjetskom prvenstvu bila su dva konja koja vrijede oko 400.000 eura. Jednog konja treniraju četiri trenera. Četiri! To kod nas ne može tako funkcionirati - objašnjava nam, jer on trenira šest konja.
Vlastita proizvodnja hrane za konje jedna je od aktivnosti Ergele Đakovo. Radom i brigom radnika ergele na poljoprivrednim površinama od 307 hektara proizvodi se sijeno, slama i zob koja služi za hranidbu konja tijekom cijele godine. Osnova Natašine prehrane, doznajemo, zob je i djetelina, a potom jabuke, mrkva i zelena trava. Sijeno joj se daje radi boljeg rada crijeva.
- Treniramo svaki dan po dva sata, a tuširam je svaki dan nakon treninga. Ona se prilično uznoji. Posebno je važno ohladiti joj noge, vratiti tjelesnu temperaturu u normalu što prije. Nakon toga odlazi u solarij - kaže Antun.
- Molim, solarij?! - pitamo pa nas Antun vodi do dijela Pastuharne u kojem se prema konjima odnose kao prema holivudskim zvijezdama.
- Nakon kupanja, konj ide u solarij koji ga grije da se što prije osuši i da se ne razboli. Solarij je posebno važan tijekom zime, ljeti nije nužan. Masiram je nakon toga, rukom i posebnim četkama. Nekad potrošim na nju i puno privatnog vremena, ali bez toga nema ni rezultata. Svakih 30 do 40 dana mijenjamo joj potkove. Vi niste samo trener ovim konjima, vi ste i njihov nutricionist i psiholog, u svemu tome morate znati kad stati, koliko je hrane dovoljno, koliko ona može podnijeti, kad joj je dosta kupanja, kada trebate biti strogi, a kada neizmjerno nježni - kaže Živić. Suosjećanje, strpljenje i dosljednost, to je ono što je ona njega naučila.
Antun Živić i kobila Nataša
Životni partner
Nakon kratkog sunčanja, pratimo Natašu u njezin boks, odmah je pokraj njezina partnera, s kojim vozi zaprege. On je pastuh, a zovu ga Tošo. Prirodno, konji trebaju društvo, životinje su to koje žive u krdu i osjećaju se sigurnije kad je uz njih netko njihove vrste. Nataša mu se veseli.
Siglavy, Antun Živić i kobila Nataša
- Evo, pogledajte, oni su dva gotovo identična konja. Nataša je velika za ženku, onako, malo je muškobanjasta. Ona i Tošo nevjerojatno su povezani. Za natjecanje je važno da dva konja funkcioniraju kao jedno, da rade identične radnje, kao u zrcalu, uvijanje, jednak korak, hod, galop, da se prate - kaže Živić.
Pokazuje nam potom i ostala svoja četiri konja, još su divlji, oprezno im moramo pristupiti. Nitko nije umiljat kao Nataša.
- Sestre joj rađaju, a ona je sportašica. Ne kažem da za koju godinu neće u mirovinu na Ivandvor i da neće tamo rađati, možda od nje dobijemo jednog lijepog, također uspješnog potomka. I to je moguće - zaključuje. Ostavljamo Natašu i njezinih 40 pastuha, osupnuti ženstvenom energijom i duhom divljine spojenim u jednog konja. U sportašicu.