SPORTAŠICA NESLOMLJIVOG KARAKTERA

Sandra Paović: Moja priča je strašna, ali daje nadu. Više se ničega ne bojim!

    AUTOR:
    • Dobroslav Silobrčić

  • OBJAVLJENO:
  • 21.05.2016. u 16:54

Zagreb, 160516.
Horvacanska cesta.
Hrvatska stolnotenisacica Sandra Paovic.
Foto: Marko Todorov / CROPIX
MArko Todorov / CROPIX

Bila je ponajbolja igračica u Hrvatskoj i među najboljima u Europi, cijenjena reprezentativka. Prije sedam i pol godina putovala je iz Pariza u Poljsku. Vozač je zaspao, survali su se s ceste, Sandri je smrskana kralježnica i sada je paraolimpijka

Bila je prvakinja Hrvatske, potom prvakinja Europe i prvakinja svijeta. Sve u istom sportu, ali u različitim uvjetima života. Sandra Paović jedna je od najboljih hrvatskih stolnotenisačica. Nakon grdne prometne nesreće 2009. godine u Francuskoj jedva je spasila život, ali ne i tijelo. Ozljede su teške, oštećeni su kralježnica i unutarnji organi.

Nakon godinu i pol liječenja u Francuskoj i Švicarskoj uporna mlada vrhunska sportašica vratila se nevjerojatnom voljom svojem sportu. Igra stolni tenis. Stoji, na jednom mjestu. Refleksi su ostali isti. Baca se po stolnoteniskoj ploči, hvata gotovo svaku lopticu, koji put se i sruši pokraj stola. Dok igra sve je boli. Postala je nepobjedivom u paraolimpijskom stolnom tenisu. Neki dan je opet pobijedila na turniru u Sloveniji. Hoda sa štakama, igra bez njih, mali reket joj je čvrsto vezan vrpcom za ruku. Reket je postao dio ruke. Može hodati, sa štakama, tek nekoliko stotina metara. Vozi auto ili mali specijalni skuter. Fizioterapeuti joj dolaze gotovo dan. Trenira kod kuće na posebno modificiranom stolu, bez partnera.

Vesela je, živahna, smije se, ipak, nije bezbrižna. Udala se prije dvije godine za mladog nogometaša iz Kumrovca, porijeklom Makedonca, Daniela Lazova. Lazov je skočio u Sutlu na glavu i ostao nepomičan, danas je u kolicima. Upoznali se i zaljubili na zajedničkim fizioterapeutskim vježbama za oporavak. Vole se - beskrajno.

Što se točno dogodilo prije sedam i pol godina u Normandiji?

- Išli smo, nas tri igračice i vozač, na pariški aerodrom osobnim autom, ali... nismo onamo stigli. Bilo nas je četvero u tom rent-a-caru. Vozio je moj francuski menadžer. Zaspao, na trenutak, vozeći. Trebali smo ići avionom iz Pariza u Poljsku na polufinale Lige prvaka.

Tada ste već bili izvrsna tenisačica?

- Uz Tamaru Boroš bila sam najbolja u Hrvatskoj, a među najboljima u Europi. Tada sam igrala za klub u Francuskoj. I u hrvatskoj reprezentaciji, naravno.

Vozač je zaspao...

- Tek nekoliko sekundi. Kobnih. Sjedila sam na stražnjem sjedalu zajedno s jednom Kineskinjom. Ja sam se odmarala, ona je napola spavala i najednom zavrištala... Vidjela sam da smo se gotovo zabili u kamion pred nama. Vozili smo u Normandiji po dvosmjernoj cesti. U tom trenutku oko 120, 130 kilometara na sat. Vozač se vjerojatno trgnuo, naglo okrenuo volan, automobil se okretao lijevo, desno i prevrnuli smo se u grabu pokraj ceste. Auto je pao na stranu gdje sam ja bila. Vrtjeli smo se prije toga po cesti i mislila da će nas udariti netko iz suprotnog smjera i da nećemo preživjeti. Preokrenuli smo se i pali u taj jarak.

Ostali u autu nisu stradali?

- Nisu zadobili trajne ozljede. Jednoj je djevojci dislocirano rame, druga nije mogla pokrenuti vrat, vozač je bio neozlijeđen.

