BRAČNI PAR PURYA I SAMIRA

PRVI MIGRANTI KOJI SU KOD NAS DOBILI POSAO PREKO BURZE U Iranu su bili tattoo majstor i dizajnerica, a sada kuhaju u ZG domu za starije i nemoćne

    AUTOR:
    • Vid Barić

  • OBJAVLJENO:
  • 30.10.2018. u 23:10

Tomislav Krišto / CROPIX

Azilanti dnevno pripreme i do 200 obroka, a svi su zaposleni kao pomoćno osoblje u kuhinji sanatorija Ćorluka

Dom za starije i nemoćne osobe Sanatorij Ćorluka, koji djeluje i kao ustanova za zdravstvenu njegu, prvi je hrvatski poslovni subjekt koji je realizirao mjeru Hrvatskog zavoda za zapošljavanje “Osposobljavanje na radnom mjestu”, s naglaskom na uključivanje migrantske populacije na hrvatsko tržište rada.

Petero migranata koji su dobili azil u Republici Hrvatskoj posljednjih šest mjeseci uspješno rade kao pomoćno osoblje u njihovoj kuhinji, u kojoj se dnevno pripremi i do 200 obroka. Proći će kroz proces osposobljavanja na radnome mjestu, nakon čega će zasnovali radni odnos.

- Upravo pripremamo jabuke za kompot i štrudlu za sutra - rekao nam je uz pozdrave Purya, Iranac koji je sa suprugom Samirom stigao u Hrvatsku prije dvije godine. U Sanatoriju Ćorluka počeli su raditi prije šest mjeseci.

- Ovdje nam je odlično raditi i provoditi vrijeme. Prije sam radio u Iranu kao tattoo majstor, a sada sam kuhar. Sviđa mi se ovaj posao, iako je puno drugačiji nego u našoj zemlji, zbog sastojaka. Od hrvatske kuhinje volim sve što je ljuto, a ćevapčići su mi omiljena domaća hrana.

Oboje vidimo budućnost ovdje, u Hrvatskoj - nastavio je Purya na svom korektnom hrvatskom jeziku, koji je naučio kroz rad, ali i uz pomoć Obrtničkog učilišta te Isusovačke službe za izbjeglice, koja radi na integraciji migranata u hrvatsku kulturu, jezik i običaje.

Vole rum u kolačima

- Mi smo stigli zajedno - nastavlja njegova žena Samira. - Otkako smo tu, kuham juhu, kolače i perem kuhinju. Sve je jako dobro. Želim ostati u Hrvatskoj, ljudi su jako prijateljski prema nama - otkriva Samira, koja na pitanje o omiljenoj hrani bez mnogo razmišljanja ispucava:

- Volim kolače s rumom. Kako čudno da stavljate alkohol u kolače - nastavlja 24-godišnja djevojka koja dolazi iz zemlje u kojoj je alkohol zabranjen uspostavom Islamske Republike 1979. godine.

- Sviđaju mi se i vaši ljudi. Nekako su slični kao i u našoj zemlji, no vaš jezik moram još učiti. Ranije sam u Iranu kuhala samo sebi i svojoj obitelji, a sada mi je to posao. Kod kuće sam radila kao tekstilni dizajner, ali moram reći da mi se kuhanje više sviđa.

Svoju budućnost vidim ovdje, jer u Sanatoriju su ljudi prema nama jako dobri i pomažu nam u poslu, kao i s jezikom - pojašnjava Samira koja hrvatski govori nešto slabije od svog muža, koji joj pak služi kao izvrstan prevoditelj kada se za to pokaže potreba. Purya, inače, govori i sasvim solidan engleski jezik.

- Ja dolazim iz Alepa, iz Sirije - obraća nam se na našem jeziku Lejla koja je u Hrvatsku također stigla prije dvije godine, a s grupom ostalih migranata počela je raditi u Sanatoriju prije šest mjeseci.

- Pečem kolače, kuham juhe, radim pripreme za ručkove, a šest mjeseci sam učila jezik. Želim ostati u Hrvatskoj, ovdje mi je dobro, ljudi su super - kaže kuharica Lejla na nespretnom, ali razumljivom hrvatskom.

Osnivač i predsjednik uprave Sanatorija Pavo Ćorluka pun je riječi hvale za zaposlene migrante. Njegov je Sanatorij, inače, prvo mjesto u Hrvatskoj koje je iskoristilo mjere i zaposlilo migrante.

Nedostaju radnici

- Mi smo napravili inicijativu da zaposlimo te ljude preko mjere koja je u određenim dijelovima manjkava, ali za koju smo htjeli pokazati kako može funkcionirati. Sada imamo troje pomoćnih kuhara iz Irana, jednu ženu iz Sirije i muškarca iz Afganistana. Procijenili smo da će nam u protekloj godini nedostajati radnika, konkretno pomoćnog osoblja u kuhinji, pa smo krenuli u istraživanje kako bismo tome mogli doskočiti.

