Sa Sinišom Labrovićem razgovarali smo na dan kada je sletio u Berlin, grad u koji je odlučio trajno se preseliti. Kako kaže, nije očekivao toliko reakcija. “Tek sam stigao, a proveo sam cijelo jutro odgovarajući na telefonske pozive, nisam doslovce ni stigao u grad popiti kavu”, kaže. Društvene mreže naprosto bruje, među komentarima je i onaj Zvonimira Dobrovića (Domino), u kojem piše kako se “nada da će ministrica kulture barem uputiti izraze najiskrenije sućuti hrvatskoj suvremenoj kulturi”.
Nije ih uputila. Labrović ih nije ni očekivao. Jedan od naših najpoznatijih performans umjetnika odlazi iz Hrvatske, više ne može, to nešto govori o društvu danas. A nije jedan od njegovih performansa.
Jedan od prvih radova Siniše Labrovića koji su izazvali zanimanje šire javnosti bilo je “Stado.org”, reality show koji je snimao s pravim ovcama. Bio je to gotovo proročanski rad jer reality showovi su se razvili neslućenim razmjerima. Njegov je rad i “Postdiplomsko obrazovanje” koje je davalo uputstvo ljudima kako se baviti unosnim zanimanjem, kriminalom, “koji vodi do sigurnog uspjeha u zemlji”. Prodavao je dijelove svoje kože. Svojedobno je klečeći na koljenima obišao čitavo Gradsko poglavarstvo, hodočastio je svetom Milanu. Bio je to fizički vrlo zahtjevan rad, a tema je bila “kritika netransparentnog djelovanja Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i sport”.
Crkva me stopirala
Na pitanje zašto je odlučio otići iz Hrvatske, Labrović odgovara: “Razlozi su mješovite prirode, a njihov zbroj doveo me u nemoguću situaciju. Profesionalno sam između 1999. i 2009. pokušavao dobiti posao u školstvu kao nastavnik hrvatskoga jezika, ali nisam uspijevao jer su mi iz Crkve u vremenu nakon mojeg performansa zavijanja oštećenog spomenika u Sinju (na Dan antifašističke borbe, skulptura partizanke s ranjenikom, op. a.) poručili da se mogu pozdraviti sa školstvom. Danas si umišljam da sam bio odličan nastavnik, ali to ništa nije značilo, ne samo sustavu, nego ni roditeljima. U deset godina skupio sam više od trideset zamjena i nekoliko desetaka odbijenica za stalan posao”.
Ima li šanse da se ponovno okuša kao profesor?
“Od karijere profesora hrvatskoga odustao sam jer me dugogodišnja nezaposlenost počela ozbiljno nagrizati i jer sam dospio u slijepu ulicu. Ovaj tren mi se čini da je nemoguće da opet radim u školstvu pa o tome ni ne razmišljam”, ističe i nastavlja: “Od 2000. sam i umjetnik, što god to značilo. Uz umjetničarenje, radio sam i kao novinar na HR3 i u Jutarnjem i drugdje, i lektorirao, a da je posljedica svega toga bilo samo golo preživljavanje, uvijek na rubu. Privatno, oženjen sam od 2010. Žena je nastavnica hrvatskoga i radila je u Vinkovcima”.
Ta razdvojenost ih je, kaže, s vremenom počela dosta mučiti. Pozvali su se i na zakon, no nisu uspjeli, napominje Siniša Labrović: “Premda u zakonu postoji odrednica o ‘spajanju obitelji’, ona ‘nije obavezna’, a to znači ovo: ako si ‘naš’, onda ćemo taj paragraf primijeniti da bi sve bilo “po zakonu”, a ako nisi ‘naš’, nikome ništa. Membranu takve zakonske nepropusnosti može smisliti samo genijalni i zli hrvatski birokratski um.
Žena se natjecala na desecima natječaja, molio sam i za pomoć, ali pomoći bilo nije. Nakon osam godina vlakova i razdvojenog života, bilo nam je dosta. Društveno, kao zajednica i kao država, mi smo sve više, a da toga nikad nije falilo, histerizirana, lažljiva, militarizirana, bešćutna i klerošovinistička rupa mržnje, ignorancije i bezakonja. Pa smo otišli trbuhom za kruhom. Prvo žena, da svije gnijezdo, a onda i ja”, odgovara.
Zašto baš Berlin?
“Dogodilo se da u Berlinu imamo prijatelje koji su nam pomogli da se meko prizemljimo”. U intervjuu za N1 rekao je da mu supruga u ovom gradu traži posao odgojiteljice u vrtiću. Za Jutarnji pojašnjava: “To je deficitarno zanimanje, a žena ima bogato pedagoško iskustvo i voli djecu, čak i onu koja nisu njezina, pa nam se činilo da trebamo biti oportuni. Zasad se snalazimo, a što će zaista biti, to ćemo tek vidjeti”.
Za Berlin se često zna reći da ima jednu od najživljih umjetničkih scena u Europi.
Koliko je upoznat sa scenom? “Stid me je priznati, ali sam slabo upoznat. Znam neka opća mjesta i neka opća imena. U svakom poslu, a u umjetničkom posebno, detalji su važni, a ja sam sinoć prvi put prohodao Berlinom. Znam da su neki sjajni umjetnici odustali nakon nekog vremena i vratili se u matične zemlje.
Da bi mogli biti umjetnici. Ja takav pritisak nemam, jednom prije nisam bio umjetnik i mogu ponovo biti ne-umjetnik. Kao što sam znao beskrajno i radosno uživati u dobrim radovima svojih hrvatskih kolega, mogu jednako uživati i u radovima Berlinčana. Prednost je da njima ne moram zavidjeti da su bolji od mene, nego ću se bezinteresno i bezuspješno truditi razumjeti kamo ide ovaj svijet viđen očima suvremene umjetnosti”.
