PRIJATELJI NOVINARKI JUTARNJEG ODREĐIVALI ŠTO ĆE RADITI 24 SATA Odlučivali su kamo će izaći, hoće li se tetovirati… A evo kako je završio eksperiment

U sedam godina postojanja Instagram se profilirao kao najbrže rastuća društvena mreža, na kojoj danas postoji preko 600 milijuna korisnika, od kojih je 400 milijuna aktivno svaki dan. Jedan od razloga zbog kojih je uspio postići toliku popularnost je konstantno prilagođavanje aplikacije zahtjevima korisnika i često uvođenje novih mogućnosti izražavanja. Vjerojatno najznačajnija takva promjena prije nekoliko je mjeseci proslavila prvi rođendan.

Radi se, naravno, o takozvanom Insta Storyju, koji je bombastično povećao aktivnost korisnika koji su aplikaciju već koristili, a u istom takvom stilu pokopao SnapChat, od kojeg je prvotno i preuzet cijeli koncept, te preuzeo dio njegovih korisnika. Od samih početaka, Instagram se profilirao kao aplikacija orijentirana na mlađu populaciju, a, iako je davno prerastao status isključivo tinejdžerske platforme, prosjek godina onih koji ga koriste i dalje je prilično nizak – od 18 do 29. Osim dobne specifičnosti korisnika, aplikacija se istaknula i kao iznimno narcisistički obojena, pa ju se smatra mjestom na kojem se rodila, ili, u najmanju ruku, na kojem je svoj najviši sjaj dosegnula selfie kultura. Dakle, vlasnici većine uspješnih profila bave se u suštini prilično jednostavnom stvari – prikazivanjem svojeg života u najboljem mogućem svjetlu. Na Instagramu su svi uvijek ušminkani, nasmijani, s hrpom kul prijatelja, u presretnim vezama i idiličnim obiteljima, imaju hrpu interesa, konstantno putuju, izlaze, piju kave u fotogeničnim kafićima i jedu isključivo hranu koja je estetski privlačna.

Sve je naj u tolikoj mjeri da liči na masovnu maniju u kojoj je sve idealno, a čiji pravi utjecaj na naše psihe još uvijek ni približno ne možemo shvatiti, bez obzira na intenziviran tempo znanstvenih istraživanja tih područja. Kao i svako mjesto na kojem se okuplja određeni broj ljudi, i Instagram ima svoje nepisane norme. Nije u redu objaviti deset fotografija dnevno jer će to većinu followera iziritirati više no što će u njima izazvati oduševljenje, fascinaciju, ljubomoru, ili što god već je intrizična želja onoga tko objavljuje. Osim ako si Selena Gomez i imaš 130 milijuna pratitelja, onda možeš šta god hoćeš. Ipak, otkada je uveden Instagram Story, iliti Instagram priča, pravila ponašanja značajno su se promijenila. Princip na kojem funkcionira ta značajka prilično je jednostavan – korisnik može objaviti fotografiju ili video koji nakon 24 sata nestaju. Od običnih se objava razlikuje i po tome što pratitelji, da bi vidjeli Storyje neke osobe, moraju pritisnuti njezinu profilnu sliku, a osoba koja je stavila Story automatski dobije uvid u to tko je pogledao njezinu objavu.

Dolazak Storyja donio je minijaturnu revoluciju u načinu objavljivanja i nestajanje neformalne granice koja je označavala što i koliko je pristojno objavljivati. Kriterij je otprilike ovakav: sve ono što nije dovoljno dobro za “normalnu” objavu, a i dalje želimo da se zna, ide na Story. Nema previše brige o kvaliteti fotografije ili videa, a ni o njihovoj količini jer, hej, onaj koga ne zanima ne mora ih gledati, a nakon 24 sata će ionako nestati.

Story je obogaćen raznim dodatnim mogućnostima, poput stavljanja hashtagova, filtera, animacija, lokacija, emojija i posebnih efekata, čiji broj s vremenom raste. Najmlađa takva novost je Instagram anketa, koja postoji tek nekoliko mjeseci. Stvar je vrlo jednostavna - korisnik na sliku ili video može postaviti pitanje, na koje njegovi followeri onda mogu (ali i ne moraju) odgovoriti. Opciji kojom je ispitivanje javnog mnijenja dobilo novu dimenziju, cilj je, pretpostavljam, korisnicima pojačati dojam da na njihov sadržaj postoji određeni feedback, te ih dovesti do osjećaja da ono što objavljuju ima smisla jer ljudi na to reagiraju.

