Pokoji put ni mi ne razumijemo Talijane, kako ih možete razumjeti vi, strani novinari, rekao je jedan poznati talijanski novinar u razgovoru s nama koji smo došli sa svih strana svijeta i okupili se u udruženju stranih novinara u Rimu, poznatoj Stampa Esteri. Talijanska politička pozornica je neka vrsta laboratorija u stalnoj mijeni. A ipak se stječe dojam kako se sve mijenja da se ništa ne bi promijenilo, kako je to u Gepardu napisao Tomasi di Lampedusa. Prije se u Jugoslaviji, a i sada u Hrvatskoj, rekao bih, omalovažava Italiju, a ona je među sedam industrijski najrazvijenijih država, koja proizvodi 4 posto ukupnog svjetskog proizvoda. No, vjerojatno zbog stalnih promjena vlada percipira ju se kao neutjecajnu državu, ali ne smijemo zaboraviti njezin industrijski razvitak, dizajn, način života… - govori Silvije Tomašević, legendarni HRT-ov dopisnik koji već 33 godine izvještava iz Italije.
- U Rim sam kao novinar stigao 30. kolovoza 1984. Bio sam prethodno jednom, kao turist, u Rimu, ali od tada pa do sada to je moj grad. Sa suprugom i dvoje djece otišao sam stanovati u stan u kojem su živjeli moji prethodnici, dopisnici Vjesnika iz Rima, Joško Palavršić i Rade Stipetić. Stan se nalazi u rimskoj četvrti Trieste, koja je desničarska. Samo par dana nakon dolaska u Rim išao sam upisati sina u četvrti razred osnovne škole i vidio na ulazu u školsku zgradu sarkofag na kojem je pisalo ‘Tito boia’ (Tito krvnik). Školska nastava je samo ujutro, a za đake čiji roditelji rade postoji produljeni boravak do 16 sati. Predložili su mi da sina upišem u produljeni boravak kako bi imali više vremena da ga uče talijanski jezik. Udžbenici su, dakako, besplatni i podiže ih se u knjižarama na ime. Svaka škola, odnosno svaki nastavnik bira udžbenike iz kojih namjerava predavati. Ne postoje jedinstveni udžbenici, već o istom predmetu ima više udžbenika koje pišu razni pisci, pa i novinari. Pluralizam i u nastavi, nešto nezamislivo za tadašnju Jugoslaviju, pa i za današnju Hrvatsku.
Kćer sam upisao u vrtić, dakako besplatno. U Zagrebu, u vrijeme Jugoslavije, plaćao sam vrtić, a u Rimu nisam. U Italiji je (što je i za mene bilo veliko iznenađenje, a smatrao sam se dobrim poznavateljem talijanskih prilika, jer sam i odrastao ne samo govoreći talijanski jezik s bakom, nonom, nego smo u Rijeci gledali talijansku televiziju, čitali talijanske listove), bilo više samoupravljanja nego u Jugoslaviji. A u nekim tzv. radničkim pravima se i pretjerivalo, pa je gradski promet na Praznik rada stajao, jer i vozači moraju slaviti taj praznik. Radno vrijeme trgovina, muzeja itd. bilo je onakvo kakvo su htjeli sindikati. Danas ne samo što gradski promet ne staje ni na Praznik rada nego radi i cijelu noć, kao što ima i trgovina koje rade 24 sata sve dane u tjednu. Danas se ni ne razmišlja kakav je život bio prije samo 30 godina - prisjeća se Tomašević koji na početku svoje dopisničke karijere nije ni slutio da će Rim postati njegova stalna adresa.
Bešker i ja
- Došao sam tu na četiri godine, koliko su trajali mandati dopisnika Vjesnika, a mislio sam da ću se nakon povratka iz Rima kandidirati za dopisnika u New Yorku. U Rimu sam ostao pet godina, jer pobjednik na natječaju koji me je trebao zamijeniti je obolio i onda mi je produljeno na još godinu dana dok se ne organizira novi natječaj, na kojem je pobijedio Inoslav Bešker. Ja sam se ujesen 1989. vratio u Vjesnik, gdje sam preuzeo uređivanje lista sve do ponovnog odlaska u Rim, odnosno do kolovoza 1990. Naime, dogovorio sam se s tadašnjim glavnim urednikom Slobodne Dalmacije Joškom Kulušićem da se za taj list javljam iz Rima... Došle su i ratne godine, pa je bilo i javljanja za radio i televiziju HRT. Radio sam i za BBC, DW, Slobodnu Europu, RAI, Radio Vatikan, Hinu… - priča Silvije koji je rođen 6. studenoga 1949. u Zagrebu.
