NEPOZNATO O POZNATOJ OBITELJI

POSLJEDNJI DRAŠKOVIĆI U BORBI ZA NASLJEDSTVO 'Ocu sam za rođendan želio dati vlastovnicu koju je sanjao četvrt stoljeća, no nije dočekao taj trenutak'

    AUTOR:
    • Višnja Gotal

  • OBJAVLJENO:
  • 13.01.2020. u 23:00

PRIVATNA ARHIVA

Rješenje o povratu 100 hektara zemljišta u okolici Ludbrega: Nikolaus je želio ocu na rođendan, 20. siječnja, reći za rješenje, ali grof je preminuo ne dočekavši najveću želju

Nakon smrti Karla Draškovića, njegov sin Nikolaus, sada glava obitelji, govori o očevim posljednjim danima i njegovoj tuzi što nije uspio vratiti ni pedalj očeva naslijeđa u Varaždinskoj županiji

Grof Karl Drašković Trakošćanski s ovog je svijeta otišao predzadnji dan prošle godine, 30. prosinca, u 97. godini, a da nije uspio vratiti ni pedalj očeva nasljeđa u Varaždinskoj županiji. Neposredno prije grofove smrti obitelj je primila izvršno rješenje o povratu 100 hektara zemljišta u okolici Ludbrega, ali provedba rješenja do danas nije izvršena u zemljišnim knjigama. Njegov sin, grof Nikolaus, sada glava obitelji, odlučio je da neće ocu reći za rješenje, nego ga za rođendan, 20. siječnja, iznenaditi njemu najdražim darom - vlastovnicom dijela njegove očevine.

- Bio bi mu to najdraži dar koji je čekao četvrt stoljeća, no na žalost, nije ga dočekao. Tako je otišao, a da nije znao da mu se ostvarila najveća želja. Jako sam tužan zbog toga - govori grof Nikolaus, razočaran takvim slijedom događaja. Hrvatska država Draškovićima nije vratila 400 hektara zemljišta nasljeđa grofa Pavla Draškovića Trakošćanskog. S majčine je strane grofu Karlu dio imovine vraćen, obitelji su vraćene i dvije kuće u Opatiji, a s kućom u zagrebačkoj Martićevoj problemi su slični onima u Ludbregu.

PRIVATNA ARHIVA
 

Pun šleper dokumentacije

Grof Karl i obitelj u Hrvatskoj (ne)raspolažu s više tisuća hektara zemljišta i šuma, od čega su neki posjedi vraćeni, a oko drugih se još spore s hrvatskim vlastima i tim se sporovima ne vidi kraja. Upravni postupci za povrat zemljišta jednoj od najpoznatijih hrvatskih obitelji, s velikim značenjem u hrvatskoj povijesti, traju nevjerojatne 23 godine, iako zakon kaže da ti postupci moraju završiti u roku 60 dana. Dokumentacijom u postupku mogao bi se napuniti veći šleper. Tek im je tadašnja Općina Ludbreg 1990. godine i bez tada zakonske obveze, darovnim ugovorom dala obiteljski dvorac u Velikom Bukovcu.

PRIVATNA ARHIVA
 

- Bila je to tad ruševina, koju je grof obnovio i još se obnavlja, a za što je dosad potrošeno oko dva milijuna eura - kaže voditelj Draškovićevih poslova u Hrvatskoj, Varaždinac Ivan Domislović. Obitelj u Hrvatskoj ima 40-ak zaposlenih, njegov je posao koordinirati ih. Nekoliko je puta podnesena i tužba za odugovlačenje postupka, međutim, ništa se nije promijenilo.

- To je strašna frustracija za njih, podnosili smo žalbe i međunarodnim institucijama, međutim, tužiti ne možemo dok ne riješimo sve instance domaćeg pravosuđa. Zadnja je Ustavni sud, a na njega možemo čekati još dva desetljeća - nastavlja Domislović. Ulazak Hrvatske u Europsku uniju budi nadu da će se stvari promijeniti.

- Treba ih riješiti. I odbiti ako treba, argumentirano, a ne izmišljati samo kako bi se oduljio postupak - kaže. Nekad plemenitaške obitelji u svim su zemljama bivših komunističkih režima prošle znatno bolje od grofa Karla Draškovića, njihova im je u komunizmu oduzeta imovina uglavnom vraćena u roku od oko dvije do tri godine, kaže Domislović.

- Ponudili smo nagodbu Hrvatskoj kako bismo izbjegli sve te skupe postupke. Neka nam vrate ono što je slobodno, ostaloga ćemo se i službeno odreći samo da to riješimo bez nepotrebnih gomilanja troškova. Ovako nitko ne može gospodariti tom imovinom i ona propada. U ove 23 godine mnoge su se kuće i zgrade same od sebe urušile na tim zemljištima jer o njima nitko ne vodi brigu, nema ih pravo dirati - nadovezao se grof Nikolaus. O svojemu je problemu razgovarao i s hrvatskim premijerima.

- Sa svima sam se uspio sastati, osim s premijerom Andrejom Plenkovićem koji me dosad, unatoč molbama, nije primio, no nadam se da će prije izbora pronaći toliko vremena. Na stol smo donijeli jednaku ili minimalno modificiranu nagodbu, ispratili su nas lijepim riječima, ali nikad ništa. Otac je uložio izniman trud s malo rezultata - govori grof. Kad je riječ o hrvatskim vlastima, kaže da se ne osjećaju dobrodošlo i “osobito nas ne voli DORH”.

- Sve čine uz smiješne argumente, da nam ne bi vratili obiteljsku imovinu koju su uzeli komunisti, ukrali hrvatski plaćenici. Vratiti tu imovinu značilo bi pravdu za obitelj Drašković. Sramotno je za hrvatsku državu da ne rješava ove stvari - govori. Preminuli grof do kraja svog dugog života uzalud se nadao da će postati vlasnik barem dijela očeva nasljeđa. Osim tog neuspjeha, grof Karl, vjeruje njegov sin, ostvario je sve svoje životne želje, samo si je neke ostavio za pod stare dane pa su mu izmakle.

 

Uspomene iz djetinjstva

- Govorio je da će starost iskoristiti da pročita sve knjige koje još želi pročitati, ali je izgubio vid i nije to mogao. Volio je povijesne knjige, biografije velikih ljudi i knjige o budućnosti čovječanstva - priča  Nikolaus. Prva sjećanja na oca iz djetinjstva su očev strog karakter, ali ljubazna narav, velikodušnost i osjećaj sigurnosti koji je pružao svojoj obitelji, ali i ljudima oko njega.

- Kad sam bio malen, stavio me na konja, a ja sam se konja užasavao. No, kad je i on sjeo, strah je nestao - smije se. Kasnije sam ga doživljavao kao malo tvrdoglavog i pravdoljubivog, poput Abrahama iz Biblije. Grof Nikolaus naočit je muškarac, visok 195 centimetara, duže kose, mladenačkog izgleda na početku pedesetih. Oženjen je libijskom plemkinjom i imaju troje djece koja se školuju u Beču.

- Suprugina obitelj je rodbinski blisko vezana s libijskom kraljevskom obitelji, a prije dolaska Gadafija na vlast, otac je bio gradonačelnik Tripolija i libijski ministar zdravlja. Padom monarhije otac je završio u zatvoru, ostatak obitelji je morao otići, odselili su se u Švicarsku. Grof ima sestru koja živi na sjeveru Austrije i također ima dvoje djece. Kaže i da većinu vremena provodi s “neplemenitašima”, ali ima “mnogo prijatelja plemenitog podrijetla s kojima povremeno provodi vikende”.

- U Hrvatskoj sam vrlo blizak s obiteljima Adamović, Pejačević i Eltz. U Europi se često družim s Esterhazyjima, obitelji vojvode od Bavarske, ali i drugim obiteljima plemenitog podrijetla - govori. Jedan dan u životu modernoga grofa ne razlikuje se, kaže, od dana “običnih građana”. - Moderan grof ustaje u 6.30, ponekad malo vježba, oko 7 doručkuje, vodi djecu u školu i u 7.30 je u uredu. Svaki dan je drukčiji, ranije sam uglavnom ručao s roditeljima, a doma pokušavam biti do 18 sati kad i djeca dolaze iz škole, kako bismo večerali zajedno - kaže nam grof.

- Moram reći da su mnogi ljudi skeptični prema nama, doživljavaju nas kao aristokraciju iz davnih vremena. No, sigurno nakon ustajanja ne sjedam na bijelog konja s mačem za pojasom i ne jašem proplancima Trakošćana - smije se. Grof Nikolaus dva do tri puta mjesečno poslovno dolazi u Hrvatsku, a on je nasljednik i zemljišta očeva rođaka grofa Jurja VI. Draškovića, među kojima je i Trakošćan s najljepšim dvorcem u Hrvatskom zagorju. Lani su im vraćene šume, 1300 hektara, dvorac i ne traže. Zahvaljujući Jurju Draškoviću, Trakošćan je danas takav kakav jest. Dobio ga je od cara Maksimilijana zbog brojnih zasluga za carstvo, a kasnije ga za 20.000 forinti prodaje bratu Gašparu. Obitelj  je posjedovala  dvorac tri i pol stoljeća, s malim prekidom od šest godina između 1645. i 1651., kad je Trakošćan bio u vlasništvu Nikole Zrinskog. Grof je dvorac dao Nikoli Zrinskome kao miraz svoje kćeri Euzebije. Kad je ona, samo šest godina kasnije, umrla bez djece, Draškovići i Zrinski su se posvadili oko povrata. Dvorac je na kraju vraćen i dvaput bio zauziman te je ostao poprilično oštećen, zbog čega ga Draškovići napuštaju i sele se u Klenovnik. Ubrzo odlučuje prodati Klenovnik barunu Brucku, austrijskom ministru financija, kako bi skupio novac za obnovu Trakošćana. Grof Juraj uz Klenovnik prodaje i druga vrijedna imanja, a s istim ciljem - skupiti forinte. Računao je da mu ih treba milijun, za obnovu njemu najdražeg Trakošćana. Preuredio je dvorac, s obitelji živio u njemu, a nakon smrti ga nasljeđuje nećak Ivan, a njega njegov istoimeni sin koji postaje zadnji vlasnik Trakošćana u obitelji Drašković. Iako je Ivanov nasljednik, grofu Karlu, ali ni njegovu sinu Nikolausu, ne pada na pamet tražiti povrat dvorca. U obiteljsko vlasništvo želi vratiti isključivo zemljišta i šume, a u toj je misiji, potrošio, kaže, milijunske iznose u eurima.

