Bila je 1985. godina. Mate Laušić tada je bio viši inspektor, načelnik Odjela za suzbijanje kriminaliteta, nedopuštene trgovine, krivotvorenja isprava i novca u zagrebačkom SUP-u. “Tada pukovnika Petra Stipetića, načelnika operativne Uprave 5. vojne oblasti, upoznao sam u svibnju 1985. godine kada je raspoređen u Organizacijski odbor Univerzijade. JNA je pružala pomoć u ljudstvu i tehnici.
Surađivali smo pune dvije godine, intenzivno se družili. Krasan čovjek, razuman, komunikativan, svojim ponašanjem potpuno je iskakao iz uobičajenog i ustaljenog načina ponašanja oficira JNA”, prisjeća se danas Laušić. “To se najbolje vidjelo kada bi na sastanke dolazio general Andrija Rašeta, nadređen Stipetiću. Njegova potpuna suprotnost. Šutljiv, mrk...” Iako je Laušić 12 godina mlađi od Stipetića, brzo su si “kliknuli”.
“Vrlo brzo je tražio da pređemo na ‘ti’ i rekao mi da ga oslovljam s - Pero. A on je mene zvao Mate.” Stipetićev prepoznatljiv znak bila je cigareta. Vječno među prstima ili u ustima. “Već je tada puno pušio, po tome je bio poznat. Sjećam se tih sastanaka. Svugdje se moglo pušiti. Posvuda su na stolovima bile velike pepeljare. ”
Nakon Univerzijade se profesionalni putevi Mate i Pere razilaze. Ponekad se susreću u gradu. A onda dolaze devedesete. Laušić je šef osiguranja predsjednika Tuđmana, a o daljnjoj vojnoj karijeri Stipetića nema informacija. Sve do jednoga dana u rujnu 1991. godine. “Jedno popodne nam je predsjednik Tuđman rekao da idemo u Stožer Zapovjedništva ZNG-a na Tuškanac. Došli smo u vilu gdje su nas dočekali Anton Tus i i Petar Stipetić u odorama ZNG-a. Bio sam iznenađen. Za Tusa sam znao da je prešao na hrvatsku stranu, ali o Stipetiću nisam imao pojma.
Oni su otišli na sastanak. Kada su završili, prišao sam mu, čestitao i rekao mu da mi je puno srce sada kad ga vidim u hrvatskoj odori. U sebi sam pomislio: ‘Nema dileme, mi smo pobjednici’.” Stipetić u ZNG nije došao praznih ruku. Netom prije prelaska otišao je na poligon Slunj, pokupio ratne planove JNA i donio ih u ZNG.
Tijekom ratnih godina putevi im se nisu često preklapali. No, Laušić je bio sudionik jednog od najdramatičnijih događaja operacije Oluja. Zbog velikih gubitaka u redovima 2. gardijske brigade i samovoljne izmjene plana napada, predsjednik Tuđman odlučio je smijeniti zapovjednika sektora Sjever, generala Ivana Basarca, a novim zapovjednikom imenovao je generala Stipetića. Smjenu je trebalo obaviti brzo i bezbolno u tijeku vojne operacije.
“Šestoga kolovoza izlazio sam iz Ratne sobe u MORH-u i u dvorištu Ministarstva susreo načelnika Glavnog stožera generala Zvonimira Červenka i generala Stipetića. Červenko mu je predavao zapovijed za preuzimanje zapovijedanja sektorom Sjever. Bilo je zamišljeno da to ne izgleda kao smjena, nego da general Basarac ostane u zapovjedništvu. Kako je Basarac bio nagle naravi i bojali smo se da ne dođe do incidenta, predložio sam mu da s njim u Sisak idemo ja i vod antiterorističke Vojne policije 67. bojne.
Dok smo se vozili, bio je potpuno smiren. Došli smo do punkta u Žažini i tada mi je rekao: ‘Ne idi sa mnom, ako tebe vidi, mislit će da ga dolaziš hapsiti’. Složio sam se, ali je s njim išao ATV Vojne policije s dva oklopna vozila, a Pero je bio u Puchu. “ Poslije je Stipetić, opisujući taj događaj, izjavio da je Basarcu samo predao zapovijed i rekao mu da može zadržati svoj ured, a on se smjestio u nekom pokrajnom sobičku.
No, problemi s Basarcem su nastali kad se srpska vojska već predala i krenulo je izvlačenje civila i neprijateljske vojske. “Napravljena je trasa izvlačenja uz koju je bila izmještena naša vojska. Oni su tim civilima i poraženim vojnicima svašta dobacivali. Bilo je i bacanja kamenja. Tražio sam od Stipetića da makne vojnike s trase kako ne bi došlo do nekog teškog incidenta. On me poslušao i to naredio službujućem časniku.
U prostoriji je bio i Basarac koji je sve to čuo, otišao za službujućim i rekao mu neka vojnici ostanu gdje jesu. Ja sam to čuo jer sam izlazio za Basarcem. Prenio sam Stipetiću da je ovaj opovrgnuo njegovu zapovijed. Bila je napeta situacija. Stipetić je pozvao službujućeg i u dvije kratke oštre rečenice zapovjedio što se mora učiniti.”
Laušić se prisjeća kako nakon predaje Kordunskog korpusa kod Stipetića nije bilo euforije, trijumfalizma. “Jedina emocija zadovoljstva bio je njegov osmijeh. I, naravno, otpuhivanje dima cigarete.”
Laušić i Stipetić u mirovinu su otišli isti dan. “Znao je da odlazi. Tadašnji predsjednik Mesić želio ga je zadržati na dužnosti, ali su pritisci bili prejaki.” Nakon umirovljenja je zaboravljen. “Pogađalo ga je nepozivanje na obljetnice. Mislim da nikad nije obukao svečanu odoru stožernoga generala. Nikad nije otišao na proslavu Oluje u Knin. Kada bih ga pitao zašto, samo bi otpuhnuo dim i odmahnuo rukom.”