Reljom Bašićem proveo sam prije dvije godine dosta vremena dok sam pripremao tekst za Nedjeljni Jutarnji o njegovim dječačkim i mladenačkim danima. O najpoznatijem hrvatskom glumcu znalo se gotovo sve, s njim je objavljeno bezbroj intervjua, no činilo mi se da to rano razdoblje krije štošta što bi se još isplatilo otkriti. Relja se tada kretao isključivo na štakama, prije toga je slomio bedrenu kost i imao napuknuće zdjelice pa su mu ugradili umjetni kuk.
Sjedili smo u sobici gdje je potpuno kontrolirao prostor, no ta se širila u puno veću prostoriju gdje su se nalazile hrpe spisa, novina i fotografija, svjedočanstvo jedne fascinantne karijere. Tom sam prigodom ustanovio kako je Relja gotovo nevoljko postao glumac, bavio se svim i svačim prije nego što je 1954. upisao glumu na Kazališnoj akademiji, prvi Zagrepčanin kojemu je to uspjelo. Rođen na Valentinovo 1930., sin glazbene pedagoginje i pijanistice Elly Bašić (djevojačko prezime Lerch) i skladatelja i dirigenta Ive Prišlina (brak se krajem 30-ih raspao pa se ona preudala za dirigenta Mladena Bašića, što ju je zaštitilo za NDH jer je njezina obitelj jednom osminom bila židovskih korijena), bio je predodređen za glazbenu karijeru, no odmah je procijenio da je to nešto u što se puno ulaže, a ishod je nesiguran. Kada mu je Stjepan Šulek zaprijetio da se opredijeli između sviranja violine i igranja hokeja, Relja se bez premišljanja opredijelio za ovo drugo.
Relja Bašić i Richad Burton
Incident
Incident s profesorom ruskog jezika 1947. koštao ga je izbacivanja iz svih škola u Hrvatskoj, no baka se dosjetila spasonosnog rješenja da ga upišu u Pomorski tehnikum u Rijeci. Tamo je čak i diplomirao za brodskog ekonoma, proveo je dvije godine u uredu riječkog pomorskog poduzeća, međutim kad mu je dojadilo čekati da ga rasporede na neki od brodova, vratio se u Zagreb, studirao ekonomiju, bavio se novinarstvom, svirao kontrabas na ljetnim gažama i bio fasciniran kulturnim životom grada. Muvao se oko filmskih ekipa i tako mu je Branko Belan dao malu, ali zapaženu rolu u prvoj priči svoga sjajnog “Koncerta” (1954.), no proslavio ga je zapravo Branko Bauer ulogom negativca Žutog koji šikanira male protagoniste u omladinskom filmu “Milioni na otoku” (1955.). Tada se već ohrabrio prijaviti za prijemni ispit na Akademiji, pao je na ljetnom, ali je primljen na jesenskom roku, usprkos protivljenju legendarnog Vlade Habuneka koji je tvrdio da mu Akademija uopće ne treba jer je on već formirani glumac. Još za studija počeo je nastupati u kazalištu, primljen je u HNK i ostao tamo do 1967. (posebno se pamti komična uloga u Shakespeareovu komadu “Mjera za mjeru” u režiji Koste Spaića) kad je prešao u slobodne umjetnike.
Zbog mame i bake tečno je svladao njemački i francuski, poslije engleski i talijanski, pa i slovenski. To se pokazalo presudnim za angažmane u brojnim filmskim koprodukcijama pa je neko vrijeme čak imao i parišku agenticu koja mu se brinula za nove poslove. Kad je slavni Gérard Philipe 1956. gostovao u Zagrebu, Relja mu je bio vodič i usput mu pokazao “Milione na otoku” u malom kinu Croatia filma u Katančićevoj ulici.
