Za otok Ist možete čuti samo na dva načina. U križaljci ili ako tu slučajno zalutate. Trećeg nema, jer za ovaj magični otok nikad nećete vidjeti reklamu, piše Slobodna Dalmacija.
- I bolje da je tako, jer nama je ovdje najlipše kad nema nikoga, kad je Ist samo naš - odgovaraju nam Damir i Dragica, prvi Išćani koje smo sreli na otoku.
Ovaj pravi dragulj, jedan od sedam otoka zadarskog arhipelaga koji su pod upravom Grada Zadra, skriven je daleko na pučini. Katamaranom iz Zadra do Ista treba dva sata vožnje, trajektom dva puta duže, između tri i četiri, ali isplati se svaka minuta tog puta. Jer baš zahvaljujući prometnoj izoliranosti Ist je ostao gotovo netaknut, pošteđen velikog turizma i apartmana, zaustavljen u vremenu u svojoj malomišćanskoj bodulskoj idili koju ljeti remete tek nautičari, najvjerniji gosti ovog otoka.
Odavno su oni otkrili kako ribe poput one išćanske malo gdje ima, pa će svaki pravi bonkulović koji drži do sebe jahtu rado privezati u uvali Široka.
Jedna veza s kopnom dnevno
No, ta priča s izolacijom ima i svoju drugu stanu. Onu tužniju, koja kaže da se na ovom otoku već godinama nitko nije rodio, da mladi s njega puno više odlaze nego što mu dolaze. Stalnih je stanovnika zimi na otoku stotinjak, ljeti ta brojka naraste tri puta, ali samo nakratko.
Zgrada škole zatvorena je već deset godina jer u njoj odavno nema đaka. Nema više ni lučkoga kapetana, koji je ovdje, u centru mjesta, imao svoj ured i stan, pa je i ta zgrada zatvorenih vrata. Ali baš zato je velika vijest da imaju mladog doktora Velimira Vuka, koji je na otok stigao iz Amerike.
- Malo se tko ovdje rađa, ali, srećom, malo tko i umire. Žilava je ovo vrsta, otporna i vitalna. Zamislite da u ovako malom mjestu od stotinjak duša ima deset 90-godišnjaka. A kad ih vidite, nikome od njih ne biste dali tolike godine - govori doktor Vuk.
A Išćani ne samo da imaju mladog doktora, nego i mladu poštaricu Ivanu Mazarović. Prije nje, u pošti je radio njezin otac. Kad je otišao u mirovinu, naslijedila ga je Ivana kao jedna od rijetkih mladih na otoku, pa je tako nastavljena obiteljska tradicija.
Sreli smo je u luci, dok je čekala katamaran iz Zadra koji svaki dan dovozi poštu. Već uhodanim motom, ukrcala je poštu u kariolu, nezaobilazno prijevozno sredstvo na otoku, i krenula put sela. Rođena je Išćanka, ovdje je odrasla, roditelji joj i dalje žive na otoku.
- Moglo bi se reći da sam ovdje okovana - smije se poštarica Ivana.
- Nije baš lako mladom čovjeku na otoku koji ima jednu vezu s kopnom dnevno. Zimi pogotovo, kad ti je jedina zabava igrati loto na pošti. Zato ja igram svaki dan. Nikad ne znaš, možda mi se i posreći - pozdravlja nas Ivana i ode dalje dijeliti poštu.
Ono što mlađima smeta, starijima odgovara. I obrnuto.
- Pitaš me što nam fali ovdje na Istu? A mogu ti ja reći svašta: muzej, jazz-klub, kino, prometnica. Ali na kraju, kad staneš i razmisliš, imamo poštu, imamo doktora i svaki dan brod za Zadar. Nama dosta! - sažima u dvije rečenice išćansku životnu filozofiju 75-godišnji Marijano Smoljan, koji na otoku živi cijelu godinu.
Ist bez Grada ne može, kaže nam, kao ni Grad bez Ista. Zato im fali malo inicijative, da ne moraju sami moliti baš za svaku stvar na otoku.
Kafić 'Lako ćemo'
- Zapravo, znate što nam najviše fali? Malo šminke. Dojam je jako važan za jedan ovako mali otok - kaže šjor Marijano za Slobodnu Dalmaciju.
A kad smo već kod dojma, kad se iskrcate s broda, prvo mjesto na kojemu ćete se sigurno zadržati je galerija otočne umjetnice Mirele Maurin. U tom prostoru prepunom oblika, boja i mirisa Mediterana nastaju omiljeni otočni suveniri koje ova umjetnica stvara od morskih naplavina koje skuplja po otočnim valama. Ono što je nekad bila odbačena daska ruinana morem i vjetrom, u Mirelinim rukama, uz pravi omjer mašte i boje, postaje malo umjetničko djelo. Prepoznali su to i gosti na otoku pa je njezina suvenirnica uvijek puna.
- Nakon što sam cijeli radni vijek provela u uredu, u mirovini je konačno došlo vrijeme da se posvetim onome u čemu najviše uživam. Stvaranju u malom ateljeu na mom rodnom škoju uz glazbu s radija ili zvukove mora koji mi dolaze kroz prozor - govori nam Mirela.
Druga obavezna postaja na otoku je omiljeni kafić "Lako ćemo", jedini lokal na pet okolnih otoka u kojem možete ručati. Što je, u bespućima otočne zbilje, informacija od životne važnosti.
- Priroda, mir i dobri ljudi najvažnije su monete Ista. Što vam više od toga treba, ovo je raj na zemlji - kaže vlasnik Toni Ošap, koji "Lako ćemo" drži već devetu godinu. Na Istu sada boravi pola godine, a živio bi i više, kaže, da može proširiti posao.
- Nažalost, sezona na otoku kratko traje jer nemamo uvjeta da bismo turističku priču dalje razvijali. Za početak, nemamo vodu. Imamo 150 jahti i 500 kreveta na otoku, ali mi tim ljudima ne možemo ponuditi više od ove nevjerojatne mirnoće - govori Toni.
Otok košarke
Ipak, ima taj jedan vikend, uvijek je zadnji u srpnju, kad je mirnoća zadnja stvar na koju Išćani računaju. Najkošarkaškiji među zadarskim otocima tada dolazi na svoje jer se cijeli Zadar i okolica na dva dana presele na košarkaši turnir, najdugovječniji sportski rekreativni turnir u Hrvatskoj koji je postao i zaštitni znak Ista.
Ove je godine doživio svoje 44. izdanje, što znači da se svi ovogodišnji sudionici nisu još ni rodili u vrijeme kad je održan prvi turnir. Mali teren, malo neravan, 16 ekipa, četiri na četiri. Organizira ga Udruga mladih Ista, a kad ih pitate u čemu je tajna, sve će vam biti jasno:
- To nije turnir, to je najbolja fešta u Zadru i okolici cilog lita!
I tako već više od 40 godina...
POMORSKA TRADICIJA: Otok kapetana
Ako postoji nešto po čemu je Ist nadaleko poznat, to je sigurno njihova pomorska tradicija, zbog koje ga i danas zovu "otokom kapetana". Između dva svjetska rata mali Ist imao je najveću trgovačku mornaricu u Dalmaciji. Nostalgično nam govore kako te flote više nema, ali snažan je gen ostao pa su baš Išćani danas najpoznatiji kapetani na velikim bogataškim jahtama Azurne obale.
Jedan od njih, kapetan Toni Brok, dovezao je tako nedavno na otok slavnog pjevača Bon Jovija, koji je dva dana uživao u išćanskom otočnom zenu...