Kako bih ispitala u kojoj mjeri ljudi uopće reagiraju na Instagram Storyje i koliko ih ozbiljno doživljavaju, odlučila sam provesti minijaturni eksperiment u trajanju od 24 sata, u kojem sam se poslužila upravo tim najnovijim Instagramskim alatom – anketom. Plan je bio prije svake važnije odluke u tome danu upitati followere, kojih imam nešto manje od 250, o tome kako bih trebala postupiti, pričekam sat vremena da se izglasa i napravim ono što mi je rečeno. S vremenom moj život preko tjedna sve više poprima penzionerski format, pa mi je bilo kakva aktivnost nakon deset navečer postala znanstvena fikcija. Srećom, vikendom koliko-toliko uspijevam održati kakav-takav status partijanerice pa sam za početak 24-satnog eksperimenta odabrala petak poslijepodne. S posla sam došla u stan, koji je bio u apsolutnom kaosu. Inače bih se sjetila bezbrojnih maminih propovjedi o tome kako sve uvijek mora biti na mjestu, osjećala se loše jer neuspješno vodim kućanstvo u kojem sam ja zapravo jedini član i počela sa spremanjem ili čišćenjem.

Ovoga puta, uzela sam mobitel, startala snimanje i povela svoje pratitelje u video turu stanom, pokazujući im hrpe odjeće, od kojih jedna vapi za slaganjem u ormar, a druga za pranjem, zatim prazne vrećice od čipsa od druženja dan prije, neoprane šalice od čaja, nered u kupaoni prouzročen manijakalnom potragom za šarafčićem od naušnice ranije toga dana i još nekoliko sličnih sitnica. Instagram prijateljima sam dala opcije da me natjeraju da ulickam stan ili da se odlučim baviti nečim skroz drugim. Tri četvrtine onih koji su glasali mislili su da se ne trebam pretjerano zamarati neredom. Razmišljala sam o tome je li to zbog toga što su mi prijatelji ljenčine, misle da sam ja ljenčina ili jednostavno žele da se odmorim, pa petak je. Brzo sam odustala od shvaćanja motiva mase, jer, hej, taj dan ionako nisam bila tu da razmišljam. Najprije sam si napravila kavu, odmorila, a onda se zaputila u šoping. Vani je već prilično zahladilo, o čemu osim malog broja celzijusa svjedoči i smjena Instragramskih hashtagova - #litoidemala je zamijenio #winterishere.

Zima zahtijeva adekvatnu pripremljenost, a ja sam je ovoga puta dočekala baz dovoljno tople jakne. U moru modela pažnju su mi najviše privlačile fejk bunde, kojih je zapravo bilo i najviše. Našla sam se u pravoj dilemi. Sezona još nije ni pravo počela, a već ih je toliki broj djevojaka prošetao i isfurao look sibirskih promiskuitetnih cura. Totalni trash za kojeg nisam sigurna da bih se mogla nositi s njim. S druge strane, tko na sebi ne bi htio imati nešto toliko toplo i mekano. Da ju kupim, cijelo bih vrijeme grlila samu sebe. Izbor kojeg su dobili moji prijatelji je očit – kupiti ili ne. Tijek i rezultat ove ankete su me najviše iznenadili zbog činjenice da je izazvala najveći angažman muškog dijela mojih followera, a svi do jednog su bili protiv moje potencijalne nove jakne. Dobila sam veliko uvjerljivo ne. Umjesto bunde, kupila sam dvije boce vina i uputila se prijateljici koja živi u blizini. Ipak je petak.

Boravile smo u stanu neko vrijeme, a, kako to već biva, kad je nestalo vina pojavilo se pitanje – šta ćemo? Dogovor je bio da ćemo ići na koncert Slavonskih lola, ali pred kraj kućnog druženja na udobnom kauču objema nam je na pamet palo da smo možda ipak prestare za guranje u prekrcanom klubu u kojem je polovica prisutnih maloljetna. Ipak, otkad smo došle u Zagreb svake smo godine barem jednom išle na tamburaše i radilo se o najozbiljnijoj tradiciji koju smo u tih pet godina uspjele uspostaviti. Publika sve nije dvoumila, svi su izabrali izlazak umjesto spavanja. Okvirni plan je bio da u izlasku bacim barem nekoliko anketa, jer sigurno će biti ludo, nezaboravno, upoznat ćemo nove ljude... Ono što se dogodilo je da je jedina osoba s kojom smo tijekom večeri komunicirale (osim jedna s drugom) bio konobar. Nije nam se dogodilo apsolutno ništa posebno, ali smo bile odlično raspoložene i dočekale paljenje svjetla nešto nakon pet ujutro.

