Don Ante Žderić prošlog je tjedna u Makarskoj, u katedrali sv. Marka, predstavio zbirku pjesama i tekstova pod nazivom "Oporuka". Don Ante piše pjesme, slika, bavi se ikonopisom, stvara skulpture iz gline, vježba u teretani, nalazi vremena za kavu s prijateljima, aktivan je sa svojim "mini propovijedima" na društvenim mrežama... A prije svega je svećenik, koji je s diplomom profesora povijesti i arheologije, nakon završenog vojnog roka odlučio otići u teologiju. To je bio njegov konačni izbor, njegovo ultimativno "da", prenosi Slobodna Dalmacija.
Povod razgovoru bila je promocija njegove druge zbirke poezije. Iako su mediji u više navrata pisali o don Anti, koji je uistinu nesvakidašnji svećenik, pa je njegova ljubav prema sportu, teretani i lijepom izgledu za neke i zbunjujuća i kontroverzna, rekli bismo da je taj dio manje-više "prožvakan". Ono što je uistinu neobično kod don Ante njegova je smjelost u izražavanju mišljenja i neukalupljenost, unatoč tome što je dio crkvene hijerarhije.
Ne boji se don Ante reći da je Crkvi koketiranje s politikom donijelo samo zlo i da se svećenici ne trebaju miješati u politiku "popujući" s oltara. Usudit će se na svojem Facebook profilu isticati i ljude koji nisu lijepo pisali o Crkvi, neće se svrstati "ni tamo ni vamo". Zazire od autocenzure, a tu treba biti vješt, jer don Ante je ipak svećenik. Za neke je zbog toga kontroverzan i previše utopljen u suvremeno doba, ali on tvrdi da drugačije ne može.
U svemu se osjeća njegova iznimna strast i posvećenost, a prije svega ipak na duhovnom polju, pa nije čudno da mu Makarani i dandanas poručuju kako im nedostaje. No, vratimo se na prvi povod, na zbirku pjesama i tekstova simbolična imena, duhovne tematike, predstavljene pred nekoliko desetaka njegovih sugrađana. Nakladnik je Matica hrvatska, Ogranak Makarska, a tekstove je izabrala i recenziju napisala profesorica Ankica Ravlić.
- Zbirka je uriječeno iskustvo duhovnog susreta čovjeka s Bogom i to je iskustvo takvo da čovjeka ne može ostaviti neosupnutim. I onda on ima potrebu podijeliti to s drugima - kaže don Ante za početak.
Vi imate i druge talente. Slikanje, ikonopis, restauriranje. Gdje vam je kraj?
– Jedna mi je osoba rekla da je Bog meni povjerio vreću talenata, a ja ih čitav život pokušavam umnožiti i odjelotvoriti. Talenti nam nisu ni dani da ih držimo za sebe, nego da ih dijelimo. Ipak, izuzev pisanja, u kojem sam cijeli život jer pisati se mora, tu je i slikanje, koje sam zadnjih deset godina fokusirao na ikonopis. Do sada sam izradio nekoliko desetaka ikona koje su danas na svim kontinentima. Slikarstvom se bavim cijeli život, ali sam slijedom okolnosti to stavio sa strane. Premda tu i tamo volim slikati pejsaže i mrtvu prirodu, ali sve manje s obzirom na mnoštvo obveza koje imam.
Volite i strip?
– Zanimljivo je da je na mene utjecalo iskustvo stripa jer sam stripofil od drugog razreda osnovne škole. Redovit sam gost festivala stripa u Zagrebu i Makarskoj. Već kao dijete znao sam uzeti neki crtež iz stripa i pokušavao ga na osnovi toga sam naslikati crnim flomasterom ili perom.
A radite i s glinom?
– Uza sve to razvijala se i moja ljubav prema oblikovanju, u djetinjoj je dobi to bio plastelin, a kasnije glina. Nažalost, ne bavim se time koliko bih volio, u tome sam uvelike amater, ali nastojim da to bude za moju dušu. Nadam se da će biti i neka izložba skulptura i ikona, o tome je već bilo govora. Skulpture su sakralne tematike, Bogorodica s djetetom, figurice za jaslice, ali pokušao sam ih osmisliti u nekom suvremenom stilu. Sve je to, međutim, još uvijek u nekim fazama dovršavanja, oblikovanja, razvijanja ideja... S obzirom na obaveze, jako je teško uskladiti potrebu za izražavanjem riječju, bojom, oblikom i glinom, sa svime ono što suvremeni život nosi.
Zanimljivo je da imate dva fakulteta. Kojim ste redom stekli diplome?
– Ja sam diplomirani profesor povijesti i arheolog, a budući da mi je crtanje i slikanje jedan od mojih velikih hobija, još kao student tadašnjeg Filozofskog fakulteta odmah sam se uključio u rad Arheološkog muzeja u Zadru, te sam sudjelovao u nizu arheoloških istraživanja.
I kako ste se na kraju odlučili za svećenički poziv?
– Pomalo je sazrijevao. Ja jesam odgojen u katoličkoj obitelji, ali na mene nitko nije djelovao da bi me usmjerio u svećeništvo. Čak naprotiv. Mislim da je to djelovalo izgrađujuće na mene, jer se ne smatram svećenikom od zanata, nego svećenikom po pozivu. Danas kada promatram tu svoju osobnu povijest, u njoj prepoznajem Božji rukopis.
Imate još hobija, među kojima i strast prema teretani. Zbunjuje li to ljude? Kako vi pomirite svećeničku odoru i bildanje u teretani, koliko uspješno razbijate predrasude da bi svećenik morao biti "cijepljen" od svjetovnih interesa?
– Prije godinu i pol rekao sam ljudima u Makarskoj, kada sam odlazio iz župe, da nikad nisam htio biti izoliran i izvanvremenski svećenik, jer naše zvanje upravo i jest biti s ljudima, i ja to provodim kroz praksu. Što se tiče sporta, korijeni moga bavljenja sportom sežu iz vremena kad sam imao tešku prometnu nesreću u kojoj sam jedva ostao živ. Bio sam sav polomljen, nastupila je i koma, a kasnije sam se, na savjet liječnika da je dobro rekreativno se baviti sportom zbog zdravlja, počeo baviti sportom. Počelo je to još koncem srednje škole, a nastavilo se i na fakultetu. Sport sam zavolio i u tome sam pronašao nešto što me veseli. Uzor u tome mi je Isus Krist, koji je imao prijatelje i prijateljice, išao je na ručkove i večere, na hodočašća, a da je u svemu bio normalan čovjek, pokazuje i to da su mu djeca hrlila ususret. Da je u to vrijeme bilo sporta, i on bi se time bavio.
Kako su mladi prihvatili tu vašu otvorenost?
– Čini mi se da je moja prisutnost u sportskim krugovima na njih djelovala više nego moja služba za oltarom. Jer sam im time pokazao da ja prihvaćam, i da Crkva prihvaća, suvremenu kulturu i da u toj kulturi naviješta Evanđelje. I zato ne vidim zašto Isusu Kristu ne bi bilo mjesta u teretani. Čovjek u svemu što radi mora biti umjeren, ni jedna krajnost nije dobra, svaka je krajnost znak nečeg patološkog. Ne bi bilo dobro da sam non-stop zatvoren u četiri zida, ali ni da sam 24 sata po nekim kafićima ili sportskim događajima. Nadam se da uspijevam naći zdravu mjeru.
Do sportaša dopirete, dopirete li i do ateista?
– Vjerujem da dopirem, ali sve ovisi o tome koliko takvi ljudi imaju predrasuda. Mislim da se naše društvo mora osloboditi predrasuda. I mora se osloboditi okova jednoumlja, u bilo kojem smislu, i vjerskom i onom nevjerskom, ateističkom. U životu sam imao prijatelja koji nisu vjernici, i njima se jednako ponosim kao i onima koji jesu vjernici. Imam i prijatelje koji su drugih vjera, jedan od mojih najboljih prijatelja je islamski imam.
Tko je kriv za predrasude?
– Mislim da mediji polariziraju naše društvo jer je i dio samog novinarskog miljea mentalno polariziran. Čovjek se kao vjernik i kao čovjek uopće može ostvariti samo u susretu s drugim. I naše različitosti mene potiču da kritičkim preispitujem sebe. Ja se mogu ostvariti samo u odnosu na drugoga, ali ne tražim od toga drugoga da misli isto kao ja. Ja u tom drugome prepoznajem ljepotu Božjeg djela stvaranja. Koliko nas ima, nije nas stvorio iste, i to je dobro. Svaki je čovjek u svojem životu pozvan tražiti Boga nekim svojim originalnim putem i mi ćemo se već negdje susresti. Važno je da se prihvaćamo i uvažavamo, jer u našem je društvu puno područja na kojima možemo obogatiti jedni druge.
Pratite li politička i društvena zbivanja?
– Pratim, kao i svaki drugi građanin, ali ne sudjelujem jer mislim da nije dobro da se ljudi iz krila Crkve izravno bave politikom. Prevelika ljubav Crkve i politike Crkvi se kroz povijest uvijek obila o glavu. Ali naravno da sam kao građanin ovog društva i kao njegov dio pozvan izreći i svoje mišljenje o ključnim pitanjima koja opterećuju naše društvo.
Što mislite o nedavnom referendumu koji je podržala Crkva?
– U našoj župi potpisi su se skupljali ispred crkve, jer nam je tako sugerirano iz Nadbiskupije, ali ljudima nisam ništa govorio. Smatram da su dovoljno informirani i da bi mogli i trebali sami o referendumu zauzeti kritički stav bez da im ja išta govorim. Ovo je ipak 21. stoljeće.
Jeste li nekad i psihoterapeut, a ne samo duhovni savjetnik?
– Vrijeme u kojem živimo toliko je složeno i problematično, ljudi grcaju u svim mogućim problemima, pa i oni koji nisu vjernici traže pomoć od nas svećenika koju ne možemo svesti samo na duhovne savjete. Tako smo ujedno i terapeuti i savjetnici i socijalni radnici i svećenici. Teško je u vlastitom životu posložiti stvari, a kamoli savjetovati drugoga u stvarima koje se tiču njegova života. Iskustvo koje imam iz Makarske apsolutno je pozitivno. Doživio sam da sam jedan od rijetkih koji su ljude u problemima uopće htjeli saslušati.
Jedan od rijetkih svećenika?
– Ne, nego i prijatelja. Ljudi su toliko opterećeni da nemaju vremena slušati jedni druge. Svi govore, a malo tko je spreman slušati, svi govore, a malo tko razgovara. Ljudi se nekad imaju potrebu samo izjadati i to im bude dovoljno. A mi svećenici imamo i taj dar da za ljude možemo služiti euharistiju, ispovijedati, moliti za njih. Kakvi jesmo da jesmo, i mi smo ljudi, i mi imamo naše loše dane, ali mislim da ni jedan od moje subraće nikad nije odbio pomoći kome može. Drugo je pitanje što ljudi od nas očekuju. A mi nemamo telepatski broj od Gospodina Boga da ga nazovemo i riješimo problem.