Sve bih na svijetu sada dao da se Karlo digne, da ga zagrlim i poljubim. Nogomet mi uopće nije na pameti, samo njegov život i zdravlje. Život bih dao da ustane iz kreveta.
Otac mladog križevačkog vratara Karla Sokača, teško stradalog u prometnoj nesreći, ove riječi, osjećamo, upućuje nekom drugom, višem, nebeskijem, nego nama. Kao vjerojatno i svaki roditelj koji dane provodi uz bolesno dijete na rubu života, Davor Sokač mijenja raspoloženje iz jedne sekunde u drugu. Optimizam smjenjuje očaj, a jedina konstanta je nada.
Otkad se Karlo probudio iz kome, počeo micati rukama i biti svjestan svega oko sebe, tata Davor je presretan. Jer još u silvestarskoj je noći sve izgledalo gotovo beznadno. Kad su mu javili da je Karlo, vozeći se na stražnjem sjedalu BMW-a s prijateljima, doživio tešku nesreću i da se bori za život, svijet mu se srušio.
Karlo se s prijateljima s jednog novogodišnjeg partyja uputio na drugi kad je njegov najbolji prijatelj, mladi vozač bez vozačke dozvole, sletio s ceste i udario moćnim automobilom u betonski stup. Prijatelji su prošli neozlijeđeni, ali Karlu Sokaču su smrskana četiri kralješka, oduzete su mu ruke i noge. Sljedećih je nekoliko dana njegovo stanje bilo kritično, a onda se u četvrtak navečer probudio i nada tate Davora, obitelji i prijatelja je uslišena.
Što je otac rekao sinu u trenutku koji je doživio kao njegovo ponovno rođenje? - Čini mi se da je svega svjestan, i težine svojih ozljeda. Plakao je, bio uzbuđen i nemiran. Rekao sam mu da on dobro zna koliko smo majka i ja uložili u njegovu sreću, život, karijeru i da ćemo sada uložiti deset, stotinu, tisuću puta toliko u njegov oporavak. Ali da nam mora pomoći i biti ustrajan, hrabar i jak kao uvijek, a onda možemo micati planine. ‘Sjeti se dok ti je pukla noga, koljeno, prognoza je bila šest mjeseci mirovanja, a ti si nakon mjesec dana počeo trenirati’, rekao sam mu - prepričava Davor Sokač za Jutarnji list najemotivnije trenutke svog života.
Spretan i temperamentan
O nogometnoj karijeri svog sina, koji je dvaput bio pozvan u Dinamo, a pred njim je, priča se, bio i transfer u prvoligaški Slaven Belupo, ovih je dana dosta govorio. No, Karlove želje i snove kao mladog čovjeka na početku odraslog života nije otkrivao. Sve dosad kad je čitateljima Jutarnjeg odlučio približiti Karla Sokača kakvog ga znaju samo oni koje voli. - Tvrdoglav je on dečko, ustrajan i sve što si je zacrtao to i ostvari. Kao mali je bio temperamentan, hiperaktivan, odmalena sportski tip i borac. Strašno je brz i spretan, što je za čovjeka visine dva metra neobično. Ne zna plesati, ima djevojku, šarmer je i prije je imao mnogo simpatija, ali sad je u sretnoj vezi - opisuje sina Davor Sokač.
Davor Sokač svaki dan iz Bjelovara dolazi u Zagreb na neprocjenjivi sat koliko smije dnevno biti uz sina na Odjelu intenzivne njege Klinike za traumatologiju. Ovakvo svakodnevno putovanje cestom od Bjelovara do Zagreba i natrag za njega nije novost. Već je to radio, ali u sretnom raspoloženju. - Godinu i pol smo Karlo i ja svaki dan, šest dana u tjednu, po sat i pol putovali na treninge s Dinamom u Zagreb. Nije nam to bilo nimalo teško, štoviše. Bilo je to jedno od najsretnijih razdoblja naših dotadašnjih života. Ipak, kad su nas smjestili u Dinamovu kuću u Remetama, bilo je puno lakše. Tri sata provedena u automobilu zamijenilo je druženje sa suigračima - prisjeća se sretnih vremena Davor Sokač.
Karlo Sokač
O Karlu bez nogometa je nemoguće pisati jer cijeli je njegov život povezan s golom. Već sa sedam godina je uvjerio oca da želi biti ne samo nogometaš, nego golman.