Obratili smo se Isusovačkoj službi za izbjeglice, odnosno pateru Tvrtku Barunu koji je najviše medijski eksponiran po tom pitanju te smo nakon razgovora s njim odlučili pokrenuti inicijativu oko zapošljavanja migranata - prisjeća se Ćorluka, koji priznaje da je u početku bilo mnogo nepoznanica o korištenju spomenute mjere za zapošljavanje. S papirologijom i pripremnim radnjama izborila se voditeljica pravne službe u Sanatoriju, Spomenka Knežević.

- U siječnju smo otišli u JRS gdje smo se upoznali s ljudima i rekli koje su naše potrebe. Oko 60 migranata je bilo na sastanku. Isusovačka služba potom je napravila selekciju te su došli s potencijalnim radnicima kod nas kako bi vidjeli radno okruženje i atmosferu. Ta mjera ima nekih manjkavosti, primjerice nisu riješeni problemi pokrivanja troškova kao što je ovjera dokumenata kod javnog bilježnika ili ishođenje sanitarne dozvole, ali može se. Konkretno, u našem slučaju, te troškove smo podijelili mi, JRS i Obrtničko učilište - objašnjava Spomenka.

- Nema stajanja na prvim nedostacima. Popravne radnje se moraju napraviti za iduću godinu pa će mjera još bolje zaživjeti. Nema drugog načina. Migranti će vrlo skoro shvatiti kako je nemoguće doći do tog ‘obećanog Zapada’ i počet će se zadržavati sve više kod nas. Mi moramo zapošljavati te ljude. Ne možemo im samo dati azil, lažnu sigurnost kroz benefite - moramo ih pripremiti za tržište, naučiti jezik. Nedostatak radne snage već se sad osjeti i to je neka budućnost, dakle poslodavci će biti primorani uputiti se u korištenje mjere i krenuti sa zapošljavanjem.

Mogu reći kako naši migrantski zaposlenici već sada dobro rade i daju konkretne rezultate. Osjećam i kako predrasude lagano jenjavaju i nadam se da će ovakvih primjera biti sve više - pojasnio je Pavo Ćorluka te istaknuo i veliki značaj civilnog društva za cijelu ovu priču.

- Oni su ključni u cijeloj priči. Migranti znaju biti nepovjerljivi prema državnim institucijama ili službama, kao i prema poslodavcu. No prema civilnom su društvu, ustanovama kao što su Crveni križ ili JRS, jako povjerljivi. Ako im nešto nije jasno, oko posla ili administracije, obratit će se prvo JRS-u. Civilno društvo igra nezamjenjivu ulogu u integraciji tih ljudi, stoga je kontakt poslodavaca s civilnim društvom vrlo bitan - naveo je Ćorluka pa se osvrnuo i na kulturološke razlike koje svakako postoje, ali koje se mogu uspješno premostiti.

Uče nove običaje

- Najvažnije je pridobiti njihovo povjerenje. Vrlo im je stalo do toga da se ispune obećanja koja ste im eventualno dali. Poštivanje riječi je iznimno bitno u njihovoj kulturi. Dodatno, radna pravila između njih i nas su dosta drugačija. Recimo, doprinosi na plaću, njima je to nepoznanica, kao i bruto i neto plaća. No, to su sve stvari koje oni uče, i na koje se privikavaju - kaže Ćorluka, koji je uvjeren da je za uspješnu integraciju migranata, kojih trenutačno u Hrvatskoj živi oko 650, ključno zaposliti ih te im osigurati financijsku stabilnost.

Koliko su poslodavci do sada skromno koristili poticaje za zapošljavanje azilanata, ali i koliko su sami azilanti bili slabo informirani ili nezainteresirani za osposobljavanje za rad, svjedoči i podatak da je od 2006. do sada MUP odobrio 650 azila i drugih oblika međunarodne zaštite za strance. Jedan dio tih ljudi, upozorila je Patricia Kezele, savjetnica za međunarodno posredovanje u Hrvatskom zavodu za zapošljavanje, napustio je Hrvatsku.

Poticaji države su 700 kuna za mentorstvo azilantu i 7000 kuna za troškove njegova školovanja. Oba poticaja dobiva poslodavac, no prema riječima Pave Ćorluke, poticaj za školovanje u potpunosti se prosljeđuje školi u kojoj se obrazuje azilant, a od 700 kuna za mentorstvo poslodavcu, tvrdi, ne ostaje ništa kada podmiri poreze i doprinose. Država podmiruje i troškove prijevoza radnika u spomenutome statusu, dio liječničkih pregleda i zaštitne opreme za rad, te novčanu pomoć azilantu u visini 2751 kuna sve dok poslodavac koristi mjeru osposobljavanja.


Besplatno se prijavite na portala Jutarnji.hr
Tagovi

Izdvajamo