NOVI GASTARBAJTERI

PSIHOLOGINJA IZ HRVATSKE OTIŠLA U IRSKU I RADI U BARU 'Žao mi je što nisam odselila prije. Čekamo državljanstvo, povukli smo i 10 drugih obitelji'

    AUTOR:
    • Saša Jadrijević Tomas

  • OBJAVLJENO:
  • 14.10.2019. u 23:23

Privatni album

 

Ruti-Hedviga Karlović (47) je psihologinja iz Varaždina koja se uputila u Irsku. Najprije joj je otišao sin Izidor, a poslije i ona. Za sobom je ostavila sve - obitelj, posao, prijatelje... Radi kao bar asistent menadžer u Killarneyju, gradiću s oko 15 tisuća ljudi. Kaže da joj ni u Hrvatskoj, što se tiče ekonomske situacije nije bilo toliko loše, ali ju je atmosfera u zemlji, prije svega beznađe i korupcija, nagnala da i u svojim ozbiljnijim godinama pokupi stvari i napusti državu, piše Slobodna Dalmacija.

- Kakva je situacija u Hrvatskoj svjedoči natpis maturanata u školi koju je pohađao moj sin. Pisalo je: 'Časna pionirska - plan B je Irska'. I on je sjeo na avion i otišao u Irsku, kao i drugi školski kolege. A za njima i ja - kaže gospođa Karlović koja je usporedila život u Irskoj i Hrvatskoj.

- Ma ovdje je zaista puno, puno bolje i nemam baš nikakvih zamjerki, osim na vremenu. Ali na vrijeme se čovjek navikne, a na prilike u našoj zemlji se nisam mogla naviknuti. A o mojih bi se sedam mjeseci u Irskoj samo sa stajališta komparacije Hrvatska-Irska, i što je tu sve bolje i kvalitetnije uređeno, već i knjiga dala napisati. Nisam vjerovala da ću se tako osjećati, ali već i sad kad dođem u Hrvatsku na dan-dva jedva čekam da idem natrag doma. Kad kažem doma, onda naravno mislim na - Irsku.

Nedostaju moji prijatelji i obitelj, često ih se sjetim, ali tu u Killarneyju ima mnogo Hrvata i svi smo povezani, družimo se, pomažemo si. Nisam loše živjela niti u Hrvatskoj, ali ovdje sam u sedam mjeseci postigla više nego doma za pet godina - kaže gospođa Karlović, navodeći da je najveća predrasuda da u Irskoj posao mogu naći samo mladi.

- Možete li zamisliti zemlju u kojoj se cijeni rad i čovjek bez obzira na dob, spol, rasu i vjeru? E, to je Irska! Možete li zamisliti da običan radnik na minimalcu, kad poplati sve, može svaki mjesec barem 500 eura staviti na stranu ako se ne hrani po restoranima? Ako je štedljiviji onda čak i više, što ispadne minimalno šest tisuća eura godišnje.

Nema računa za vodu! Većina stvari za koje se u RH čeka u beskonačnim redovima se obavlja doma s laptopa! Radiš do 10 navečer? Nema problema, onda dođi na tehnički s autom u 11. Žensko si? Ok, osiguranje za auto - radi statistike da su žene u prometu vozači s manje prekršaja - automatski 30% jeftinije! Za sina kompletan vozački ispit - 470 eura! Njegova tjedna plaća! Ponavljam, tjedna, ne mjesečna! U početku sam radila kao koordinator za turiste germanskog govornog područja u nacionalnom parku.

Nije mi bilo teško jer sam doma 10 godina vodila obiteljski pansion tako da mi je ugostiteljstvo u malom prstu. Cilj mi je bio krenuti od nule i vidjeti koliko mogu postići u životu bez ičega i bez pomoći ikoga. Dakle, bez veza i vezica na koje smo navikli u Hrvatskoj. Početak je bio težak, ali brza aklimatizacija i adaptacija učinili su svoje. Od prve minimalne plaće koja mi je bila 9,8 eura na sat, za manje od pet mjeseci sam prihvatila ponuđeno mjesto bar asistent menadžera i stavili su me na plaću od 13,5 eura na sat - kaže Karlović, navodeći da će poslodavci dati sve da zadrže dobrog i poštenog radnika.

- Ako vide da si dobar radnik, ponude ti odmah veću plaću i još bolje uvjete, samo kako bi im ostao. Napreduje se uz rad brzo i lako. A menadžeri i šefovi? Oni ne hodaju okolo uzdignute njuške, nego rade više od običnih radnika i to sve; ako treba odvesti smeće, odvest će ga bez problema.

Ako treba nešto očistiti, to isto rade, a prema podređenima se odnose s poštovanjem. Svojim primjerom pokazuju kako se radi, a onda ni podređenima nije teško ispuniti svoje zadatke. A atmosfera na poslu je baš dobra. Radim, ali i uživam - navodi Karlović, te kaže da su cijene hrane, kućnih potrepština i goriva iste kao i u Hrvatskoj.

A podstanarstvo?

- Kuća sa dvije spavaće sobe sa režijama zapadne oko 900 eura mjesečno, što je otprilike plaća jedne osobe na minimalcu za 2 tjedna. Ali sve što se radi više od 36 sati tjedno je naravno više i plaćeno. Radna nedjelja je plus 30-40 posto na osnovicu. Ako radiš na blagdan, plaćeno ti je kao i nedjeljom, a kao bonus ti daju i slobodan dan.