- Kažem da sam rođen u prvoj polovici prošlog stoljeća - zvuči antikno. Majka je bila službenica, a otac novinar Radio Rijeke, odnosno Radio Zagreba, organizator gostovanja talijanskih pjevača, među kojima je bila i Mina, u Rijeci, redatelj humorističke emisije Gong Radija Rijeke, suosnivač festivala Melodije Istre i Kvarnera… Djed, po očevoj strani, bio je trgovac talijanskim cipelama. Imao je najprije trgovinu u Rijeci iza tornja, današnji Trg Kobler, a nekada Piazza delle Erbe. Kuću je u Drugom svjetskom ratu srušila bomba, pa je teren u katastru upisan još na naše ime. Kada je otac trebao otići u školu u Rijeci, koja je u međuvremenu postala talijanski grad, a kasnije i pod fašističkom vladom, djed nije htio svoga sina upisati u balille (što su bili fašistički pioniri), pa se vratio u Zagreb gdje je nastavio trgovati i prodavati talijanske cipele Varese. Trgovinu je imao u Ilici, sagradio je kuću (Ilica 151), imao je obiteljsku kuću na Vrhovcu s vrtom i voćnjakom koji je dosezao do samostana i Šestinskog dola… Odrastao sam u, moglo bi se kazati, srednjoj građanskoj klasi - govori novinar i nastavlja:
Riječki dani
- Najveći dio djetinjstva proveo sam u Rijeci. Sjećam se kako su djed i otac slušali na radiju (tiho, jer i zidovi imaju uši, kako su govorili) strane radijske postaje da bi doznali što se događa u Jugoslaviji. Sjećam se prolaska tenkova kroz Rijeku u vrijeme tršćanske krize 1954., kao i kićenja bora na Badnjak, a ne na Staru godinu, te odlaska na polnoćku sve nekako poskrivećki. Slušali smo festival talijanske kancone iz Sanrema, a kada su se pojavili prvi televizori, organizirano je gledanje Sanrema za sve građane u dvorani bivše tvrtke Transjug. Sjećam se igranja nogometa u parku (Giardino pubblico) na Mlaki i jurnjave na karetu na balinjerama, koji smo sami izrađivali i s kojim sam od Mlake odlazio na kupanje na Kantridu. Kao tinejdžer osim talijanske glazbe slušao sam, dakako, englesku. Svake subote u noći slušao se top 20 Radio Luxembourga. Bilo je sastava u Rijeci, kao što su bili Sinovi mora, koji bi u nedjelju uvečer na plesnjacima odsvirali tri prve pjesme s top 20 Radio Luxembourga. U Rijeci je bilo više dobrih plesnjaka na koje sam odlazio.
Ljeti se odlazilo na Tenis (prema Pećinama) ili na Naftu, pa i u Opatiju, gdje se svirala glazba uživo, a dolazili su i sastavi, manje važni, iz Engleske. A zimi je bilo više dobrih dvorana. U dvorani Novog lista ili u maloj dvorani na Zametu svirali su dobri sastavi. Dvoranu na Zametu, kao plesnjak, proslavio je sastav Henrik III., koji je svirao isključivo Rolling Stonese. Odlazio sam tamo, premda sam bio beatlesovac, a Beatlesi su sastav koji i danas rado slušam. Rijeka je imala odlične sastave: Uragani, Sinovi mora, Henrik III., Kristali… Zatim su u modu došli diskoklubovi. Odlazio sam u Jan Palach, klub koji je dobio ime po praškom studentu koji se 1968. zapalio prosvjedujući protiv sovjetske invazije Čehoslovačke. No, nisam bio samo pasivni sudionik onih dana. Bio sam jedan od organizatora Sjela 18, glazbene i talk show predstave koje su se održavale nedjeljom ujutro najprije u dvorani amaterskog kazališta Viktora Cara Emina, koje je ubrzo postalo premalo, pa smo se preselili u dvoranu kina Jadran. Radili smo uz pomoć Studija i Večernjeg lista... - govori Tomašević koji je kao honorarac počeo raditi u dopisništvu Večernjeg lista u Rijeci 1970., tijekom studija ekonomije. Posao ga je potom odveo u Slavonski Brod, gdje postaje dopisnik Vjesnika, a onda se seli u Zagreb, pa u Italiju.