Bili ste svega svjesni?

- Mislila sam da sam neozlijeđena. No, za trenutak sam izgubila svijest. Onda sam otvorila oči, ništa me nije boljelo... Pokušala sam pomaknuti ruke, osjećala sam se kao da sam u vodi. Nisam ih mogla micati. Mislila sam da sam u šoku... Zatim sam osjetila da ne mogu pomaknuti vrat, glava mi je bila nakrivljena na staklu prozora auta. Kineskinja pokraj mene je urlala jer ju je boljelo rame koje se dislociralo. Pokušala sam pomaknuti nogu, ali to nije išlo... nisam je osjećala. Tad je nastao šok. Shvatila sam da sam ozlijedila kralježnicu. Uz to, imala sam problema s disanjem. Tako sam fragment po fragment spoznala što se dogodilo. Sve se to događalo u autu u grabi.

Obuzeo vas je strah?

- Ne. Znala sam da me ne smije uhvatiti panika jer bih mogla umrijeti. To su mi, poslije, potvrdili u hitnoj pomoći. Da sam se onesvijestila, počela ventilirati... teško bi me probudili. Ošit je bio jako oštećen. Bilo je važno da ostanem mirna i nepomična. Da nisam, ugušila bih se. Moji su došli drugi dan u bolnicu i nisu vidjeli nijednu ogrebotinu na meni, nijednu masnicu. Napravila sam, samo, nesvjesni trzaj glavom. Stradala je kralježnica. Kralježnjak se pomaknuo i stisnuo leđnu moždinu i sve okolne živce. Zato sam danas paraolimpijka.

Tko je kriv?

- Menadžer. On je rekao kako misli da je zaspao za volanom. Priznao je grešku, javno.

Hoće li se ikada liječenjem, terapijama, vježbama uspjeti poboljšati vaše stanje?

- Bila sam prvo mjesecima u francuskoj bolnici pa onda u švicarskoj. Liječnici u Švicarskoj kažu da je to pitanje budućnosti... Možda će se nešto uspjeti napraviti za deset, petnaest godina... Zasad, s takvim ozljedama, oni mogu potpuno osposobiti tek 10 posto ozlijeđenih. Jedan od deset se oporavi, a ostalih devet nakon operacija su još u gorem stanju nego nakon same nesreće. Zato liječnici ne riskiraju.

Držim vas za ruku... Osjećate moju ruku?

- Da, da, osjećam. Osjećam i noge, ne bih inače mogla hodati.

Ima li nešto što ne osjećate?

- Ne osjećam ni toplo ni hladno u nogama ni u trbušnom dijelu ni u leđima. Ni u jednom dijelu ruku. Osjećam vodu, ali i vruća i hladna voda su meni iste, mlake. To je opasno jer sam se već par puta opekla. Stavim laptop na noge, on počne puhati vruće, a ja ne osjetim. Nezgodno.

Tko vas je, zapravo, spasio?

- Francuska hitna pomoć. Iznimno pažljivo su me prenijeli. Prorezali su krov auta jer me nisu mogli drugačije onako nepomičnu prebaciti. Liječnik mi je u bolnici rekao da su paramedicinari napravili savršen posao. Da su me neoprezno izvukli, ne bih živa došla na operacijski stol. Bila sam par milimetara do smrti, vele. Izvrstan kirurg me operirao tri sata. Sreća je bila što je bolnica tek 10 minuta udaljena od tog dijela ceste. To je bilo kod grada Rouena. Nakon toga četiri tjedna nisam sama disala. Aparati su disali. Bila sam potpuno nepokretna. Noge ništa, ruke ništa. Osjećala sam samo ramena. Moja prognoza je bila - gotova sam. Kad ne možete disati, onda ni ne razmišljate o nečem drugom, o nogama, na primjer. Želite samo - disati. A ne možete.

Kako ste disali?

