Zagrepčanka Nina Kožul (46), make-up artistica s berlinskom adresom do prije dvije godine, po službenim dokumentima, zvala se Hrvoje.
Nina je transžena - rođena kao muškarac, no kao što sama potvrđuje, od najranijeg djetinjstva osjeća da ona to nije. Ono što je čini sretnom je prihvaćanje, razumijevanje i ljubav, a do potpunog ispunjenja želja nedostaje joj još samo jedan korak – posljednja operacija promjene spola. Kako su se njena financijska sredstva potrošila, zahvaljujući svojim prijateljima pokrenula je virtualnu kampanju koja će joj napokon ostvariti životni san. S nama je podijelila svoju snažnu, intimnu ispovijest o rodnoj disforiji (neusuglašenost između roda i spola), teškom djetinjstvu, procesu tranzicije, važnosti rodne ravnopravnosti u društvu i konačno, postizanju mira u sebi.
- Već u šestoj godini života javili su se simptomi koji su govorili da tijelo u kojem sam se rodila nije onakvo kakvim ga ja osjećam, ali to tada nisam sebi znala objasniti. Gotovo kod svih transrodnih osoba slična je situacija, osjećaj nepripadnosti vlastitom tijelu događa se već u ranom djetinjstvu, a neki zabilježeni slučajevi su već oko druge godine života, govori nam Nina koja se nosila s nepostojanjem mogućnosti edukacije o transrodnosti, šutnjom o tome, osjećajem nesvrstanosti, zbunjenosti u pubertetu kada se, prirodno, događaju prve zaljubljenosti...
Nigdje nije pripadala
- U vrijeme kada sam odrastala i počela biti svjesna rodne disforije, nije bilo emisija o toj temi, nije postojao internet. U to vrijeme i biti gay bio je tabu. Period djetinjstva i puberteta bio je vrlo težak jer se nisam pronalazila ni među dječacima ni među djevojčicama. Kao da nigdje ne pripadam. Često sam bila sam predmet omalovažavanja zbog feminiziranog ponašanja i izgleda, a doživjela sam i fizičke napade dječaka. Djeca znaju biti jako okrutna kada ste drugačiji od ostalih.
Pokušavala sam se kontrolirati i ponašati se više poput muškarca, ali teško je kad idete protiv svoje prirode. Za pojam transrodnosti prvi put sam čula u svojoj 27. godini i tek tada sam shvatila da on opisuje upravo mene, priča nam Nina koja se u jednom trenutku života odlučila i definirati kao gay zato što je smatrala da će se tako lakše uklopiti u društvo.
- U biti, ja nikad nisam bila gay i stoga nisam mogla ostvariti normalne gay odnose s muškarcima jer sam njima bila pak preženstvena. Jednostavno rečeno, gay osobe traže muškarce, a ne žene. To je bio doista frustrirajući životni period, govori Nina.
- Ja sam takva rođena. Gotovo osam godina provela sam u duhovnoj zajednici misleći da ću upravo tako riješiti svoj problem, ali to se nije dogodilo. Nakon toga sam shvatila da protiv svoje prirode ne mogu ići, da moram sebe prihvatiti i živjeti svoj život, kako moj um i srce govore. Spol nije ono što se nalazi između vaših nogu nego između vaših ušiju, poručuje Nina koja se na sam proces tranzicije odlučila upustiti u svibnju 2015. godine.
- Bila sam tada u strašno dubokoj depresiji iz koje više nisam vidjela izlaz. Dogodio mi se poslovni put u Berlin, jer ja radim kao učiteljica u make-up školi, a u svom sam razredu imala dvije transrodne osobe. Jedna od njih je sasvim prošla tranziciju, a druga je bila na polovici. Osoba koja je završila tranziciju pročitala me kao otvorenu knjigu i savjetovala mi da se i sama odlučim na isto jer u protivnom će se valovi transrodnosti pojavljivati sve češće i mogla bih podleći samoubilačkim porivima, što je čest slučaj u svijetu.
Porazna je činjenica da transrodne osobe u 43,7 posto slučajeva pokušaju počiniti samoubojstvo. Osvijestivši to, shvatila sam da nema više šale. Živjela sam životom pretvaranja, glume i laži i bila nezadovoljna. Tada sam odlučila da ću otići kod svog doktora opće medicine i reći: “Ja sam transrodna osoba i trebam vašu pomoć”. On me uputio na razgovore sa psihijatrom i psihologom”, opisuje.
Tranzicija
Proces promjene spola obično teče u tri koraka: predfarmakološke mjere, hormonsko liječenje i kirurški postupci. Svaka transrodna osoba odlučuje sama kako će provesti tranziciju, što podrazumijeva da se neke od njih neće odlučiti na operaciju spolnog organa. No, proces tranzicije, prema Nininim riječima, izgleda ovako:
- Prvo trebate otići psihijatru i psihologu, a oni trebaju ustanoviti rodnu disforiju. Taj proces traje gotovo godinu dana, obavezni ste odlaziti na terapije. Svaka dva tjedna u mom slučaju. Tijekom godine dana trebate im pokazati vašu snažnu želju i živjeti život u rodnom identitetu koji ste izabrali. Nakon tog perioda psihijatar i psiholog izdaju garantno pismo s kojim odlazite kod endokrinologa i tada možete započeti farmakološki dio postupka koji na početku uključuje tablete testosteron blokere, a nakon toga uzimaju se tabletice estrogena.
