Amanda Chatel spisateljica je i novinarka koja piše za mnoge lifestyle internetske portale.
Ovog puta za Bustle je otvorila dušu i odlučila ispričati svoju priču o problemu s alkoholom, iz malo drugačijeg kuta no što ljudi to obično rade.
Amanda New York smatra svojim gradom. Doselila se u njega u svojim 20-im godinama, a s mnogim promjenama koje su uslijedile osvijestila je i svoj problem s alkoholom, koji povezuje upravo s gradom koji naziva 'ljubavlju svog života'.
- Ne tjera me ovaj grad da pijem. Ok, ponekad možda i da. Ali, veći je faktor činjenica da je ispijanje alkohola ovdje toliko ukorijenjeno u svakodnevan društveni život. Dakako, i drugi gradovi imaju svoje 'happy hour-e', ali New York prednjači – napisala je Chatel.
Navodi kako je u New Yorku sasvim prihvatljivo biti pripit ili pijan svaku večer u tjednu, odlaziti na bruncheve na kojima se vikendom ispija alkohol, pa onda i u večernjim satima nastaviti u istom ritmu u barovima i klubovima.
Svaki newyorški ured u kojemu je radila imao je alkoholna pića u ponudi. I nije služio tome da se otvori u posebnim prilikama. Služio je tome da se ljudi opuste i malo popiju kad su se radni sati činili predugi.
- Zabrinjavajuće je što sve ovo nisu znakovi da je problem u načinu života u New Yorku, nego se smatraju pokazateljima da je život u ovom gradu zabavan – iznosi spisateljica srž problema.
Amanda je svjesna da problem postoji i van New Yorka. Prisjetila se tako odlazaka u rodni grad i nalaženja s prijateljima iz škole. Normalno je, kaže, da se nađu na piću, ne na hrani. Piće se tada pretvori u dva, a dva se pretvore u cjelonoćno opijanje i bauljanje po barovima.
- Dugo vremena ja sam bila ta koja je posljednja odlazila doma. Ostajala bih do trenutka u kojemu je zabava odavno završila, a ja više nemam s kime ni nazdraviti. To me nije sprječavalo da pijem i dalje – iskreno se prisjetila Amanda.
Prečesto ispijanje alkoholnih pića utjecalo na Amandin privatan, ali i poslovan život. Prisjetila se svih onih trenutaka kad bi od strašnog mamurluka jedva došla na posao, a nerijetko bi nazvala i rekla kako se otrovala hranom i nije u stanju raditi.
Što se tiče privatnog života, Amandu je skupo koštala uzrečica 'Što trijezan misli, pijan govori'.
- Kad bi pobrojala sve one trenutke u kojima sam pod utjecajem alkohola izgovorila razne ružne i nepotrebne stvari, čudi me da nisam ostala i bez većeg broja prijatelja – iskrena je novinarka.
Bez obzira na sve negativne strane ispijanja alkohola u mjeri u kojoj je ona to radila, Amanda se pita kako je uopće moguće u današnjem svijetu odoljeti alkoholu u potpunosti.
- Kako otići na vjenčanje i ne nazdraviti sretnom paru? Kako plesati u klubu cijelu noć na groznu house glazbu bez da u ruci držim super jaki alkoholni koktel koji će mi pomoći da se opustim? Nemam odgovore na ova pitanja. Da imam, odavno ne bi pila – iznijela je svoj problem gospođica Chatel.
Amanda je u jednom periodu pokušala prestati piti. Dva mjeseca nije popila ni kap alkohola, no čim se vratila u New York nastupio je period opijanja i mamurluka. Razlog? – Njezin povratak i uzastopne proslave i nazdravljanja s prijateljima.
Nekoć, kad je bila mlađa, mamurluk je' rješavala' tako da bi istu večer samo nastavila piti. Danas, kaže, 'pije pametnije' i 'pametnije se trijezni', no priznaje kako to ne osporava činjenicu da ima problem s alkoholom.
Spisateljica je otkrila kako je alkoholizam problem u njezinoj obitelji već generacijama. Njezin se djed opijao do besvijesti, baš kao i njezin otac koji je srećom u potpunosti prestao piti u svojim 50-im godinama.
I bez obzira na ružne uspomene koje zbog toga ima, Amanda i dalje pije. Pije da slavi, pije da pobjegne iz depresije, pije kad je tupa, pije kad je tužna. Pije kad joj je dosadno i pije uvijek kad joj to prilika dopušta. A prilika je mnogo, i previše.
- Znam da sam alkoholičarka. Mogu to reći bez susprezanja i bez imalo sumnje. Možda nisam tipična alkoholičarka koja sjedi sama u mračnoj sobi okružena praznim bocama, ali, ja jesam ona alkoholičarka koja se probudi u krevetu i ne zna kako je do njega došla, ja jesam ona alkoholičarka koja je zbog svog 'pijanog jezika' izgubila prijatelje. I da, ja jesam ona alkoholičarka koju su susjedi našli ispred vrata stana jer ih nisam znala otključati – iskrena je Amanda.
Njezin otac, kaže, svjestan je njezina problema jer ga je i sam imao, osvijestio i riješio. Ali, Amanda smatra da njezini prijatelji ne doživljavaju da ona ima problem i da je u pitanju ovisnost. – Tada bi morali priznati da ja nisam u tome usamljena – istaknula je spisateljica.
Svjesna je i straha koji osjeća od prestanka ispijanja alkohola. Ne može, kaže, zamisliti kako bi joj društveni život izgledao bez kapi alkohola. A kontrolirati se, kaže, ne zna.
- Cijenim svoje prijatelje koji ne piju, bilo zato što su prestali ili jednostavno nikad nisu ni počeli. Ali, ja, koliko god da mi do njih bilo stalo, ne znam kako se ponašati u njihovom društvu kad su u potpunosti trijezni. Je li tada pristojno piti pred njima? Osjećam se nelagodno, i ne želim biti ta zbog koje će drugima biti nelagodno opustiti se i piti, ako dođe do trenutka u kojemu ću ja zazirati od alkohola. Možda se doista ne bih trebala time ni zamarati, možda to nikoga nije ni briga. Osim mene. Jer, očito imam problem, i imat ću ga dok god ne odlučim otpustiti svoju ovisnost. Osvijestila je jesam – zaključila je mlada žena svoju priču koja postavlja mnoga pitanja o načinu provođenja slobodnog vremena ljudi diljem svijeta, i svih posljedica koje se događaju kad nedovoljno mentalno i emocionalno jaki pojedinci donose pogrešne odluke.