PRIVATNA ARHIVA

Prva sjećanja na oca iz djetinjstva su očev strog karakter, ali ljubazna narav, velikodušnost i osjećaj sigurnosti koji je pružao svojoj obitelji, ali i ljudima oko sebe, kaže grof Nikolaus, koji je oženjen libijskom plemkinjom i imaju troje djece koja se školuju u Beču

 

Moderni sluga

- Da bih mogao financirati povratak obiteljskog nasljeđa, radim na više strana. U poduzeću za elektrifikaciju, nalik hrvatskom HEP-u, ali manjem, koje strujom opskrbljuje manji dio Austrije, brinem o poljoprivredi Draškovićevih, ali i Esterhazyja, o investicijama u Hrvatskoj, a imam i plinsko poduzeće. Rado bih u Hrvatskoj radio nešto produktivno, a ne se samo borio s državom. U Hrvatskoj vidimo veliki potencijal, obični ljudi su uvijek bili ljubazni prema mojoj obitelji, od oca sam naučio da treba živjeti u miru, radije nego voditi besmislene ratove. Razlog zašto želimo biti prisutni u Hrvatskoj je povijesno nasljeđe, ali želimo igrati i ulogu u hrvatskoj budućnosti. I to tako da stvaramo radna mjesta i pridonosimo ekonomskom rastu... Osobno želim ohrabriti mlade Hrvate da ne napuštaju zemlju nego da ostanu u Hrvatskoj i pokušaju biti uspješni iako je sustav vrlo težak. Previše je administracije i birokracije koje su toliko jake da ubijaju, guše mogućnost pojedinca za razvoj - razočaran je grof Nikolaus. Nakon što su protjerani iz Hrvatske, Draškovići su iselili u južno Gradišće, gdje je grof Karl proveo drugu polovicu života.

PRIVATNA ARHIVA

Prva sjećanja na oca iz djetinjstva su očev strog karakter, ali ljubazna narav, velikodušnost i osjećaj sigurnosti koji je pružao svojoj obitelji, ali i ljudima oko sebe, kaže grof Nikolaus, koji je oženjen libijskom plemkinjom i imaju troje djece koja se školuju u Beču

 

I u Austriji je imovina godinama bila pod sovjetskom okupacijom i devastirana, no grof je obnovio dvorac i vratio mu stari sjaj. Na dvorcu u Gradišću, kao što i priliči plemenitom rodu, nalazi se obiteljski grb. Iako ni u Austriji nema službenog tituliranja, mediji i običan svijet, kao i u Hrvatskoj, koriste grofovsku titulu spominju li Draškoviće. Povijest je u dvorcu na svakom koraku, na zidovima su veliki portreti grofovih predaka. Draškovići, kaže Nikolaus, zaista drže do svog nasljeđa i prenose ga na nove generacije. Grof Karl se u Hrvatsku vratio 1989. godine, proaktivno je, kaže njegov sin, sudjelovao u promjenama u Hrvatskoj. Kad je 1996. godine donesen Zakon o povratu imovine i godinu dana kasnije stupio na snagu, grof je odlučio potraživati svoju imovinu. Dio imovine s majčine strane uspio je vratiti obitelji, ali još je 3000 hektara u vlasništvu hrvatske države, s kojom mora voditi beskonačne upravne sporove kako bi ju dobio natrag. Osobito ga boli, kao i netom preminulog oca, što s očeve strane nisu uspjeli vratiti ništa. Čak ni 100, upravnom parnicom vraćenih hektara, nije službeno njihovo - čekaju vlasnički list. To su zapravo, kaže Ivan Domislović, “promili” površina državnog zemljišta i ne predstavljaju nikakvo oskvrnuće državnog vlasništva ni udar na državni proračun. Pritom treba istaknuti da država još nije ni odradila kompletnu inventuru svoje imovine pa na tisuće hektara takvog zemljišta stoji neobrađeno ili je uzurpirano, kaže Domislović koji posljednjih 30 godina, s pokojnim Karlom i Nikolausom, vodi postupke povratka, a koji konačno nakon toliko vremena počinje donositi rezultate. On je, kaže, arhitekt i kreator koncepta povrata grofovske imovine i, smije se, vjerojatno najvjerniji moderni “sluga” Draškovićevih.

Grof Nikolaus Drašković Trakošćanski za kraj kaže: - Ne mogu prežaliti to što otac nije doživio da vidi vlastovnicu ni tog malenog dijela očevog nasljeđa. Grof Karl Drašković od Trakošćana pokopan je u Gradišću, a prema njegovoj želji misa će se voditi na hrvatskom jeziku, a svirat će se i pjevati hrvatska himna.

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo