Petak je, 25. rujna. Nalazim se na kavi s Dragutinom Mamićem (77). Na jutarnji sastanak on donosi i dvije Snjeguljice. - Kakva slučajnost da smo baš danas zakazali intervju! - govori mi, pa nastavlja: - Pa, pogledajte datum! 25. rujna se slavi Dan Leda. Ustanovili smo ga 1965., kada smo se preselili u prvi Ledov samostalni pogon - priča gospodin Mamić, jedan od prvih Ledovih zaposlenika, koji je u tu tvrtku došao 1962. godine, četiri godine nakon što je u tadašnjoj Zagrebačkoj mljekari proizvedena prva Snjeguljica.
Gospodin Mamić u Ledu je proveo 33 godine. Počeo je, kaže, kao vozač i teklić, a posljednjih dvadesetak godina svoje karijere u toj firmi bio na poziciji direktora marketinga. Ovih dana svi pričaju o tome da bi Ledo, koji je posljednjih 26 godina radio unutar Agrokora, odnosno danas Fortenove, mogao dobiti novog vlasnika. Navodno imaju desetak ponuda zainteresiranih kupaca, a tko će biti budući vlasnik i hoće li vlasništvo ostati u Hrvatskoj, trebali bismo saznati sredinom listopada.
Mamić je u Ledu završio slučajno. Jednog njegovog prijatelja, koji je u Zagreb došao iz Mostara, u Zagrebačkoj mljekari su zaposlili kao tehničara. Da prijatelj koji se još nije dobro snalazio po gradu ne mora tramvajem do Žitnjaka, gdje je bila mljekara, Mamić ga je odvezao na posao. - Kad smo došli, pitali su me: ‘Jesi li i ti tehničar?’. Rekao sam im da nisam, taman sam bio završio srednju ekonomsku školu i planirao upisati Ekonomski fakultet. Svejedno su me pitali da ostanem raditi, a ja sam rekao da neću. No, prijatelj me onda ispod stola udarao nogom. Htio je imati kompića na poslu. Pa sam ipak rekao ‘zašto ne!’ - prisjeća se Mamić, dodajući da je planirao ostati samo preko ljeta.
Sladoled na skijalištima
No, i nakon što je upisao fakultet uspijevao je u svoj raspored staviti i rad u Zagrebačkoj mljekari. Ujutro bi išao na fakultet, a od podneva do 20 sati bi radio. Najprije je bio vozač, a onda je napredovao do uredskog posla. Na indigo papiru bi ispisivao u koju se trgovinu šalje koliko mlijeka. Iako vrlo mlad, sjajno je savladao taj zadatak, koji je iskusnijim radnicima koji su ga obavljali bio prilično naporan. U to vrijeme, priča, još je uvijek puno ljudi starijih generacija bilo nepismeno, a i onima koji su pisali je to često prilično teško padalo.
Dok je Mamić završio fakultet, po Zagrebu je, sjeća se kao danas, bilo sto Ledinih škrinja. - Sve sam ih znao napamet, a još uvijek pamtim da je posljednja, stota, bila na Trgu žrtava fašizma - kaže. Tada nisu postojali kombiji ni kamioni koji bi imali ugrađene hladnjake, pa nije bilo moguće prevoziti sladolede u druge dijelove Hrvatske. Ipak, nekada su dostavljali u Mariju Bistricu, na blagdan Velike Gospe. Tri do četiri puta u danu bi išli tamo i nazad do Zagreba, vozeći kamion pun sladoleda, kojeg je hladilo tek nešto kartona kojeg bi prethodno zaledili u hladnjači. - Evo, a zanimljivo je reći da je u vrijeme kada sam odlazio iz Leda po cijeloj Hrvatskoj i regiji bilo oko 30 tisuća škrinja. Rekao bih da ih danas ima oko 40 tisuća - kaže naš sugovornik, dodajući da se broj poslovnica najprije počeo širiti po zagrebačkoj okolici; Karlovcu, Varaždinu, Koprivnici...
