TANJA PARLOV

'SLIJEPU DJECU PRETVARAM U MALE SLIKARE I KIPARE' Profesorica likovnog odgoja osmislila zapanjujuću metodu kojom prelazi granice fizičkih ograničenja

    AUTOR:
    • Karmen Miletić

  • OBJAVLJENO:
  • 19.09.2019. u 20:32

CROPIX

Anđela Đuran (lijevo), Tanja Parlov (u sredini) i Kristina Krsnik (desno)

 

Posao profesorice likovne kulture Tanje Parlov pomalo je nesvakidašnji - ona predaje likovni odgoj i obrazovanje slijepoj i slabovidnoj djeci u Centru za odgoj i obrazovanje “Vinko Bek” u Zagrebu i Osijeku.

Profesorica Parlov je osmislila jedinstvenu metodu kojom se djeca koja imaju potpuno ili djelomično oštećenje vida mogu kreativno izraziti. Njezin pionirski pristup zapravo je nastao iz nužde, bez prethodnika, bez ikakve literature koja se bavi slijepima i likovnošću, a temelji se na iskustvu više od dva desetljeća predanog likovnog rada s djecom oštećena vida i višestrukim poteškoćama te upoznavanja njihova svijeta, često vođena osobnom i umjetničkom intuicijom i dubokim razumijevanjem i poštovanjem djece i njihovih individualnih potreba i mogućnosti. Cijela priča njihova likovnog stvaranja zapravo počinje od jedne obične kutije.

Upoznavanje oblika

“Ako se vratimo na početak svojega postojanja - začeće i razvoj u majčinoj utrobi - vidimo da najprije postajemo svjesni sebe i prostora koji nas okružuje. Prostora u kojem se osjećamo udobno, zaštićeno i sigurno. Za takvim prostorom tragamo i nakon rođenja. Naš život počinje i odvija se u prostoru, stoga je to prvi korak ulaska u likovnost osoba oštećenog vida. U školi vas uče da sve počinje od točke i crte, a završava prostorom. Ono što ja radim sasvim je suprotno svemu što uče u školi.

Slijepoj djeci prvo je potrebno iskustvo prostora, oblika, površina i osvještavanje njihovih tijela u odnosu na prostor. Zato kada prvi put dođu na radionice, prvo sjednu ili stanu u jednu kutiju koja ne smije biti ni prevelika niti premalena za njih, moraju u nju stati, osvijestiti njezine rubove, pod, strop. Ako dijete ne može vidjeti rubove prostora ili ih napipati, neće ga poimati. A i sobe su ništa drugo nego velike kutije. Slijepa djeca nemaju strah od mraka, njima to predstavlja neko utočište, osjećaju se sigurno”, kaže Tanja.

Ranko Šuvar / CROPIX
 

Na Tanjinim radionicama potom slijedi upoznavanje trodimenzionalnih oblika, zatim svojstva njihovih oplošja: površine, teksture i boje. Nakon trodimenzionalnog oblikovanja, odnosno izrade skulpturica, prelazi se na dvodimenzionalnu plohu i tek na kraju na crtu i jednodimenzionalnu točku.

“Važno je da djeca k nama dođu u što je moguće ranijoj dobi. Trebaju što više modelirati, osvještavati prostor oko sebe. Slijepa djeca s kojom radim u tome su ponekad čak i bolja od djece koja vide jer je jednostavno stvar u načinu rada, u iskustvu. Najteži element je crtanje i njega posljednjeg svladavamo. Osmislila sam jedan didaktički materijal uz pomoć kojega djeca u tome lakše uspijevaju”, objašnjava Tanja.

Magnetnu ploču uvrstila je u nastavu čim je primijetila da su se na tržištu pojavile magnetne folije koje se mogu rezati u oblike koji vam trebaju. Trebalo je samo izraditi magnetnu ploču koja će ih čvrsto držati. Nakon nekoliko pokušaja uspjela je dobiti dobitnu kombinaciju. Riječ je o jednostavno bijeloj magnetnoj ploči na koju djeca mogu “lijepiti” razne magnete u obliku točke, crte, krivulje i stvarati slike. Na izložbi je prikazan još jedan način crtanja, kombinirana tehnika papier mache i akrilna boja na platnu.

“Najviše volim raditi takve daktilne crteže od kaše, jer zapravo pomiješamo novinski papir, drvofiks i vodu i onda nastane kaša koju lijepimo po kartonu i kasnije oslikavamo. Kod takvih slika je dobro to što kada pogriješim, lako mogu dio ukloniti i ispraviti”, objašnjava nam Kristina Krsnik (21), za koju njena mentorica Tanja kaže da ima fenomenalnu taktilnu maštu. Kristina je slijepa od rođenja, razlikuje samo svjetlo i mrak, ne vidi nikakve sjene i boje. Unatoč tome, ona je pravi likovni umjetnik, Tanjina metoda rada to joj je omogućila.

“Od početka srednje škole radim s Tanjom, a sada sam studentica kroatistike i talijanistike na Filozofskom fakultetu. Došla sam na likovnu grupu iz čiste znatiželje, a toliko mi se svidjela atmosfera koja vlada tamo da sam ostala dugi niz godina. Tamo se ništa ne radi jer se mora, nego jer se želi”, kaže nam ova djevojka.