Kako procedura već ide, javila se ogromna glad. Uputila sam followere u situaciju u sada već polupraznom klubu, a savjetovali su mi da odem na sendvič, a ne doma, pa sam tako i učinila. O jutru nakon neću ulaziti u detalje. Iz kreveta sam postavila jednostavan upit – ustati ili odustati. Rijetki su se sažalili nad mojim mutnim okom i izglasali su da zanemarim bol u glavi i nastavim sa životom umjesto da cijeli dan ostanem u krevetu. Tek što sam popila brufen i stavila si kavu, zvali su me iz redakcije da bih kroz nekoliko sati trebala otići na Interliber popratiti dvije promocije. Taman dovoljno vremena da se unormalim. Bila je subota poslijepodne, vrijeme najveće špice na Interliberu. Tada sam sajam otkad je počeo išla posjetiti četvrti put u pet dana pa sam se pomalo počela osjećati kao doma.

Rijetko kad iskorištavam beneficiju novinarske profesije koja opravdava žicanje karata za koncerte, predstave, filmove, svih vrsta usluga i dobara, među kojima su, na primjer, i knjige. Vjerujem da je to zbog toga jer sam jarac u podznaku pa sam previše ponosna za tražiti bilo što od bilo koga bilo kada jer sve ja mogu sama, ali sam si ovog dana dala oduška. Trebam li žicati knjige ili da nešto kupim? Prijatelji su prvi puta ostali podijeljeni, rezultat je bio 50-50. Tako sam na kraju i postupila – tri sam kupila, a tri “dobila” od sugovornika. Bližio se kraj mojem anketnom danu. Posljednji voz da se riješim svih svojih dilema. Na pamet mi je pala jedna koju već dugo imam. Otišla sam do tatto studija i upitala followere treba li mi crtež na koži ili ne. Dok su oni glasali, šetala sam po gradu, razmišljala i čekala da prođe tih sat vremena.

Već dugo želim tetovažu, ali sam uspješno pronalazila izgovore. Kao možda će mi ti novci koje bih dala na tetovažu uskoro biti potrebni za nešto drugo, možda bih trebala razmisliti o manje vidljivom mjestu jer što ako mi dosadi, možda ću požaliti jer jednog dana iz nekog razloga neću htjeti da mi djeca vide tetoviranu neku glupost... Bilo ih je, ali su bili skroz glupi jer sam to stvarno htjela – sigurno neću bar dogledno vrijeme ostati skroz bez novaca, neće mi dosaditi jer mi se već dugo sviđa, u vrijeme kad ja budem imala djecu vejrojatno više ništa što se tiče izgleda neće biti šokantno, ne bojim se igle... Taman kad sam zapala u tešku autoanalizu i filozofiju o tome što me zapravo spriječilo da sama sebi ispunim želju, prijatelji su odlučili – DA. Vratila sam se u studio, objasnila što želim i dobila termin za dva tjedna.

O čemu će točno biti riječ moći će se vidjeti – ni više ni manje, nego na Insta Storyju. Na kraju cijele digitalne avanture provjerila sam broj followera. Iako sam bila uvjerena da će me ljudi masovno prestati pratiti, jer brate mili već sam i sebi postala dosadna, a gdje drugima, nitko me nije odfollowao. Mislila sam da ću dobivati masu poruka u kojima će me ljudi pitati čemu tolike ankete i što mi se događa jer nije uobičajeno da toliko objavljujem. No apsolutno nitko nije reagirao. Ljudi su me jednostavno s vremenom sve više ignorirali i sve manje se angažirali. Jedino (relativno) pametno što sam nakon svega uspjela zaključiti je da smo svi postali imuni na sadržaje društvenih mreža – informaciju doživimo na milisekundu, a odignoriramo ju još brže. Ništa više ne šokira. Stara narodna koja kaže da papir trpi sve pretvorila se u novu – Insta Story trpi sve.