Keith Richards i Relja Bašić
Godinu poslije sprijateljio se s Marcellom Mastroiannijem na snimanju svoje prve koprodukcije “Kruh i sol” u režiji Františeka Čàpa, radio s redateljima renomea Abela Gancea, Roberta Hosseina i Alexandrea Astruca, zbližio se s Rolling Stoneom Keithom Richardsom i njegovom tadašnjom družicom Anitom Pallenberg na setu povijesnog spektakla “Michael Kohlhaas” Volkera Schlöndorffa u Bratislavi (stalno su ga nutkali hašišem, ali on je probao “zabranjeno voće” tek kad ih je posjetio u Londonu i nije bio oduševljen), a družio se i s Richardom Burtonom koji je glumio Josipa Broza Tita u super spektaklu “Sutjeska”: s njim je čak napravio i intervju za Hrvatski tjednik (potpisan s “R. B. razgovara s R. B.”) pa ga je glumac vrlo pohvalno spomenuo u svojim memoarima. Relja je tada shvatio kako slavni gost funkcionira: inače bi se servirao samo čaj, no kada bi ga posjetila supruga Elizabeth Taylor, posvuda su bile boce Jack Daniel’sa i Smirnoffa, a uz žestoka opijanja česte su bile i žučne svađe.
Skromni honorar
Domaća filmska karijera doživjela mu je uzlet nakon Zlatne arene za ulogu dizajnera Feđe u filmu Zvonimira Berkovića “Rondo”: redatelj ga isprva nije namjeravao angažirati jer ga je znao još od školskih godina. Budući da je i on pohađao glazbenu školu Elly Bašić, smatrao je da bi bilo suviše familijarno povjeriti mu tu ulogu, no naposljetku je pokleknuo. U tom je filmu Relja postao simbolom urbanog, modernog Zagreba, a nešto kasnije i onoga malo starijeg: naime, s Krešom Golikom je odlično surađivao u filmu “Imam dvije mame i dva tate” (1968.), pa ga je redatelj predvidio i za svoje naredno ostvarenje “Tko pjeva zlo ne misli”, po noveli Vjekoslava Majera “Iz dnevnika malog Perice”, koje se odigravalo tridesetih godina. Glumac je igrao gospodina Fulira, otmjenog bonvivana koji zaludi skromnu domaćicu željnu drugačijeg načina života (Mirjana Bohanec), no odjek koji je ta uloga imala bio je pravi fenomen: Fulir je bio šarmantni prevarant, veći od života, sukus starog Zagreba, provincije koja je izigravala metropolu. Nije slučajno što je film ispao tako dobar, i danas je na prvome mjestu najboljih hrvatskih klasika, jer je Golik tri mjeseca održavao probe s glumcima, no Relja ističe da mu je honorar bio razmjerno skromnih devet tisuća njemačkih maraka i da nije bogzna kako profitirao od njegove goleme popularnosti.
Relja Bašić kao Gospon Fulir
Balans
Istodobno s procvatom filmske karijere razigravao se i kao kazališni redatelj i glumac. U Teatru &TD sredinom 60-ih postavio je broadwayski hit “Ljubaf” Murraya Schisgala, sa Sandom Langerholz i Ivom Serdarom kao partnerima, nagrađeni su u Sarajevu, predstavu su odigrali više od 240 puta i postavili nove standarde, uveli su u modu minimalističke komade američkih i zapadnoeuropskih autora za koje se tražila karta više. Otkako je prešao u status slobodnog umjetnika, Bašić sve češće bira takve projekte (u “Ljubavnim pismima” igrao je s Anom Karić, da bi ga ne tako davno zamijenio Boris Buzančić), a naposljetku je 1974. pokrenuo Teatar u gostima, kazališnu grupu koja nije imala stalnu scenu, glumci i redatelji u njoj su se mijenjali ovisno o slobodnim terminima te nastupali po čitavoj Jugoslaviji, pa i inozemstvu. Kada je Relja na 30. obljetnicu proglasio da je tom projektu kraj, kazalište je dotad odigralo 4213 predstava u 340 gradova.