Ranko Šuvar / CROPIX
 

Izlošci za diranje

U karlovačkoj Galeriji “Vjekoslav Karas” od jučer do 20. listopada otvorena je izložba “Gledam dodirom”, a njezini su autori djeca i mladi, od pet do 25 godina, koji imaju potpuno ili djelomično oštećenje vida, a radili su pod mentorstvom Tanje Parlov. Već sam ulazak na izložbu vrlo je specifičan, ulazite u jednu tamnu prostoriju koja posjetiteljima nudi simulaciju sljepoće, iskustvo otežanog kretanja i orijentacije u prostoru.

U toj tami nalazi se i jedna skulptura dostupna samo opipu, a kada uđete na izložbu, dobijete povez preko očiju pa je zapravo cijelu možete osjetiti samo dodirom. Da barem načas možete osjetiti kako svijet doživljavaju djeca s kojom Tanja Parlov prelazi granice koje je naizgled nemoguće prijeći - trajnih fizičkih ograničenja.

Između 80-ak radova slijepe i slabovidne djece ističe se i skulptura slonića devetogodišnjeg Luke Matkovića iz Osijeka. Luka je slijep od petnaestog mjeseca života, kada mu je dijagnosticiran gliom optičke hijazme. “Tu je izložen moj slonić, moja kućica, ptičica, to su mi sve najdraži kipići. Na radionice idem od šeste godine, a najviše volim kad radimo s glinom i volim se družiti”, kaže ovaj mališan pa ponosno pozira s jednim od svojih radova.

Ranko Šuvar / CROPIX

Luka Matković

 

Nora Dujmović (11) na radionice dolazi već četiri godine i iza nje je već mnoštvo kreativnih radova. “Moja je ona bijela skulpturica na plaži, dobili smo zadatak napraviti sebe na najdražem mjestu na svijetu pa sam ja sebe stavila kako se sunčam na plaži”, kaže nam Nora, a njezina mentorica Tanja nam pokazuje koliko je njezin rad zapravo genijalan. Nora je, naime, modelirala pomični suncobran.

“Mene to toliko razveseli kad vidim ovakve njihove male, a toliko kreativne i time velike ideje!” kaže Tanja. Čitava izložba prilično je šarena, djeca dosta koriste boje u svom kreativnom izričaju, ali ne sva. Neki su radovi crno-bijeli, a njih su stvorili mališani s akromatopsijom.

Ranko Šuvar / CROPIX

Nora Dujmović

 

Omirisati boje

“Znamo da je fenomen boje vezan isključivo uz svjetlo. Izostanak svjetla ili oštećenje vida u kojem ne postoji podražaj na svjetlo onemogućuje nam da vidimo boje. Slijepoj djeci boja je nepoznanica i ne pripada njihovu svijetu. No, mogu je doživjeti opipom i mirisom kao tvar i kao slikarsku tehniku tako da rukom slikaju po papiru, da grebu boju, da je nanose u debljim slojevima. To im je iskustvo vrlo zanimljivo, iako nije povezano sa samim fenomenom boje, nego s površinama, teksturama i fakturama koje nastaju.

Djeca s akromatopsijom (sljepoćom na boje) ne vide kromatske (šarene) boje, njihov je svijet u svim nijansama akromatskih tonova, no to ih ne sprečava da izrade izvanredne likovne radove. Primjer je Ema Golubić”, objašnjava nam Tanja i pokazuje nam desetogodišnju Emu, djevojčicu u crno-bijeloj haljinici koja nam ubrzo dopušta da zavirimo u njezin crno-bijeli svijet.

Ranko Šuvar / CROPIX

Ema Golubić

 

“Ja sam napravila ovu skulpturu ‘Djevojčica i pas’, baš volim izrađivati kipove od gline. Otkad sam bila jako mala, s četiri godine sam krenula kod profesorice Tanje, tamo sam išla u vrtić. A onda sam krenula u školu i sad idem samo na likovni. A sviram i flautu”, kaže nam ova mala kreativka.

Izložba u Karlovcu, osim dječjih radova, sastoji se od još dva dijela. Predstavljen je i izbor skulptura u bronci, keramici, kamenu, drvu, mramoru, željezu, koje publika može doživjeti i kroz osjet dodira i kretanja. Izloženi su radovi nekih od najznačajnijih hrvatskih kipara 20 st.: Roberta Frangeša Mihanovića, Vanje Radauša, Koste Angeli Radovanija, Dušana Džamonje, Vojina Bakića i Branka Ružića, među kojima su i antologijski Bakićev “Mali bik” i Deškovićev “Pas na tragu”.

Ranko Šuvar / CROPIX
 

Početnu priču o prostoru završavamo nesvakidašnjim taktilno-kinestetičkim iskustvom prostorne instalacije TUFT grupe Numen/For Use.

Cijela karlovačka izložba ima i edukativni program koji vodi stručna suradnica Lana Bede i sastoji se od dječjih i obiteljskih radionica, sve prema metodi Tanje Parlov.

“Ja učim od njih jednako kao i oni od mene. Njihova kreativnost bogatstvo je za sve nas”, zaključuje Tanja. Sljepoća nije prepreka za likovno obrazovanje, to je njezina poruka, a snažni i autentični radovi njezinih učenika koji otkrivaju bogatstvo njihova unutrašnjeg svijeta to svakako dokazuju.

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo