Vrlo je lako prestati s alkoholom. Učinio sam to nebrojeno puta. Da, to je parafraza one Mark Twainove sentence o tome u kojoj se hvali da mu je puno puta bilo vrlo lako prestati s pušenjem, iako je bio ovisnik o duhanu cijeli svoj život. Ja sam, međutim, s cigaretama doista imao sreće. Bio sam ozbiljan pušač već s dvanaest godina, ali sam se cigareta uspio riješiti na moru. Tamo sam otkrio nudističku plažu i onda se počeo intenzivnije baviti plivanjem i - ronjenjem. Čak sam pritom uspio razviti i prilično dobar kapacitet pluća (bilo me sram gledati vani gole žene, pa bih zaronio i zagledao ih pod vodom), i pri tome razvio i zdrave sportske navike. A pio nisam gotovo uopće (mislim na alkoholna pića) sve do svoje dvadesete godine. U Novom Sadu sam tada studirao medicinu i na kraju prve godine sam s drugim studentima iz doma popio nekoliko čašica rakije. Pamtim kako mi je jedan od njih tada rekao: “Tko bi rekao da si ti zapravo zabavan tip. Pričaš baš dobre viceve. A bio si tako dosadno ozbiljan cijele godine.”
Lokalna birtija
Godinu dana kasnije otišao sam u Sjedinjene Države, na Vassar College, a tamo su svi zalazili u gostionicu koja se zvala Matthew’s Mug. Bila je to lokalna birtija u kojoj se pilo pivo, miješalo džin i tonik i plesalo na disko glazbu, no ja sam i dalje pio samo kavu i jeo uštipke s prijateljima koji su voljeli razglabati o filozofiji. I dalje sam prezirao alkohol. Sobu sam tamo dijelio s čovjekom koji je bio vatrogasac, no tada je studirao ekonomiju. Imao je već gotovo trideset godina. On je imao zavidnu kolekciju viskija i konjaka, a pohađao je i satove na kojima se učilo o vinima. Govorio mi je da želi postati bogat, a da bi to postigao, želio se naučiti družiti s bogatim ljudima. To je njemu značilo da mora naučiti piti najkvalitetnije i najskuplje viskije, kao i najprobranija vina. Svake bi me večeri nudio čašicom viskija koju sam prvi semestar uredno odbijao, no u drugom semestru, kako mi se zima odužila, povremeno bih ipak pristao. Kad sam s Vassara otišao na Yale, tamo sam se zaljubio u jednu Bečanku. Ona je, pak, voljela da odlazimo na piknike u park, s francuskim sirevima, ali i bocom vina. Ona se doista ne bi družila sa mnom da nismo ta njena crna vina pili zajedno.
“Kako se možeš opustiti bez vina?” govorila je. “In vino, amor.”
I da, to je doista istina. Nakon dvije čaše vina, svi se osjećamo bolje, raspoloženo, lakše, skloniji smo flertu, krv nam brže kola žilama i kako pokazuje mnoštvo istraživanja, vino nam uglavnom čini dobro. “Živili! Nazdravlje!” kaže se gotovo prije svake čaše, zar ne? Međutim kad se na vagu stave dobre i loše strane alkohola, postaje sasvim jasno da se radi o vrlo štetnoj navici. Dobre strane: povremeno smo u dobrom raspoloženju, a ako pijemo umjereno, to donekle može pomoći i radu našeg srca i krvožilnog sustava. Loše strane: oštećenje jetre, oštećenje mozga, povećani rizik od karcinoma, a alkohol i dosta košta. Uz to, veća je vjerojatnost da ćemo doživjeti prometnu nesreću pijani, vrlo vjerojatno će društvo od nas početi zazirati, jer pijani govorimo koještarije, ili uz tu naviku počnemo kasniti na posao... U osnovi, i vlastitu obitelj i sebe dovest ćemo u prilično loše stanje. Lakše ćemo se pijani unesrećiti i, zapravo, s alkoholom gubimo jako puno vremena. Dok pijete, ne možete raditi, a ako jako puno popijete, onda vam ujutro treba nekoliko punih sati da počnete opet normalno funkcionirati. I da, kad smo već ranije spomenuli rad srca, nakon tri pića, kad osjetite da gubite urednu koordinaciju rada mišića, kao i ravnotežu, u skladu s tim se počne ponašati i vaše srce. Na taj način štetite radu svojih srčanih mišića i tlak vam sve više raste. To je kao s aspirinima. Ako uzimate malu dozu svakoga dana, to će biti korisno za vaše srce, ali ako počnete uzimati po pet tableta aspirina dnevno, vrlo biste lako mogli na smrt iskrvariti. Tako baš i nije čudno da mnogi ljudi odluče prestati s alkoholom kad shvate da ne mogu piti umjereno. Ta kako biti s bilo čime umjeren?