Zanimljivo je i da bi se tvornica sladoleda po zimi zatvarala.
Tako je bilo sve do 80-ih godina prošloga stoljeća. Sladoled se zimi jednostavno nije jeo. - Jednom sam pred Božić u jednu trgovinu na Britancu na isporuku donio torte Bajka. Poslovođa, sjećam ga se i danas, bio je crn i zgodan, krenuo je na mene s metlom! Rekao mi je: ‘Marš, mene si došao zafrkavati! Kakav sladoled, vani pada snijeg!’ - smije se gospodin Dragutin. Kako je kasnije radio kao direktor marketinga, jedan od glavnih ciljeva mu je bio upravo promijeniti uvriježeno mišljenje da nije dobro jesti sladoled zimi. - Čak sam išao razgovarati s liječnicima u Klaićevoj, koji su mi potvrdili da je zdravo po zimi jesti sladoled, a po ljeti, recimo, piti čaj. Ljudi su postupno to shvaćali, pa se tek 80-ih sladoled počeo prodavati po skijalištima. Ali i dalje je to išlo prilično polako - kaže.
Kako su u Ledu već imali puno prostora za skladištenje u hladnjačama, a u hladnijih mjeseci su gasili proizvodnju sladoleda, došli su na ideju da bi mogli i zamrzavati povrće. - Najprije smo, naravno, vidjeli sa sanitarcima, koji su nam rekli da je u redu da držimo sladoled i povrće u istim hladnjačama. Jedino što je povrće moralo kod nas dolaziti već duboko smrznuto. Probleme nam je pravila samo zelena paprika, koja i smrznuta pušta miris, a sladoled ga lako povuče. No i to smo rješavali - priča nam Dragutin.
Korneti stigli šezdesetih
Pomalo su onda počeli i sa smrznutom ribom, koju su nabavljali iz Zadra, a on je nakon jedne posjete Zürichu shvatio da bez problema mogu zamrznuti i tijesto u raznim oblicima. - Bio sam u Švicarskoj i na sajmu prehrane me privuklo jedno mjesto s kojeg je divno mirisalo, a ja sam bio gladan. Tamo su mi reklo da je sve tijesto koje peku smrznuto. Bio sam oduševljen i odmah to predložio kada sam došao u Zagreb. Svi su mi govorili da sam lud, no uvijek treba vremena da se takve ideje prihvate. I jesu. Počeli smo: tanko tijesto, lisnato, štrukli... Slučajno ti dođu gosti, a ti im za 20 minuta uz kavu poslužiš i kroasane ili štrukle. To je bilo sjajno - govori.
U doba kad su ljudi već bili dobro upoznati s onime što Ledo radi, kad bi zasjalo prvo sunce, već sredinom travnja, odmah bi svi pohrlili po sladoled. U Ledu ga ne bi mogli proizvesti dovoljno da zadovolje potražnju. No, naš gospodin Mamić je doskočio i tome problemu. - Bilo mi je jasno da ne možemo kupiti 50 strojeva da bismo stigli proizvesti toliku količinu odjednom. No onda sam bio na putu u Danskoj, iz koje smo često uzimali strojeve. Došao sam po zimi, a oni su proizvodili kao ludi. Pitao sam ih kome to prodaju, na što su mi rekli ‘trenutno nikome’. Izračunali su da im se isplati uzeti dodatne komore u kojima će sladolede proizvedene u zimu čuvati za iduće proljeće. Tako da smo taj model onda počeli provoditi i mi - sjeća se, dodajući da je u Ledu moto uvijek bio “samo kvaliteta”.
- Imali smo iznimno jak laboratorij, stalno su nešto osmišljavali, isprobavali... Jednom su, recimo, probali maslac u sladoledu zamijeniti biljnom mašću. Napravili smo jednu takvu turu, no okus jednostavno nije bio isti, pa smo od toga odustali - priča, dodajući da su se ovi eksperimenti odvijali 80-ih godina. Većina recepata za sladolede nastala je originalno u Ledovom laboratoriju, dok su oni prvi, među kojima je i recept za Snjeguljicu, došli “u paketu” s VitaFrizom, prvim strojem za proizvodnju sladoleda kojeg je tadašnja Zagrebačka mljekara kupila.