Sin u Kopenhagenu
- Djeca su mi tada bila još malena. Sin je imao 10, a kći dvije i pol godine. Supruga se bunila, jer joj nisam ni rekao da sam se javio na natječaj za dopisničko mjesto i jer je imala svoju karijeru koju je trebala prekinuti. Bila je liječnica u zagrebačkoj Hitnoj pomoći, ali se poslije postdiplomskog pripremala za magisterij iz toksikologije. Žrtvovala je svoju karijeru i zbog toga mi je žao. No, i sin i kći su doktori znanosti. Sin radi u laboratoriju u Kopenhagenu na elektronskom izučavanju mozga, a kći na fakultetu u Rimu kao znanstvenica za balet - ističe Tomašević, koji kao najveću razliku između života u Rimu i Zagrebu navodi to da je u Rimu sve moguće, pa i večerati u jedan, dva sata u noći, ili u trgovinama kupovati 24 sata na dan. Kako izgleda jedan njegov tipičan radni dan?
- Ustajem prije osam sati, doručkujem kapučino s kroasanom ili tostiranim kruhom s marmeladom. Čitam Corriere della Sera, a ostale listove na internetu. Radim od kuće, ali odlazim često i u udruženje stranih novinara (Stampa Estera) ili u Vatikan (Sala Stampa Vaticana) na konferencije za novinare. Živim sa suprugom i kćeri, a sin je u Kopenhagenu. U slobodno vrijeme, ako sam kod kuće, navečer obavezno gledam dnevnik TV La7 u 20 sati koji vodi Enrico Mentana, i to bez napisanog teksta, bez blesimetra i u kojem se ne govori kako se treba mazati da se ne dobiju opekline od sunci slične stvari koje nisu za glavni dnevnik - napominje novinar koji se tijekom svoje bogate karijere susretao s brojnim svjetski poznatim uglednicima. Tko ga je najviše impresionirao?
- Impresionirali su me mnogi kardinali svojim ne samo nevjerojatnim znanjem nego i načinom rasuđivanja. Kardinal Ersilio Tonini mi je devedesetih godina govorio da idemo prema potpuno novom svijetu u kojem je sudbina naroda jedinstvena, u kojem razvitak svakoga ovisi o razvitku drugoga, kao što i mir svakoga ovisi o miru drugoga. Svijet je kao gledan iz satelita, bez granica. To je izazov budućnosti, rekao mi je Tonini. Redatelj Federico Fellini, osim što sam se više puta susreo s njime, ručao i dao mi intervju koji je rijetko kome davao, omogućio mi je da provedem s njime jedan dan u studijima snimanja i montaže u rimskom filmskom gradu Cinecittà.
Pratio sam sve sastanke na vrhu sedam industrijski najrazvijenijih zemalja svijeta, G7, održanih u Italiji od 1987. kada je održan u Veneciji. Tada su u Veneciji bili Reagan, Thatcher, Kohl… Kohl je nas nekolicinu novinara pozvao na piće u čuveni venecijanski Caffè Florian i razgovarao o svemu. Tako nešto se s današnjim državnicima ne može dogoditi. Trump je u Taormini bježao od novinara - govori čovjek koji ističe da je ponosan na to što bi i danas mogao potpisati svaki svoj novinarski uradak uključujući, dakako, i one koje je pisao u vrijeme Jugoslavije. Na koji se način rješava stresa?
- Ja živim od adrenalina. Javljanje uživo za TV je za mene najbolji lijek. No, moram se držati i u fizičkoj formi… - napominje autor koji je dosad objavio sedam knjiga, a momentalno radi na knjizi o Vatikanu. Razmišlja li o povratku u Hrvatsku?
- Trenutno ne - kaže Silvije Tomašević.