“Uostalom, što bi to značilo biti umjeren?” upitao sam jednom svog prijatelja Mošu Mirskog, nakon što sam mu rekao da sam prestao piti. On se okrenuo prema meni i nakon dramatične pauze me pogledao pravo u oči. “Moj prijatelju, u Talmudu piše da se vino mora piti umjereno. Dvije boce na dan svakako ne bismo mogli smatrati umjerenim, ali ako sasvim prestaneš piti, onda je i takvo ponašamo ekstremno i ni po čemu umjereno. Upozoravam te, ne čini to.”
To što je rekao imalo je smisla. Za njega se svakako može reći da jest umjeren čovjek. Kad god bismo vrijeme provodili zajedno, on ne bi popio više od dvije čaše vina. Međutim kako sam ja vidio, družeći se s ljudima, veliki dio svekolikog pučanstva uglavnom ne zna za mjeru. Baš kao što nismo u stanju s trovanjem vlastita organizma jednostavno prestati za sva vremena.
Navest ću kao primjere nekoliko svojih prijatelja koji su odlučili prestati s alkoholom. Prvi je Calvin. Nekada je svirao bas gitaru u Soul Machine, jednom ne baš jako poznatom bendu iz Arizone. Zajedno smo stanovali u Las Vegasu pola godine. On je bio vrlo krupan momak, crne boje kože i u to vrijeme je svirao bas u baptističkoj crkvi. Jednom sam ga prilikom pozvao da popijemo po čašu Merlota, no njegov je odgovor bio nepokolebljiv.
Dvanaest faza
“Nisam popio ni kapi alkohola već dvadeset i sedam godina.”
“Zašto?” pitao sam ga.
“Reći ću ti. Nakon jednog velikog koncerta s bendom u Phoenixu, kad se činilo da nam je zaista krenulo, drugog jutra probudio sam se u potpuno smrskanom automobilu. Popio sam tu noć bocu Jack Danielsa i uzeo s time tko zna koliko kokaina. Sa svojim Ford Mustangom ulatio sam u nečije dvorište i zabio se u zid, a automobil je nakon toga izgledao kao harmonika. Meni nije bilo ništa, baš ništa. Iskobeljao sam se iz auta bez i jedne ogrebotine. Kako sam normalno izgledao, policajci me nisu podvrgli alkotestu i izvukao sam se s upozorenjem da ubuduće pažljivije vozim. A razina alkohola u krvi sigurno mi je bila astronomski visoka. U isto to vrijeme bubnjar iz tog našeg benda u svom je auto poginuo. A jedini on među svima nama nije nikad pio. Neki razbojnici su nakon pljačke bježali od policije i provezli se kroz crveno, ravno u njega, i na mjestu ga ubili. Kad sam to čuo, bilo mi je jasno da sam, da je bilo pravde, ja trebao biti mrtav, a ne on. On je, poput Krista, umro za moje grijehe. Tako sam ja to shvatio.”
“Mogao si to postaviti i drugačije”, rekoh. “U njegovu je slučaju ta trezvenost ispala pogibeljna, a tebe je spasio upravo alkohol.”
“Ne, prijatelju”, rekao mi je. “Od tada ne pijem i puno sam sretniji. Preporučio bih isto i tebi. Hoćeš li možda sa mnom na sastanak liječenih alkoholičara?”
Jedan moj drugi prijatelj je isto prestao piti i isto je krenuo na te sastanke anonimnih alkoholičara, na njihov program odvikavanja u dvanaest faza.
Njegova priča je išla ovako. Zaljubio se u neku ženu, no bio je odviše stidljiv da bi joj prišao. Na koncu je na jednom dočeku Nove godine bio u prilici da joj se obrati, no toliko se napio da je pao u nesvijest i nije se mogao sjetiti što se dogodilo. Ujutro se požalio prijateljima da je sve upropastio zbog alkohola i da takvu priliku više nikad neće dočekati. A prijatelji su mu tada rekli da je istina da se jako napio, ali i da je tako pijan ne samo prišao onoj ženi, nego da su i vodili ljubav i to pred svima, bez ikakvih ustezanja. Nakon toga je taj moj prijatelj, Ed, odlučio prestati. “Ako se ne sjećam trenutaka koji su trebali biti najljepši u mom životu, i to samo zbog alkohola, onda moram prestati”, rekao je. Tako je i bilo. Žvakao je duhan, pušio, imao mnogo drugih loših navika, ali s alkoholom je raskrstio.
I ja sam se nekoliko puta u životu doživio ozbiljna upozorenja. Jednom sam se napio sa svojim izdavačem u Cincinnatiju, u baru, u prilično neugodnoj, crnačkoj četvrti, gdje je bilo puno policije. Čim sam isparkirao automobil i nedopušteno skrenuo preko pune linije, dvojica su me policajaca zaustavila.
Smrt prijatelja
“Gospodine, vi vozite pijani”, reče mi jedan od njih, dok sam još sjedio u automobilu.
“Nije istina”, odgovorio sam.
“Vidjeli smo vas kako teturate od bara do automobila. Dat ćemo vam alkotest.”