Tamo je bio i recept za King, no u Ledu su ga modificirali. Na tom se prvom stroju dnevno proizvodilo sto do 200 kilograma sladoleda. Na početku su to bili samo kultna Snjeguljica, zatim Lado, koji je bio kao Snjeguljica bez čokolade, te Tango, sladoled od čokolade. Kasnije se asortiman počeo širiti, a već u prvoj polovici 60-ih godina počeli su stizati i strojevi koji su, recimo, mogli proizvoditi i kornete.
Gospodin Mamić tvrdi da je upravo Ledo, uz tvornicu dječje hrane u Plivi, imao najviše higijenske standarde od svih tvornica u Jugoslaviji. - To su bile garantirano dvije najčišće industrije. Ti nisi mogao ući u pogon Leda bez da prije nisi prošao cipelama kroz klor i dezinficirao ruke. Pazilo se na higijenu do te mjere da su žene morale prijaviti kad su imale mjesečnicu, pa bi onda nekoliko dana umjesto u pogonu radile u skladištu i pakirale kutije - prisjeća se.
Proboj na srbijansko tržište
Proizvodnja i njegov odjel marketing su, kaže, uvijek bili u samo jednoj borbi. Proizvodnja se borila za što više strojeva, a Mamić za što više frižidera. - Jednom su me čak prozvali da sam kupovao previše frižidera i da od toga sigurno imam proviziju. No, to nije bilo tako. Vodio sam se idućom logikom: kad staviš svoj frižider u neku trgovinu ili ugostiteljski objekt, tu više nitko drugi ne može doći. Ljudi neće uzeti dva jer mu troše struju i prostor. Konkurenti su nam tada bili Ljubljanska mljekara, pa Pekabela iz Beograda, a onda su 80-ih počeli proizvoditi sladoled i u Skoplju, Sarajevu... - priča, dodajući da je rasprostranjenost, uz kvalitetu, bila Ledova najjača postavka.
A to nije bilo lako postići. Proboj na srpsko tržište će gospodin Mamić zauvijek pamtiti. Htjeli su postići dogovor s tamošnjim trgovačkim lancem Vračar, no to im mjesecima nije uspijevalo. - Hodočastili smo tamo nekoliko mjeseci, no bezuspješno. Već smo bili dobri s direktorom, no znali smo da je na njemu pritisak samo zato što smo mi iz Zagreba. No, potrudio sam se i saznao kada je njegovoj supruzi rođendan. Otišao sam na Dolac, kupio joj drvenu rodu i buket cvijeća te uzeo jednu tortu Bajku. S kolegom sam se uputio do Beograda. Došli smo do njihovog stana, pozvonio sam, rekao joj: ‘Ljubim ruke’, objasnio da smo mi iz Leda, dao poklone i otišao. Sutradan me njezin suprug nazvao i rekao: ‘Sutra šalji tri šlepera Bajki pa ću ih pobacati u dućane’. Tako nam je Beograd kasnije postao tržište jače čak i od Zagreba - sjeća se.
Ono na što je Mamić posebno ponosan je da mu u 20 godina direktorske pozicije nijedan čovjek nije napustio Ledo. Svi su bili kao velika obitelj. Najdraži dan u godini im je bio upravo Dan Leda. Tada se nije radilo, otišli bi u Zagorje, imali sportske igre, fino pojeli, podružili se. - Čovjek mi nikada nije bio broj i svima bih uvijek pokušao pomoći kad bi mi došli s nekim problemom. A nije zanemarivo i da je Ledo uvijek po plaćama bio među deset najjačih firmi u Jugoslaviji. Radnici su imali plaću koja je bila ekvivalent onome što je danas, recimo, četiri tisuće kuna. No, na plaću se dodavao učinak, ono što danas zovu stimulans. U drugim firmama bi on iznosio dva do tri posto plaće, a u Ledu je preko ljeta znao doći i do 80 posto plaće.
