- Pogledajte vi ovu vlagu; hajde, recite mi, tko ovdje može živjeti. Sa zidova se cijedi voda, ormare san na cokete morala staviti da se ne raspadnu. Tople vode nemamo, a za okupati se triba je zgrijati na špakeru, jer u banju te strah da te od te silne vlage ne ubije struja. Ako ti treba na WC, moraš izaći iz kuće jer je on izvan ovog prostora, a to mi je veliki problem, pogotovo kad dođem s terapije - požalila se 48-godišnja Željka Topić iz Solina u ispovijesti za Slobodnu Dalmaciju.
Željka boluje od jedne vrste karcinoma limfnih čvorova, a od raka joj je prije 18 godina, kaže, preminuo suprug.
- Ostala sam tad sama s troje male djece, najmlađem je bilo 20 mjeseci. Nisam nikad radila, nije mi ih imao tko čuvati, pa danas nemam svoja primanja. Muž je radio u "Građe", pa sam dobivala njegovu mirovinu dok najmlađi nije napunio 18 godina, a danas živim od socijale - govori Željka Slobodnoj i kaže kako joj do sada nije nikad bilo ovako teško pa se zato i obratila za pomoć.
- Danas su djeca dvadesetogodišnjaci, ali opet nije lako. Jedan sin je zaposlen, ali mala su primanja za bilo što ovdje započeti kad je doslovno sve u rasulu. Vidjeli ste. Najstarija kćer mi je bolesna, dijagnosticirana joj je 100-postotna skolioza, pa je nesposobna za rad koji zahtijeva stajanje na nogama. Po prilagođenom programu je završila i srednju školu za pomoćnog cvjećara i na birou je 11 godina. Kako ćeš danas naći nešto prilagođeno za nju? - ističe sugovornica pa novinare vodi u obilazak obiteljske kuće koja je u vlasništvu više članova obitelji.
- Ova kuća je dosta stara. Mi smo ovdje u prizemlju, pa i ona vlaga koja se pojavi na katu sliva se nama u kantune. Nikad ovako nije bilo, ima dvije godine, sve je gore i gore. Živi užas - zastajkuje Željka pokraj kreveta, pa podiže navlake da pokaže crnilo koje je u debelim slojevima prekrilo gotovo cijeli zid.
A utičnice i prekidači za svjetla se jedva pridržavaju za ono što je ostalo od zidova i kabela od struje.
- Prošlu godinu je sve plivalo, nisi mogao zagaziti, bilo je deset centimetara vode, dobila sam slom živaca. U ovoj prostoriji nema svjetla, crkao je šteker... - pokazuje na zid u drugoj sobi.
- Spase nas i časne iz Caritasa Splitsko-makarske nadbiskupije, časna Vlatka, kao i djelatnice Željana, Sonja... Pomognu sve što nam treba, i ormar su nam nabavili i laminat, ali nažalost, sve se to raspadne i digne, sve je ovdje kratkog vijeka zbog ove vlage... I nekidan kad je bila ona velika zima poslale su nam deke. Ma ne mogu in u životu zaboravit što su sve za nas učinili - govori Željka, te dodaje kako i Grad Solin pomogne, s povremenim jednokratnim godišnjim pomoćima i pomoći za podmirenje troškova stanovanja, preko Centra za socijalnu skrb 500 kuna tuđe pomoći, od Županije pomoć za ogrjev, jer da nije drva zimi, kaže, mogla bi voda šikljati iz zidova.
'A kako ću se osjećati? Osjećam se nikako'
- Kćer sad čeka obnovu statusa za svoju bolest - dodaje Željka pa prekriži ruke s dubokim uzdahom razmišljajući što je sutra čeka nakon nove terapije.
- Kad dođem s terapije ne mogu sama ni do WC-a, ne možeš hodati sam, a treba izlaziti vanka na ovaj led. Pogledajte mi vrat, sva sam isječena od te bolesti... A kako ću se osjećati? Osjećam se nikako.
Bojim se samo da se i djeca ne razbole kao ja. To mi je sad najveća briga. Rekla sam tisuću puta: "Teško onome koga nešto zadesi, kao što je nas!" - zaključuje Željka svoju priču u nadi da će ona doći do nečijih vrata.