- Tvoja kći ima isto 10 godina? Daj je dovedi da se igramo. Ima bicikl? Stvarno? Znaš, ja bih htjela tenesice broj 36, hladnu Coca Colu i vodu, čips i da netko pomogne mojoj sestri Shabnam. Ona je jako bolesna, nema kose.
Tim riječima na ulazu u migrantski kamp u Velikoj Kladuši dočekala je ekipu Radio Mrežnice 10-godišnja Muori. Ona je Afganistanka koja je s obitelji u kojoj je šest članova, prije više od dvije godine krenula na put prema Europi. Upravo toliko ne ide u školu, ali izvrsno govori engleski, naučila je, kako kaže i srpski i bosanski, a uz materinji farsi, prava je poliglotkinja.
Nekad Put svile, danas put migranata, prošla je i Muori i njezina obitelj, od Afganistana preko Irana, Turske i Bugarske do Srbije te Bosne u kojoj su nešto više od mjesec dana. Dok se 10-godišnjakinje njezine dobi u našim krajevima igraju “selfijima” i prate na Instagramu i znaju zanovijetati iako imaju “sve na svijetu”, Muori ima puno veći zadatak. Biti “glasnogovornica” svoje obitelji i borac za 8-godišnju sestru. Njezina sestra, naime, boluje od leukemije, već pune dvije godine.
- Počelo je u Afganistanu, tad je sestra imala još malo kose, rekli su doktori da je krenulo iz grla, kaže Muori i pokazuje zapravo na limfne žlijezde na vratu. Njezin otac kaže kako su je liječili i u Srbiji, no zbog njihovog migrantskog statusa nemaju pravo na pravo liječenje koje je potrebno njegovoj kćeri.
- Htjeli bismo samo da netko od doktora pomogne našoj kćeri, kaže otac dok pametna Muori prevodi njegove riječi. Uz pomoć u Srbiji, liječili su je i u Sarajevu, no daleko je to sve od onog kako bi jedno teško bolesno dijete trebalo živjeti i kakvu skrb dobivati.
Obitelj je već dvaput prešla hrvatsku granicu, oba puta su deportirani
Shabnam za razliku od starije sestre ne zna previše engleskog, ali uči njemački, i to od koga stigne. Vjeruje da će u toj zemlji njezina obitelj naći sreću. Tako joj je tata i rekao. Nije baš komunikativna kao njezina starija sestra, no želje su joj iste - hladna voda, čips, a dobro bi došla i koja lutkica za igru. Malo joj je vruće jer nosi maramu koja joj štiti glavu, no uz pristanak roditelja, spremno se fotografira sa sestrom i tatom.
On ekipi Radio Mrežnice pak pokazuje fotografije svoje kćeri dok je još imala dugu, smeđu kosu, a onda se slama. Kaže da je u Afganistanu pekao piliće i tako zarađivao, a znao je i voziti automobilom putnike što mu je bila druga zarada. - Dolazimo iz Kabula, tamo nema dana da nema pucanja i bombi te mrtvih ljudi, kaže. Novinari Radio Mrežnice ga pitaju zašto u bijegu od rata i sirotinje nisu krenuli na put prema drugim, njima bližim i puno bogatijim muslimanskim zemljama, pa sliježe ramenima. - Rekli su da je Njemačka odlična, daju dokumente. U Hrvatskoj nam nisu dali hrane, dodaje. Nije mu problem slikati se jer kaže da nema nikakvih ružnih planova, želi samo zdravlje za obitelj i neki posao u Njemačkoj. - Nisam terorist, ja sam otac, napominje.
Na putu do cilja već su, naime, dvaput uspjeli prijeći hrvatsku granicu.
- Vidjeli smo Zagreb jednom, jako lijep grad, priča dalje glava obitelji, a drugi put došli su do Italije. Oba puta su deportirani. Prvi put hodali su 14 sati do hrvatske granice, a drugi put, nakon što su vraćeni, trebalo im je 10 sati hoda do Velike Kladuše. Djevojčice to dobro podnose. Dok bi se druga djeca žalila na takav put, glasnogovornica obitelji Muori kaže: - Pa, mi smo obitelj, moramo biti zajedno, hodamo i hodamo, valjda ćemo uspjeti.
Najveća joj je želja da Hrvatska otvori granicu i da mogu proći. - Znaš li hoće li se to dogoditi, pita novinare, a kad je čula da oni sumnjaju u tako nešto, gotovo se rasplakala. - Hrvatska, molim te, otvori granicu da možemo proći, htjeli bismo da Shabnam dobije doktora i da svi budemo sretni i zdravi, kaže Muori.
Strašan borac za svoju obitelj
Priču ove afganistanske obitelji potvrđuje za Radio Mrežnicu i Azra Moralić iz Međunarodne humanitarne organizacije Emmaus koja pomaže migrantima u kampu u Velikoj Kladuši. - Da, upoznali ste Muori, ona je veliki borac, strašan borac za svoju obitelj, ali i za oboljelu sestru, kaže Moralić koja se nada da će se naći netko tko će im pomoći.
- Puno je migrantskih priča, ali ova je doista posebna, kaže Moralić. Potvrđuje i da je obitelj stigla iz Sarajeva gdje su liječnici pomagali mlađoj kćeri, ali i da ih četiri dana nije bilo u kampu, da bi se nakon toga opet vratili. Sve se to poklapa i s pričom same obitelji i njihovim pokušajima prelaska. Ne kriju da će opet pokušati, možda već za nekoliko dana.
- Kad bih bar imala tenisice takve boje kao ti, lakše bih hodala, kaže ekipi Radio Mrežnice na odlasku Muori. Novinari joj obećaju da će se vratiti, a ona kaže da će čekati. U hladu, pred kampom, jer u samom kampu sunce nemilosrdno prži.
- Hvala, doviđenja, valjda noćas neće padati kiša, smočilo nam je sav šator, govori na odlasku Muori, silno uvjerena da će ona i njezina obitelj uspjeti doći do Njemačke.
Priča o sestrama Muori i bolesnoj Shabnam, te njihovoj obitelji trebala bi taknuti i najtvrđa srca. Unatoč teškom životu i svim nedaćama koje prolaze zadnje dvije godine, s njihovih lica ne silazi osmijeh. Pristojne i dobrih manira, i ovu će noć dočekati pod šatorom u kampu, točnije na pokošenoj livadi na periferiji Kladuše, sanjajući i vjerujući u život bez teške bolesti i kišnog šatora. S jednim biciklom za njih dvije.