Neprestano je balansirao između kazališta, filma i televizije. Zahvaljujući njemačkom i engleskom, nizale su se uloge u domaćim ratnim filmovima: glumio bi naciste ili saveznike, a čim biste ga vidjeli kao partizana, na primjer u filmovima Hajrudina Krvavca “Most” i “Valter brani Sarajevo”, mogli ste biti sigurni da je u pitanju dvostruki agent. Bio je vrlo popularan i u drugim dijelovima Jugoslavije. Kada bi neki beogradski show, na primjer “Obraz uz obraz” s Milenom Dravić i Draganom Nikolićem, htio naglasiti da nema lokalni štih, obavezno bi zvao Relju u goste. Prvi pravi beogradski “sitcom”, “Pozorište u kući” Novaka Novaka i Siniše Pavića, htio se po svaku cijenu razlikovati od sličnih pučkih humorističnih proizvoda Radivoja Lole Đukića, inzistirao je na urbanoj glazuri i podvukao to povremenim Reljinim gostovanjem. Serijal “Rad na određeno vrijeme” Milana Jelića također je htio naglasiti svejugoslavenski karakter pa se Relja tu obavezno morao naći, makar u sporednoj ulozi. Vrlo popularan film Jovana Aćina “Bal na vodi” također je trebao m ješovitu glumačku postavu, tako da je uz Marka Todorovića, Dragomira Bojanića Gidru i Ljubišu Samardžića angažiran i Relja.
Relja Bašić i Milena Dravić u 'Rondu'
Gospodin Fulir bio je tako snažan lik da su mu otad na filmu nudili uglavnom sporedne glumačke zadatke, što njemu nije bio problem jer nije bio zvijezda, nego vrstan karakterni glumac. Suvereno je igrao direktore, menadžere, odvjetnike, liječnike i ostale pripadnike vladajućih društvenih struktura. Osobito je bio dobar kao gradonačelnik koji je zapravo Kralj štakora u fantastičnom hororu Krste Papića “Izbavitelj”. Povremeno bi zablistao kada bi ga redatelj posebno inspirirao, sjajno je igrao Izidora Kršnjavog, ministra prosvjete i bogoštovlja u mađaronskoj vladi, u seriji i filmu “Kontesa Dora”. Vjerojatno se nije morao žaliti zbog zanemarivanja, u Teatru u gostima bio je istodobno redatelj, producent i glumac, a ponuda u filmskim koprodukcijama imao je više nego u domaćim filmovima.
Samo oni iz njegova bliskog kruga znali su da ima i političke ambicije: na prvim višestranačkim izborima bio je na listi Koalicije narodnog sporazuma, on je zapravo pripadao Hrvatskoj socijalno liberalnoj stranci (HSLS), a nakon njezina cijepanja završio je u Liberalnoj stranci (LS). Nije baš bio sretan onime što se odigravalo na političkoj sceni 90-ih, no priznao je da je zahvaljujući četiri godine provedene u Hrvatskom saboru dobio solidnu mirovinu, ona glumačka bila bi krajnje mizerna.
Relja Bašić i Franco Nero
Zgrožen spaunicama
Bio je zgrožen poplavom sapunica u novom mileniju, ali je ipak nastupio u 30-ak epizoda “Običnih ljudi”. Tvrdio je da je, za razliku od drugih, to bio vrlo dobar scenarij. Zdravstveni udes otežao mu je kretanje. Umjetnik koji je prije toga pratio sve kazališne premijere i znao što se događa u čitavom Zagrebu, odjednom je ostao zarobljen u vlastitom stanu, iz kojega je izlazio samo kad je to zaista bilo nužno i do željene je destinacije mogao samo taksijem. Za života je obasut nizom priznanja, međutim najviše je držao do počasnog zvanja “umjetnika za mir” koje mu je 2004. dodijelio UNESCO: uz violinista Inu Mirkovića bio je jedini iz regije koji se nečim takvim mogao pohvaliti. Umro je u petak navečer u 87. godini.
Glumci, redatelji, producenti i politički analitičar o Relji Bašiću:
Milena Dravić, glumica: 'Pamtit ću ga kao velikog džentlmena i glumca'
- Glumili smo zajedno u kultnom filmu ‘Rondo’, scenograf je bio Željko Senečić, bio je to predivan film. Relja je bio gospodin čovjek, džentlmen, maksimalno obrazovan, veliki glumac, pijanist, jednostavno čovjek koji ostaje u sjećanju po onom najljepšem. Nema toliko kvalitetnih glumaca i toliko obrazovanih, da se spoje znanje i talent. Nismo se odavno vidjeli, zadnje smo se čuli telefonom jer smo se trebali vidjeti na Brijunima na jednoj manifestaciji, ali Dragan je bio bolestan i nisam išla. Iskrena sućut kolegama glumcima u Hrvatskoj.
Georgij Paro, redatelj: 'Relja će zauvijek ostati najzagrebačkiji glumac'
- Relja je bio najzagrebačkiji glumac. Naravno, svi ga znaju kao gospona Fulira iz Golikova filma ‘Tko pjeva zlo ne misli’, no to nije bila jedina njegova zagrebačka uloga. U predstavi ‘Gospon lovac’ redatelja Božidara Violića odigrao je fenomenalni zagrebački lik, to je bio ogledni primjer posebnoga glumca, uloga na zagrebačkoj kajkavici. S njim sam radio Krležina ‘Areteja’ na Dubrovačkim ljetnim igrama, koji se igrao 13 godina, tako da bismo se svako ljeto družili. I da, bili smo kolege i prijatelji. Strašan gubitak, neupitno smrt nas sve čeka, ali on će ostati nakon smrti zabilježen kao značajan glumac. Veliki gubitak za hrvatsko glumište.
Igor Galo, glumac: 'On je meni bio početak svega kao filmski otac'
- Neprežaljena vijest. On je meni na neki način bio početak svega, kao filmski otac. Radili smo zajedno šest filmova. Snimio sam možda njegov zadnji intervju, jedan veliki naš razgovor, kad je bio zadnji put u Puli.
Namjeravao sam mu to napraviti kao film od 45 minuta u kojem se sjećanja njegova isprepliću s mojima i poslati mu, ali sam odugovlačio i nisam...
Branko Lustig, producent: 'Bio je malo stariji od mene i puno bolji glumac'
- Sjećam ga se još s Akademije. Zajedno smo studirali nakon rata, bio je malo stariji od mene i bolji glumac od mene. Poslije nije bilo filma u zemlji koji sam radio, a da on nije sudjelovao. Općenito su neke od najboljih scena filma snimljene s njim, kao u filmu ‘Izbavitelj’. Ubacio sam ga i u neke strane projekte, igrao je u američkim serijama 80-ih godina, u ‘Vjetrovima rata’ i ‘Ratu i sjećanjima’. Dio moje mladosti i života otišao je sad s njim.
Antun Vrdoljak, redatelj: 'Bio je gurman i znao je gdje se dobro jede'
- S njim odlazi dio Zagreba. On je bio pravi Zagrepčanec, sa svim osobinama kao što je dobro ponašanje. Bio je urban čovjek. Mnogo smo surađivali. Zadnje smo radili ‘Depsa’ i ‘Kiklopa’. Nakon snimanja ‘Kiklopa’ znali smo zajedno otići na večeru, jer snimalo se dosta izvan Zagreba. Relja je bio gurman i znao je gdje se dobro jede. Prva suradnja nam je bila kad smo zajedno glumili, dok sam još i ja glumio, a to je bilo davno. Nikad se nismo posvađali, niste se mogli s Reljom svađati, nije on bio takav čovjek...
Žarko Puhovski, politički analitičar: 'Uspio je postati simbol kojega će dugo pamtiti'
- Relji je uspjelo ono što se rijetko kome dogodi, a to je da je postao simbol kojega će se dugo pamtiti. Gospon Fulir mu je donio i slavu i opterećenje jer je sav njegov rad u kazalištu i višedesetljetno nastojanje u obje države da kazalište dođe do razine autonomije ostalo u sjeni njegove najsjajnije uloge. Bašića sam upoznao još kao dijete u glazbenoj školi koju je vodila njegova majka Elly Bašić, a poslije smo blisko surađivali u Hrvatskom helsinškom odboru.