To me prestravilo. Znao sam da će mi oduzeti dozvolu i kazniti me s barem tisuću dolara. No baš kad sam izišao iz automobila, oglasio se njihov radio. Hitno su ih zvali na drugo mjesto, radi ubojstva.
“Imate sreće, gospodine”, reče mi drugi policajac. “Netko drugi nije bio tako sretan. Do viđenja i nemojte voziti ovako pijani, molim vas!”
Jednom drugom pirlikom nisam pio već punih četrdeset dana, kad je do mene stigla vijest da se jedan moj prijatelj ustrijelio. Englez, židov, radiolog, zarađivao je 50.000 dolara mjesečno, no oženio je neku Francuskinju koja je bila teški snob. Izluđivala ga je i na koncu napustila, a on se, umjesto da to jednostavno proslavi, odmah ubio. Tada sam imao u kući bocu vina za koju nisam pokazao nikakva zanimanja svih tih četrdeset dana, ali tada sam je, kako mi je učas prostrujalo kroz mozak, morao popiti u sjećanje na pokojnog prijatelja. Nakon toga sam počeo piti i dan kasnije i tako je ta epizoda bez alkohola završila.
Drugom prilikom nisam pio punih šest mjeseci, nakon što sam pao s neke visoke terase u Ohiu. Izišao sam van iz kuće i zagledao se u zvijezde, ne pazeći gdje završava terasa. Pao sam na neku stijenu i slomio četiri rebra desnog dijela prsnog koša. Bol je bila baš gadna i to mi je bila dobra lekcija. Ne valja piti i gledati u zvijezde. Odnosno, ne valja piti, zaključio sam.
Drugom jednom zgodom sam se nažalost sprijateljio s nekim Englezom koji se bavio uvozom vina. Taj me čovjek stalno snabdijevao buteljama izvrsnih vina koje mi je ili poklanjao ili bi mi ih prodavao za simbolične cijene. A radilo se o buteljama koje su u trgovinama koštale od 30 do 50 dolara. Tako sam jednom nabavio od njega cijeli sanduk za neki književnički tulum koji sam organizirao u Pittsburgu. Svi su tada dosta pili i ja sam pomislio: “Zašto ne bih ipak i ja malo popio, možda samo čašu, dvije i to samo danas?” Naravno, nije se na tome završilo. Popio sam puno više i nakon toga izašao van, u mrak, gdje sam nezgodno stao preko nekog kamena i uganuo gležanj. Ali ni to me nije naučilo da ustrajem u odvikavanju od alkohola.
Prošle godine nisam pio ukupno cijelih stotinu dana i odlično sam se osjećao. No onda me put naveo u Tbilisi, gdje me jedna prijateljica zgranula viješću da boluje od raka i da joj je preostalo još svega nekoliko mjeseci života. Sreli smo se na mjestu gdje su mi priredili svečani doček, pravu gozbu, s izvrsnim gruzijskim vinima u keramičkim bocama i kad sam čuo njezinu sudbinu, pomislio sam da bi možda bilo pristojno s moje strane popiti bar par čaša u znak suosjećanja prema njoj. Sljedećeg dana poveli su me u obilazak nekih vinarija koje se smatraju najstarijima na svijetu pa sam slušao o historiografiji vina i o tome kako je riječ vino nastala od gruzijskog, gvino, kao i o tome da su se navodno u Gruziji proizvodila vina još prije sedam tisuća godina, dakle prije biblijskoga svijeta za koji se smatra da je star šest tisuća godina. U takvim okolnostima nisam mogao odbiti vina kojima su me nudili. Bila su mlada vina, nudili su ih u tim samim podrumima, iz velikih krčaga, i jasno je bilo da moja apstinencija nije mogla potrajati.
Dobar razlog
Dobro, s alkoholom je ipak lako prestati. Napravio sam to i nedavno. Ali sada znam da više neću loše vijesti žaliti vinom, kao što znam da više neću ni dobre vijesti s vinom slaviti. Možda čak i krenem na sastanke liječenih alkoholičara, da vidim hoće li mi tako biti lakše da se držim podalje od alkohola.
Kad se sljedeći put dogodi nešto loše, sjetit ću se da će sve to biti samo gore ako još na to i napijem. A kad mi se dogodi nešto lijepo, tada ću si reći: “Pa, dobro, zašto bih sada sve to kvario nekim riskantnim otrovom?”
Kad si čovjek poželi popiti, uvijek se nađe razloga. Baš kao što i kad čovjeku pođu i po zlu i po dobru, uvijek ima dovoljno razloga da ne počne piti. Od alkohola ovako ili onako sve na koncu postane gore. Znamo i onu, bolje biti pijan nego star, ali je još puno gore od toga biti i pijan i star. Ono što želim i što ću postići jest da budem što više i trijezan i trezven. Dobro, možda ne baš uvijek trezven, ali da ostanem trijezan, u tome ću ustrajati.