- Rekli su nam da za golmana treba visina pa smo u to vrijeme na Kineziološkom fakultetu dali procijeniti njegovu visinu u budućnosti. U centimetar su pogodili, Karlo ima točno dva metra koliko su rekli da će biti visok, i karijera golmana mogla je početi. S deset godina je bio visok 1,64, vižljast je. Tu se našao naš dobri duh, Karlov prvi trener Stipe Brujić Brujo, i Karlo je uz njegovo golemo znanje i vodstvo krenuo - priča.
Glazba ga ne zanima
Karlov tata je profesionalni glazbenik, svira u bendu Noćne lutalice, i to uglavnom po svadbama. Bend je tražen i zarada je, kaže, odlična. Mislio je i sina podučiti bubnjevima. - Uopće ga ne zanima sviranje. Sjećam se da sam ga kao malog jednom posjeo za bubnjeve, vjerujući da će mu kao većini djece biti zanimljivo lupati po njima, ali on je dvaput lupio, dignuo se i nikad više nije želio pokušati. S 14, 15 godina sam ga pitao ima li volje baviti se glazbom, rekao je da nema, i to mi je bio dovoljno. Nikad ga ni na što nisam tjerao. Nogomet je volio i u tome sam ga svesrdno podržavao. Kad smo se njegova majka i ja razveli, on je ostao živjeti s njom u Križevcima, a ja sam se preselio u Bjelovar, no u našoj se rutini baš ništa nije promijenilo. I dalje sam ga svakodnevno vodio na treninge, a majka je brinula o školi. Bivša supruga i ja ostali smo u odličnim odnosima i Karlo nikad nije, ni kao puno mlađi, propitkivao naše razdvajanje - priča Davor Sokač.
On u drugom braku ima dvoje djece, sina Sanjina starog deset godina i sedmogodišnju kćer Nou. Braća se međusobno vole, a Noa Karla obožava. - Sanjin voli glazbu, a Noa je sportašica kao i Karlo, igra rukomet i za nju je on idol. Nesreća je djecu strašno pogodila, teško spavaju i Noa je neutješna - kaže. Karlu ništa nije bilo teško, niti je bio razmažen, pa je uz treninge često pomagao ocu u njegovu ugostiteljskom biznisu. Posljednji je put to bilo na Štefanje kad je u selu pokraj Križevaca konobario za očevu tvrtku.
- Dobar je konobar, za to se i školovao, brz je i okretan - smješka se tata Davor pri pomisli na sina kako onako dva metra visok kruži s tacnom za piće dvoranom za zabave.
Sanjao Dinamo
Kad su se posljednji put vidjeli prije nesreće, dva dana prije Silvestrova u prednovogodišnjoj gužvi, Karlo je rekao ocu kako jedva čeka otići sa svojim klubom, NK Radnik, na zimske pripreme na Pag.
- Baš se veselio pripremama koje počinju 7. veljače. Jedva je to čekao - sjetan je otac. Karlo Sokač se kao vrlo talentiran i perspektivan golman nadao još neko vrijeme igrati u Hrvatskoj, pa možda otići malo van, ali Dinamo je za njega bio i ostao imperativ. Sve je snove vezao uz zagrebački klub.
- Karlo je, kao i svi mladi nogometaši, sanjao o igranju u Ligi prvaka. I to da u Ligi prvaka brani za Dinamo u utakmici na Maksimiru - odaje nam snove svog sina. Koliko god voli Dinamo ili baš zbog toga, Karlo je upravo na utakmicama protiv kluba koji ga je dvaput zvao u svoje redove bio najmotiviraniji i najbolje branio.
- Sjećam se turnira Kutija šibica 2012. godine kad je Karlo Dinamu skinuo desetak zicera u polufinalu i umjesto omladinaca najjače nogometne škole u Hrvatskoj, otišao u finale. Turnir su dobili pobjedom nad Inter Zaprešićem, a Karlo je proglašen najboljim golmanom turnira. Nakon toga su ga ponovno pozvali u Dinamo. Dinamu je i u Križevcima skinuo pet, šest ‘mrtvaca’.
Sve to, ali i druge situacije iz Karlova života, kaže tata Davor, prolazile su mu kroz glavu glavu kao neprekinuti film dok je sjedio uz sina u komi. Sad je, kaže, umjesto filmova, vrijeme za stvarnost i hvatanje u koštac s dugotrajnim oporavkom.