- Napravili su mi rupu u grkljanu i stavili cijev. Bila je velika rupa. Danas se to jedva vidi jer su obavili izvrsnu plastičnu operaciju. Mojih prvih mjesec dana bilo je strašno. Može se preživjeti, ali morate se užasno boriti i vjerovati u sebe. Nisam dobivala vode mjesec dana, bila sam sva u ranama od operacija. Kad sam prodisala, počela sam razmišljati o hodanju. Tek nakon sedam dana tjedana pomakla sam nogu... Kad prohodate, želite trčati. Trčati, nažalost, još ne mogu. A prošlo je sedam godina. Ali, mogu igrati stolni tenis. Stojeći na jednome mjestu.

Vi ste sada paraolimpijska stolnotenisačica 6. kategorije. Što to znači?

- Paraolimpijski sportaši imaju 10 kategorija. Najteže su prva i šesta kategorija. U prvih pet su oni koji mogu igrati samo sjedeći u kolicima. U drugih pet kategorija su oni koji mogu igrati stojeći. Ja sam u najtežoj jer se ne mogu kretati oko stola. Boli me, naravno, i kad samo stojim. Ali, igram i pobjeđujem.

Jeste li govorili taj prvi mjesec?

- Nisam mogla. Dobila sam jednu ploču sa slovima pa sam ih uspjela nekako slagati. I to je bilo teško ostvarivo jer prsti nisu funkcionirali. Sad su prsti bolje, iako ne savršeno. Dobila sam, usput, i neku bakteriju u bolnici... Ipak, sve u svemu, uspjela sam. Poslije sam otišla u Švicarsku. Kad sam samostalno počela disati i pomalo micati nogom, osjećala sam da sam ponovno rođena. Švicarci su me dotjerali u sljedećih sedam mjeseci do toga kakva sam danas. Bila sam u bolnici koja se bavi samo ozljedama kralježnice. Zaista su izvrsni. Gradić se zove Nottwil, u kantonu Luzern.

Danas držite predavanje vrhunskim arhitektima, na ORIS-u u Poreču?

- Da.

O čemu ćete govoriti?

- O svemu. Nisam se posebno pripremala. O sebi, sportskoj karijeri, arhitekturi. Zvali su me, što mi je drago. Žele pravu istinitu priču koja će ih inspirirati i motivirati.

Vaša priča je strašna...

- Strašna je, ali daje nadu. Potiče volju za životom i radom. To je priča o volji.

Ovaj stan gdje živite vi i Daniel izvrsno ste preuredili...

- Jesmo. Sad je idealan za nas dvoje. Sve smo promijenili. Kupaonicu posebno. Maknuli smo nama nepotrebnu kadu i stavili tuš, u lođi su kose rampe, imamo sprave za vježbanje, stol za tenis s posebnom spravom koja izbacuje lopticu u svim smjerovima...

Kako idete u Poreč?

- Našim automobilom. Vozimo i on i ja. On vozi u Poreč. Jako voli voziti. Preuredio je komande tako da njima vlada rukama.

Pažljivo vozi?

- Oboje pažljivo vozimo. Vozio je Daniel već i do Düsseldorfa gdje sam imala pripreme. Strašni smo, ne bojimo se ničeg. Sve radimo sami, idemo u trgovinu, u kino, u restoran, na natjecanja. Svakog tjedna idemo u kino, imamo onu karticu...

Stolni tenis je strahovito brz sport. Zahtijeva fenomenalne reflekse igrača.

- To je fantastičan sport: koordinacija tijela, velika brzina, rotacija loptice... jedan je to od najkompleksnijih sportova na svijetu. Tenis je spor prema stolnom tenisu. Tenisači su sada postali “vojnici”, Đoković, Nadal, Federer savršeno igraju... To je pravi muški sport. A stolni tenis je teži i kompliciraniji. Moraš munjevito misliti i još brže igrati.

Koliko brzo leti loptica u stolnom tenisu?

- Oko 100 kilometara. Završni udarci su čak do 170. Najnevjerojatnija je - rotacija loptice. Ona se vrti užasno, ali to se ne vidi prostim okom. Vrti se prema gore i prema dolje. Osjećaj za brzinu dobiješ nakon desetak godina igranja, ali osjećaj za rotaciju ne možeš dobiti. To moraš naučiti. Tehnika je važna jer igralište je vrlo maleno: 2,74 x 1,525 metra. Sad svi igraju “na van”, izvan stola, a ja mirno stojim na jednome mjestu. Zato koji put i padnem... pa me još jače boli. Bacam se po stolu... na svaku loptu. Naučila sam padati na stol. Igram već 25 godina.