Većina kirurga zahtijeva minimalno dvije godine hormonalne terapije i pismo preporuke od psihijatra i endokrinologa prije nego li vas uopće i prime na operaciju. Nakon toga, možete obaviti povećanje grudi, otklanjanje Adamove jabučice i feminizaciju lica. Dakako, zadnji kirurški postupak je promjena spola, objašnjava postupak. Tabletice hormona promijenile su njezin život na bolje, kako tvrdi, postala je puno smirenija, depresija je potpuno nestala te se nikad nije našla u prilici da pomisli da je pogriješila u svojoj odluci.
Što se samog procesa tranzicije tiče, Nina ga je djelomično obavila u Ljubljani, dijelom u Španjolskoj, a zadnju operaciju planira obaviti u Njemačkoj. U Hrvatskoj i Sloveniji ne postoji oformljen stručni tim koji se bavi operacijama promjena spola, ali primjerice u Srbiji postoji.
- Lijekovi u Hrvatskoj pokriveni su zdravstvenim osiguranjem ako ste službeno registrirani pod šifrom F64 koja označava rodnu disforiju. U Sloveniji su lijekovi također pokriveni osiguranjem, kao i operacija Adamove jabučice. Ja sam grudi operirala u Ljubljani, a feminizaciju lica učinila sam u Španjolskoj. Sveukupno, do sada sam potrošila novca kao na jedan skuplji automobil, bolje klase, moja ušteđevina potpuno se istopila, govori Nina koja je svoje ime na dokumentima službeno promijenila 2017. godine.
- Veliki je problem u Hrvatskoj što se prilikom te promjene ne dogodi i promjena spolnog markera na dokumentima, tako da je moj marker još uvijek “M”. Iako je Europska unija donijela stroge zakone što se tiče promjene spola na dokumentima i po svim regulativama ja imam pravo na to, to se još nije dogodilo. Ime Nina oduvijek je bilo u mojoj glavi, kad se zapravo pojavio prvi mail, prije nekih 20-ak godina, već tada sam otvorila mail adresu Nina Kožul. Oduvijek sam znala da ću biti Nina, odlučna je.
- Prvi su znali moji kolege s posla, oni nisu bili začuđeni, a majci je trebalo dulje vremena da prihvati novonastalu situaciju, ali sretna sam što mogu reći da se naš odnos sada produbio i da osjećamo međusobno razumijevanje više nego ikad prije. Ona je danas moja najveća podrška.
Prijatelji su joj pomogli i da pokrene virtualnu kampanju za skupljanje sredstava za kiruršku promjenu spola.
Digla je kredit
Kako se odlučila na upravo za taj način i kakve su reakcije i odaziv?
- Pokrenula sam kampanju jer sam potrošila sva svoja ušteđena financijska sredstva. Bila sam podigla kredit za operaciju lica, a sada mi nažalost, ni jedna banka više ne želi dati još jedan kredit pa je ovo jedini način. Vjerujem da bi puno ljudi voljelo pomoći, stoga apeliram na sve koji suosjećaju, bila bih od srca zahvalna. Novac bih iskoristila za posljednju operaciju u kojoj, kao što se često pretpostavlja, nije riječ o uklanjanju muškog spolnog organa već o pravljenju neovagine od postojeće kože skrotuma i penisa, objašnjava.
U Berlinu kaže osjeća veliku slobodu.
- Nisam doživjela nikakve ni verbalne ni fizičke napade što mi se dogodilo i u Hrvatskoj i Sloveniji. Neznanje je najveći problem današnjice, naši ljudi boje se onoga što im je nepoznato. Preporučila bih im svakako da prvo pročitaju priče o nama, da se upoznaju s našim razlozima. Moja misija nije hodanje po paradama, nego da budem ono što jesam, smatra Nina. I dok čeka finalnu operaciju, 46-godišnjoj Nini dogodilo se ono što svi čekaju - ljubav.
- Sretna sam u vezi, on je jedan poseban, straight muškarac, visokog obrazovanja, radi na visokoj funkciji. Skoro dvije godine smo zajedno. Pružio mi je emotivno ono što nikad nisam imala. Sretna sam što je u meni probudio te emocije i na neki način pokazao kako da i ja samu sebe volim. Željela bih da ljudi shvate kako s nama ništa nije pogrešno, da smo isti ljudi. Mislim da je važno progovarati o tome te da bi mediji mogli puno više pisati o tim temama jer ljudi ne znaju puno o nama, završava.
Ako Nini želite pomoći u kampanji prikupljanja sredstava, to možete učiniti OVDJE.