Love je bilo. U moje vrijeme Ledo nikada nije ništa kupio na kredit - govori, dodajući da ga ni ne čudi da s obzirom na uvjete nikada nije bilo opstrukcije u radu. - Ljudi su znali da rade za sebe, za svoju obitelj, za Ledo kojeg su voljeli. Do trenutka kada sam ja otišao iz Leda, radnicima smo podijelili 680 stanova. Svake se godine kupovalo 25 do 30 stanova i radile su se rang-liste na kojima su kriteriji bili ima li radnik obitelj, djecu, je li podstanar, dijeli li životni prostor s još nekime i slično. Prvih 25 ili 30 na listi bi dobivali stanove - prisjeća se ovog detalja kojeg je danas prilično teško pojmiti.
Ledo vrijedi 600 milijuna eura
Ledo je bio pionir po brojnim potezima. Među ostalim, prva su firma u Europi čiji se logo našao na nogometnim dresovima. - Uvijek sam bio okružen vrhunskim stručnjacima, a među njima je bio i Marko Goluža, koji se dosjetio da bismo trebali staviti Ledovog medu na prsa igračima Dinama. To je bilo 70-ih. Prva utakmica na kojoj su nosili dresove je bila Dinamo - Zvezda. Tada sam išao na sve tekme Dinama, pa sam bio i na ovoj. Kad su dinamovci istrčali na teren, najprije je nastao muk, a onda se diljem stadiona moglo čuti: ‘Gle, Ledo!’, ‘Eno medo’, ‘Vidi, sladoled’ - priča, dodajući da su ovaj trend onda kasnije prihvatili svi.
Na poslu je, priča, svaki dan bio izazov. Nerijetko se trebalo snaći u začudnim situacijama. Ledo je u jednome trenutku promijenio svoj vizualni identitet, kojeg su primijenili i na svojim škrinjama. Dizajn je bio bijeli, uz traku na kojoj su se mijenjale tri boje; crvena, bijela i plava. - Bio sam u Međugorju u jednoj trgovini, kada je došla policija i pitali su me jesam li ja iz Leda.
Potvrdio sam, na što mi je policajac rekao: ‘Kupi taj frižider, nema socijalističkih obilježja!’. Htjeli su da na njemu bude zvijezda. Ja sam mu rekao da je to beskonačna traka. Srećom, baš na ovom frižideru je prvo išla plava boja, pa bijela, pa crvena. Pa sam rekao da je to kao zastava - priča.
Mamić je iz Leda otišao, kaže, jer se s nekim stvarima nije mogao pomiriti. Nakon toga je šest godina bio direktor Mercatonea, a poslije se umirovio. Pitamo ga što on kaže na trenutno aktualnu temu, prodaju Leda. - Recimo, i 80-ih smo imali strašne ponude za kupnju, no uvijek nam je bilo najvažnije da sačuvamo radna mjesta i ljude, tako da smo se zbog toga nekako uvijek odupirali toj mogućnosti da nas kupi neki stranac. No, po meni je u konačnici malo bitno tko će biti vlasnik sve dok se posao nastavlja. Po mojoj procjeni, iako dugo nisam tamo, Ledo danas vrijedi barem 600 do 700 milijuna eura - kaže.
Gospodin Dragutin, iznimno vitalan čovjek, priča nam da je kao mlad igrao puno nogomet na betonu, pa je prije dvije godine morao operirati koljeno. No, već tjedan dana nakon operacije je ponovno vozio automobil. - Mirovinu provodim kao vozač taksija za svoje unuke. Vozim ih u školu, iz škole, na treninge... - priča s osmijehom. A za kraj nam otkriva da njegov najdraži sladoled ipak nije Snjeguljica, nego da najviše uživa u Ledovom vanilija bourbon okusu.