Ima nekih novih promjena u igri, čuo sam. Mreža će biti viša?

- To su pretpostavke. To bi bila velika promjena. Bit će time sporija igra, uz jako puno spinova. Stolni tenis se suviše ubrzao, tako da ga nitko više ne može pratiti. Zato ga namjeravaju usporiti.

Rio? Ove godine...

- Ja znam da sam najbolja. Ali, sve protivnice su mi puno pokretnije. Zato uvijek moram biti na 100 posto inspiracije, snage, raspoloženja, vještine, sigurnosti u sebe. I jesam. Rio, za nas, počinje 7. rujna ove godine. Očekujem zlato, ali naravno, svašta se može dogoditi. Ja sam favorit, no nikog ne podcjenjujem.

Dokad igraju vrhunski stolnotenisači?

- Granica je oko 35 godna. Ja imam 33. Zoran Primorac je nevjerojatan, on ima 44 i sad tek prestaje...

Igrat ćete i nakon Rija?

- Smanjit ću intenzitet. Stojećki može igrati samo netko lud kao ja. Poslije treninga imam nenormalne bolove od izvrtanja, bacanja... Fizioterapeut ma oporavlja. Bole me leđa, boli me koljeno... Sve me boli.

Možete li plivati?

- Mogu i znam. Kad sam u vodi, imam one male “mišiće”, leptiriće, kao mala curica. Za svaki slučaj, da ne potonem. U moru se bojim da me val ne baci, nemam dovoljno jak “trbušni zid”....

Roditelji žive u Vukovaru?

- Mama je imala dva moždana udara pa i ona hoda sa štakama. Kad šećemo Vukovarom, izgledamo kao da smo pali iz aviona. Mama sa štakama, ja vozim svoj mali skuterčić, tata je koliko-toliko u dobrom stanju. Mama i tata žive u Borovu naselju, to je bio prekrasan mali gradić. Posjećujem ih. Tamo su moje knjige. Puno čitam. Volim knjige. Volim životinje. Imala sam rotvajlericu Donu. Spavala je i jela sa mnom. To je ljubav. Imam jednu tetovažu na leđima - Donu. Nakon Rija ću, možda, opet imati peseka.

Kakvo je stanje u Vukovaru?

- Loše. Ipak, centar je lijepo izgrađen, šetnica uz Dunav, hotel Lav, novi muzej... Ali - nema posla. Moje Borovo naselje je - zona sumraka. Sramota. Treba ulagati, otvarati radna mjesta. Tada bi svi mladi ostali tamo. A ovako, nema - ničega.

Gdje su mladi?

- Nema ih. Otišli su. Ono malo što ih ima su po krčmama. Stariji sjede po klupicama.

Hrvati i Srbi u Vukovaru?

- Mir je. Ali... to je vrlo čudna situacija. Neki kafići su više hrvatski, neki više srpski. Okolna mjesta su u još puno gorem stanju. A Vukovar je tako lijep grad. Bio.

Silvestarska noć 2013. Danijel vam je poklonio jednu zatvorenu kutijicu...

- Haaahaaahaaaa... Prsten je bio u njoj. Zaprosio me. Vjenčali smo se za pola godine. Makedonsko-hrvatska svadba. Danijel je rodom Makedonac, a iz Kumrovca je...

Jako se volite i razumijete...

- Obožavam ga. I on mene. Sretni smo...

Automobil vozite brzo?

- Ne prebrzo. Prema propisima. Ali, ne bojim se. Ničega se ne bojim.

Plačete koji put?

- Ne. Ne plačem. Ja sama rješavam sve svoje probleme. A - imam ih.

Željeli biste biti majka?

- Htjela bih, ali u ovom trenutku je to suviše komplicirano. Nisam još spremna. Vjerujte, ni zdravim ženama nije lako biti majka... Ja živim na granici nemogućeg. Meni je tlak ovih kišnih dana ujutro bio 40/55, 40/57, 42/58... Popijem crnu kavu, pojedem nešto slatko pa se popravi... Sve ću to ja preživjeti.


Besplatno se prijavite na portala Jutarnji.hr

Izdvajamo