Gdje su povratnici?
Nedavno je bila velika izložba, uz filmski festival u Motovunu, o umjetnicima s prostora bivše Jugoslavije, koji žive u Berlinu. Uz izložbu su ti umjetnici intervjuirani. Nisam primijetila da je ijedan od njih izrazio želju da se vrati u svoju zemlju. Zašto je tako?
“Jedna on mantri devedesetih bila je da će Hrvati iz inozemstva nagrnuti u Hrvatsku iz koje su bili protjerani, da će donijeti svoje znanje, radne navike i novac i da će nas preporoditi. Ispalo je da su oni koji su se vratili vrlo brzo bježali natrag u bezdušnu tuđinu.”
Zašto?
“Je li nuditelje domoljubne mrkve zanimalo išta drugo osim njihova novca? Koji je položaj umjetnosti u Hrvatskoj, koji je položaj umjetnika? Upravo sam od jednog od viđenijih liberala, ne bih mu navodio ime, on će se prepoznati, tituliran kao ‘danguba’. Naš liberal, koji u svemu kao uzor vidi liberalni Zapad, nije našao za shodno istražiti koji odnos ta društva imaju prema umjetnosti i umjetnicima i zašto su uspješna. Koja je uloga umjetnosti u tome. Povijesno su čak i fašisti i staljinisti umjetnike uzimali ozbiljno pa su ih cenzurirali, zatvarali i katkad ubijali. Hrvatski liberal otpisuje nas kao bezvrijedni višak. Naravno, nalazeći se tako na čelu kolone polusvijeta i ološa koji isto to misli, ali ne zna to dobro retorički i cinično upakirati. S tim da zajednički dijele neznanje, biografsko i opće. I kad vam liberali rade o glavi, gdje umjetnik da se vrati.”
Labrović će i dalje izlagati u Hrvatskoj. “Berlin je na dva sata leta od Zagreba, a da je i na Tasmaniji, kamo smo, inače, pokušali otići još 2011. godine, postoje suvremena sredstva transfera kojima se rad dijeli istoga trenutka pa nema razloga da prekidam komunikaciju s Hrvatskom ako bude zajedničkoga interesa. Dvije izložbe na kojima sudjelujem i na čijim ću otvorenjima biti otvaraju se u studenom u Rijeci, a jedna početkom prosinca u Zagrebu. Dakle, moje tijelo je otišlo, ali moj duh još će rado navraćati u domovinu.”
Na Zapadu, moglo bi se reći, postoji pojačan interes za umjetnike iz tzv. istočnih zemalja. Slažete li se s tim, pitam sugovornika: “Taj interes je mjestimičan i umjeren, kao što je i normalno. On je postojao i u vrijeme ‘željezne zavjese’, a postoji i danas jer su iskustva, očito, ponešto različita. Ponekad je taj interes istinski i ozbiljan, kao u slučaju galerije Michaele Stock, da navedem jedan primjer, a ponekad ‘istok’ služi kao začin nekoj zapadnoj ‘općosti’. Međutim, nije problem ‘zapad’ i njegov jači ili slabiji interes jer zašto bi meni zapad bio mjera istinske relevantnosti i uspjeha. Tko nas na istoku pita o interesu za zapadnjake i njihovu uspjehu na istoku. Njihov se status podrazumijeva, oni su važni kao takvi. Oni su umjetnici! Pitanje je koliko je ‘istok’ zaista zainteresiran za svoju umjetnost i umjetnike. A kako nije i kako smo mi ‘dangube’, onda nam se prizna ‘vrijednost’ tek kad smo uspjeli na zapadu. Nije li to paradoksalno i ponižavajuće”.
Zadnji performans koji je izveo prije odlaska u Berlin bio je njegov referendum. Izašao je na ulicu, postavio je štand i zamolio ljude da se potpišu na peticiju da se zaštiti svećenike od progona za pedofiliju. Nevjerojatno je da je gotovo sedamdeset ljudi potpisalo peticiju. Je li to očekivao? Što taj podatak govori o društvu danas? Labrović kaže: “Potpisivanje je trajalo četiri sata, a broj potpisa govori da dobar broj ljudi prema zastavi i parolama ima razvijen Pavlovljev refleks”.
Žao mu je mladih
Kada se on javio kao umjetnik, dvijetisućitih, pratili smo niz provokativnih performansa. Godine 2018. sve ih je manje. Kako to objašnjava? “Situacija u zemlji se stabilizirala, crkla je nada da će biti drugačije i nema razloga da se ponavljamo.”
Kako gleda na trenutačnu aktualnu kulturnu scenu, a kako na rad Ministarstva kulture? “Žao mi je mladih umjetnika koji ostaju jer su nove vrste umjetnosti, medijska, (bio)tehnološka, jako skupe, znanstveno zahtjevne i izvedbeno kompleksne i ne vidim kako će oni držati korak sa suvremenošću. Ministarstvo kulture je, više-manje, pristojna maska za nalet klerofašista.”
Zadnji put smo razgovarali početkom ove godine za Globus, kad je u Galeriji “Michaela Stock” na čelo istetovirao “Private property”, a na zatiljku lubanju i “No trespassing”, dvije fraze i znak koji često kao opomena stoje na kapijama vrijednih imanja. “Kako sam nemam stanja ni imanja, odlučio sam tetovažom podići sebi tržišnu vrijednost”, rekao mi je tada. Kako danas stoji s tim, koliko je sebi podigao vrijednost?
“Od ništa samo bog može stvoriti nešto. Nula bio, nula ostao.”