Kupili smo i platili osiguranje i sva davanja za dva automobila mlađa od 10 godina, što si u Hrvatskoj ne bi mogli priuštiti. Bili smo dva puta u posjetu Hrvatskoj, živimo dobro i uštedimo. Ničega nam ne nedostaje. Samo treba raditi. Tu se cijeni čovjek i njegov rad, znanje i kompetencije, sposobnosti adaptacije i mogućnosti su ogromne. A ja sam sretna, a tek sam sedam mjeseci tu - kaže Karlović koja se osvrnula i na temperament Iraca.

- Možete li zamisliti kulturu vozača gdje iz sporedne na glavnu cestu izlaziš bez problema jer će te svatko propustiti bez obzira na gust promet, ili da auto automatski stane kad pješak prelazi ulicu. Ako se izgubiš i uđeš u jednosmjernu cestu, policija te pristojno i uljudno provede do mjesta kuda trebaš krenuti. Kad se izgubim, onda pitam gdje trebam ići, a potpuni stranac sjeda u svoj auto i kaže da ga slijediš i odvede te do točne lokacije. Eto, to sam sve doživjela, sve je toliko drukčije nego kod nas. I oduševljena sam - kaže psihologinja Karlović kojoj smo kontrirali da mora biti bar neka zamjerka.

- Zamjerke? Hm... najjeftinije cigarete 12 eura, pa tko voli nek izvoli. Ja za devet eura radije kupim jedan kilogram prave, domaće janjetine - smije se gospođa Karlović, te nastavlja:

- Sve što je irsko po dućanima otkupljeno je od domaćih proizvođača. Ako hoćeš strano? Nema problema, ali cijena je dupla - kaže Varaždinka čije je pozitivno iskustvo dovelo i druge hrvatske građane.

- Dovela sam za sobom već 10 obitelji i kako je koja kuća prazna rezerviram je, zakaparim i dolaze. Sad za dva tjedna dolazi još jedna obitelj; čeka ih i posao i stan. I nitko od njih nije požalio niti sekundu što su otišli. Svima nam je samo žao da nismo otišli ranije. Imam visoku fakultetsku naobrazbu, ali još nisam izvadila svoju diplomu iz fascikla jer sam baš htjela provesti ovaj prekrasni eksperiment koliko čovjek može postići sam od sebe. I uspjela sam u tome! - kaže gospođa Karlović koja se ne misli vraćati u Hrvatsku.

- Moj će sin sad napuniti 20 godina, tu je godinu dana i prijavio se na proljeće na irsku vojnu akademiju jer će na taj način ubrzano dobiti državljanstvo. Drugim osobama je potrebno pet godina. Odlučila sam ostati ovdje, zatim isto aplicirati za državljanstvo. Inače, sin mi je po struci geolog, radi u hotelu od pet zvjezdica kao koktel majstor i s napunjenih 20 godina, dakle za mjesec dana postaje supervizor - navodi ta gospođa koju su pitali kakav stupanj engleskog joj je bio potreban.

- Engleski je bio solidan, ali ipak ga je trebalo doraditi. Krenula sam tu odmah u školu učvrstiti svoj engleski i to dva puta tjedno po dva sata. Trenutno učim njihov gaelski jezik. I tako malo po malo sve smo više tu doma... - kaže oduševljeno gospođa Karlović, navodeći da je sa sobom povela i svoju rotvajlericu Beu.

- U početku su se malo ljudi bojali kad bi me vidjeli s njom u šetnji. Međutim, sad je maze, prilaze joj, svi je znaju. I ona je kao doma tu, brzo se naviknula - kaže gospođa Karlović, a mi je opet vraćamo na temu koja zanima sve one koji planiraju put Irske. Kolike su prosječne plaće i za druga zvanja i zanimanja?

- Ako u turizmu i ugostiteljstvu radiš oko 40 sati tjedno, minimalac ti je 550 eura, a isplata svaki četvrtak. Svaku nedjelju se po broju radnih sati na sve zaposlenike dijeli tjedni bakšiš, to ispadne oko 100 eura. No, medicinske sestre, automehaničari, kuhari imaju tu najviše plaće i kreću im se i 20 eura na sat, pa mogu zaraditi puno više od spomenutih 550 eura - navodi Karlović.

Koji su im daljnji planovi?

- Trenutno gledamo da tu kupimo kuću... Kredit možemo dobiti bez problema po isteku jedne godine prijavljenog mjesta boravišta. Naravno, morate imati i redovni posao, a kamata za stambene kredite je 0,89%. Obavezno učešće 10%. Sve se može, samo treba raditi... - zaključuje Ruti-Hedviga Karlović, još jedna u moru onih koji su sreću, pa makar bili i u petom desetljeću života, potražili daleko od rodne grude, piše Slobodna.

Pola hrvatskih liječnika želi u inozemstvo

Istraživanje Hrvatske liječničke komore (HLK) pokazuje kako 14% hrvatskih liječnika aktivno traži posao u inozemstvu ili je odlučilo otići, a još 45% razmišlja o odlasku, navodi HLK.

Gledajući samo liječnike mlađe od 45 godina, postotak onih koji razmišljaju o odlasku se penje na 52%. Anketa je poslana na adrese 8640 liječnika, a ispunilo ju je 3185 liječnika članova Hrvatske liječničke komore.

 

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo