TIN SRBIĆ

SANJAR NA PREČI Našem najsjajnijem mladom atleti trening je uvijek na prvom mjestu: 'U Sokolu boravim i po šest sati dnevno i tu sam najsretniji'

    AUTOR:
    • Matija Boltižar

  • OBJAVLJENO:
  • 12.12.2019. u 10:07

zagreb, 041219
Gimnasticar Tin Srbic snimljen u sportskoj dvorani Sokol.
Foto: Marko Miscevic / Cropix
Marko Miščević / CROPIX

 

Prije 19 godina u dvoranu Gimnastičkog kluba Hrvatski sokol ušetao je 4-godišnji dječak iz zagrebačke Dubrave. Došao je s ocem koji ga je htio upisati na neki sport. Pokušali su s nogometom, no treneri su im rekli da je dečko nizak za svoj uzrast pa neka probaju možda za dvije, tri godine. Otac, Saša mu je ime, sjetio se da ima prijatelja u Sokolu koji trenira gimnastiku pa su odlučili ondje okušati svoju sreću.

Malo tko je taj dan slutio da će taj maleni dječak koji se samo došao igrati ispod visećih, kristalnih lampi, jednoga dana postati svjetski prvak na preči. Taj dječak je Tin Srbić, sada mladić iz Dubrave koji je prije dva mjeseca izveo maleno čudo na posljednjem Svjetskom prvenstvu u gimnastici u njemačkom Stuttgartu.

Naime, netom prije finala ozlijedio je zglob zapešća, no svejedno je nastupio. Primio se za preču, ignorirao bol, i 40 sekundi kasnije savršeno doskočio na strunjaču uz pljesak publike, srebro i, najvažnije, osiguranu kartu za Olimpijske igre u Tokiju 2020. godine. Tog trenutka, kaže, ostvario je svoj san na koji se prvi put usudio pomisliti prije 19 godina. No, postoji jedan problem sa snovima. Što napraviti nakon što ih ostvariš?

Osijek, 260519. Gimnastika. Dvorana Gradski vrt. Drugi dan finala DOBRO World Cupa Osijek 2019. Na fotografiji: Tin Srbic na preci.
Foto: Vlado Kos / CROPIX
Vlado Kos / CROPIX
 

- Godinu prije Svjetskog prvenstva energija mi je svaki dan odlazila na razmišljanje hoću li ili neću ići u Tokio. Stvarno, svaki dan. Mislim, znao sam da sam dovoljno dobar, ali u isto vrijeme sam svjestan da je ovo gimnastika. Imaš jedan pokušaj u kvalifikacijama, samo jedan krivi korak i to je to. I onda sam osvojio srebro, plasirao se, ali dva tjedna nakon prvenstva bio sam prazan. Nisam imao više o čemu razmišljati, još k tome je tu bila i ta ozljeda pa nisam mogao ni trenirati. Nekako, sve je bilo čudno poslije Svjetskog prvenstva - kaže Srbić.

Danas, dva mjeseca poslije, ta je praznina nestala, tako da ovo nije tekst o Tinu Srbiću, viceprvaku svijeta na preči. Ovo je tekst o Tinu Srbiću, mladiću koji u 23. godini ima novi san - osvojiti medalju na Olimpijskim igrama.

Naš razgovor počinje tamo gdje je i njegova karijera počela - u Sokolovoj dvorani, ispod onih istih visećih, kristalnih lampi. Još prije početka znali smo da je u velikoj gužvi. Uređuje stan u kojemu će sada živjeti sam, odlazi na evente Hrvatskog olimpijskog odbora, na dodjele nagrada i još je u procesu prebacivanja s jednog fakulteta na drugi, točnije sa strojarstva u Zagrebu na izvanredni studij strojarstva u Slavonskom Brodu.

Kako i sam kaže, takvo je doba godine, no lako se da primijeti da u njegovu rasporedu nema baš previše govora o treningu. Naime, ozljeda zgloba zapešća iz finala Svjetskog prvenstva i dalje nije zacijelila, tako da trenira samo nekoliko sati na dan i to u pravilu vježbe istezanja. Na preču još ne smije, u što se uvjerio nekoliko sati prije našeg razgovora.

Prošli tjedan mi je doktor rekao da je tetiva u redu i da smijem polako povećati treninge. Malo sam to shvatio predoslovno pa sam odradio jedan jači trening i odmah me zaboljelo - kaže dok trlja blago natečeni zglob na ruci, no brzo nastavlja. - Do kraja godine bit ću fizički spreman, tako da mogu od 1. siječnja krenuti s ozbiljnijim pripremama za novu sezonu. Bit će to dobro - dodaje.

Iako ga sputava ta bol, na Svjetskom prvenstvu ona za njega nije postojala. Kako kaže, to je finale i nema mjesta za razmišljanje o ozljedi. Upravo zato, čak i kad je na treningu čuo da je u zglobu nešto puklo, nije otišao k liječniku.

zagreb, 041219
Gimnasticar Tin Srbic snimljen u sportskoj dvorani Sokol.
Foto: Marko Miscevic / Cropix
Marko Miščević / CROPIX
 

- Kad ne znaš što ti je, onda je i manje psihološko opterećenje. Jednostavno, nisam razmišljao o tome. Odradio sam svoj nastup, doskočio i pet sekundi poslije osjetio bol. Kad mi je doktor rekao da su pukli tetiva i ligament, odmah sam osjetio kako me presjeklo i više ništa nisam mogao s tom rukom - prisjeća se Srbić.

Kada smo već krenuli s prisjećanjem, zamolili smo ga da ode malo dalje u prošlost. Točnije, u vrijeme kad je kao dječak zakoračio u Sokol. Srbić se s četiri godine prvi put upoznao s gimnastikom, no tek dvije godine poslije treneri su prepoznali njegov potencijal i pozvali ga da trenira u velikoj dvorani. Otada su počeli svakodnevni treninzi i više nije bilo skretanja s puta koji ga je doveo do svjetskog zlata u Montrealu te europskog i svjetskog srebra. Iako, nije da nije bilo pokušaja da zastrani.

Otac ga je pokušao kasnije upisati na nogomet ili hokej, ali već je bilo kasno. Mladi Tin je bio gimnastičar i to je to. Nije ga čak ni zanimao akrobatski rock and roll kojim se bave njegovi roditelji, sestra, tetak i tetka, strina i stric... ukratko, cijela obitelj. Štoviše, priznaje da je on jedini član obitelji Srbić koji ne zna plesati.

- U svatovima sam ja onaj koji samo sjedi sa strane i gleda - kaže i nasmije se.

Da, jednostavno je volio gimnastiku. Nije mu bio problem nakon nastave u osnovnoj školi otrčati u Sokol i tamo trenirati četiri do pet sata. No, nije da nije imao drugih zanimacija. Kaže da je igrao nogomet kao lud, što u školi što u kvartu, i to uvijek kao napadač, te se družio s prijateljima kao i svi ostali tinejdžeri. Samo što je, kod njega, trening uvijek bio na prvom mjestu.

- Još kao klinac znao sam da sam tu najsretniji i da je to ono što želim. U to vrijeme je i došao taj san da nastupim na Olimpijskim igrama. Uostalom, ako provodiš na jednom mjestu po pet ili šest sati na dan, to mora biti nešto što stvarno voliš - kaže Srbić.

U osnovnoj školi ujedno se opredijelio za preču, a, kako kaže, iza toga su tri razloga. Prvi je bila ozljeda lakta koju je vukao tri i pol godine. Liječnik nije htio riskirati operaciju jer se nadao da će ozljeda zarasti sama od sebe s rastom u pubertetu, a u tom razdoblju jedine vježbe na spravama koje ga nisu toliko boljele bile su one na preči. Drugi razlog bila je ljubav prema letovima i skokovima, ali i nedostatak straha kad ih obavljaš.

Upravo je to, kaže, važno da bi se u početku spriječili padovi i ozljede. Koliko malo straha u sebi ima, najbolje govori sljedeća anegdota: kad mu je bilo šest godina, skočio je s galerije u Sokolovoj dvorani u bazen sa spužvama. Treći pak razlog jest Marijo Možnik, proslavljeni hrvatski gimnastičar, koji je na preči osvojio brojna odličja na svjetskim i europskim prvenstvima, Srbićev uzor od malih nogu. Sve to dovelo ga je do njegova prvog postolja, kada je sa 16 godina osvojio broncu na Europskom olimpijskom festivalu mladih. Sedam godina poslije on je jedan od najboljih svjetskih gimnastičara na preči, što je uspjeh koji nije mogao doći bez odricanja. No, ako njega pitate, on se ničega nije morao odreći.

Osijek 270518
Gimnastika. Drugi dan finala Svjetskog kupa u gimnastici DOBRO World Cup Osijek.
Na fotografiji: Anton Kovacevic.
Emica Elvedji / CROPIX
Emica Elvedji / CROPIX
 

- U srednjoj nisam puno izlazio jer mi ekipa nije bila takva, no ne mogu reći da sam sada nešto važno propustio. Družio sam se s prijateljima, što u školi, što u kvartu, što u Sokolu.

Uostalom, ne možeš reći da je bilo odricanja ako si sam izabrao put kojim želiš ići - priča Srbić.

Ipak, bilo bi pogrešno reći da za njega ne postoji slobodno vrijeme. Pogotovo sada kad zbog ozljede ne smije trenirati dva puta na dan, čime je ponovno dobio priliku uživati u toj, svima nam ponekad dragoj, prokrastinaciji. Što se tiče njegovih aktivnosti, one su veoma jednostavne. Voli otići na piće s prijateljima, pogledati koju epizodu serije (trenutačno gleda "Peaky Blinderse") i kartati belu. Što se tiče kartanja, želi da nije nervozan. Osim ako protivnik ima više sreće.

- Ma nije da sam konstantno nervozan, ali poludim kad razmišljam kako netko svako malo može imati jače zvanje od mene, npr. imam sto do kralja, a on pokaže do asa ili imam četiri aduta i oni nam naprave štiglju. Tu puknem pa onda više ne želim kartati - otkriva Srbić uz blagi osmijeh na licu, no ističe da će s novom godinom slobodno vrijeme brojiti na kapaljku.

Kao prvo, plan je krenuti s treninzima dva puta na dan, što će mu automatski oduzimati minimalno šest sati u danu. Drugo, morat će učiti za ispite. I sam priznaje da je nakon zlata u Montrealu zanemario fakultet i odlučio se posvetiti gimnastici. No, sada je svjestan da njegova karijera neće trajati vječno pa želi imati više opcija nakon što umirovi svoj plavi dres. Jedna od njih jest i strojarstvo koje će ubuduće studirati izvanredno u Slavonskom Brodu. Naime, zbog čestih treninga često je izbivao s predavanja pa samim time nije imao vremena ni pripremati ispite. Svjestan toga upisao je Kineziološki fakultet u Zagrebu, no onda se otvorila opcija izvanrednog studija u Brodu tako da će ipak zamrznuti studiranje na KIF-u. No, zašto baš strojarstvo? To ne zna ni on sam.

- Sa 18 godina nisam imao pojma što želim upisati. Volim matematiku pa sam se dvoumio između PMF-a, FER-a, TVZ-a pa i strojarstva. Prijelomni trenutak je bio kad sam čuo da će mi pet frendova ići na strojarstvo pa sam rekao, idem i ja - kaže Srbić.

Put ga je odveo na studij u Slavonski Brod tako da će barem sat do dva između treninga morati izdvojiti za učenje. Plan je, kaže, dati jedan ili možda dva ispita do Tokija pa onda malo jače zapeti do titule prvostupnika. Možda ste primijetili da se vrijeme u Srbićevu svijetu mjeri u dva intervala - prije i nakon Tokija. Zadnji put se tako osjećao prije Montreala, kad je osvojio svjetsko zlato. Pitamo ga zato ima li kakve rituale koje radi prije natjecanja, no ističe da nije praznovjeran. Postoji samo nekoliko stvari koje se, kaže, ponavljaju posljednjih godina. Primjerice, za nabrijavanje na treningu si za dušu pusti Parni valjak ili Prljavo kazalište, čiju ploču ima i doma na zidu. Ujedno, na dan natjecanja voli biti točan pa dođe dva sata prije u dvoranu i počine se zagrijavati sat i 15 minuta ranije.

Osijek 270518
Gimnastika. Drugi dan finala Svjetskog kupa u gimnastici DOBRO World Cup Osijek.
Na fotografiji: Robert Tvorogal, Tin Srbic i Taha Serhani
Emica Elvedji / CROPIX
Emica Elvedji / CROPIX

Drugi dan finala Svjetskog kupa u gimnastici DOBRO World Cup Osijek

 

- Dobro, možda ima jedna stvar koja je ritual, no pojavila se tek nakon Montreala. U finalima nosim uvijek isti dres koji sam nosio i kad sam osvojio zlato. Dao sam napraviti novi, identičan tome, ali u ovome se osjećam najudobnije. Budući da je već malo star, ne nosim ga da se ne bi slučajno ofucao - kaže Srbić kroz osmijeh. Sljedeći put će ga nositi, kaže, u Tokiju, i tako se opet vraćamo na događaj koji trenutačno najviše zaokuplja njegove misli.

Svjestan je konkurencije, kao i onoga što on može. Ako da sve od sebe, zna da se u finalu može boriti za medalju. No, ponovno, sve će se u konačnici vrtjeti oko tih 40 sekundi.

- Volio bih da imam pet pokušaja i da se najbolji onda broji, ali to jednostavno tako nije kod nas. Imaš tih 40 sekundi i u njima moraš pokazati sve za što si trenirao - priča.

Svjesni su i drugi njegova potencijala pa se i u njegovu slučaju već razvija onaj poznati, hrvatski mentalitet, gdje vrijedi samo zlato. To se moglo vidjeti u dočeku nakon Stuttgarta i njegova svjetskog srebra. Naime, nije bilo velike fešte u Dubravi. Ni dočeka, ništa, kao da je sve navikao samo na najzlatnije odličje. Kad je osvojio zlato, kaže, slavilo se pola godine. Ovaj put, pak, sve je prošlo mirnije jer svi znaju da pravi test dolazi na ljeto. U Tokiju, na Olimpijskim igrama.

- Ako se nešto dogodi tamo, onda mogu profeštati. I odmoriti malo - kaže Srbić i sa završetkom našeg razgovora u mislim se opet okreće na istok. I na ostvarenje još jednoga sna.

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo