ŽIVOTNI ZAOKRET

SPLIĆANKA ANA OTIŠLA JE U AMERIKU SPAŠAVATI ŽIVOTE Kolege vatrogasci imaju poseban nadimak za nju, a ispričala je i o dirljivom susretu s Oliverom

    AUTOR:
    • Silvana Uzinić

  • OBJAVLJENO:
  • 03.12.2018. u 08:52

Privatni album

Ana Ružević

 

Ima te naše divne mladosti što se rasula po svijetu, a do Amerike je stigla jedna Splićanka Ana, kojoj su ondje nadjenuli nadimak Croatian Sensation, a mi smo je u trenu prozvali Ana s dva pištolja, na što joj se ponosna majka Inga od srca nasmijala, piše Slobodna Dalmacija.

– Pa znaš da su mene u mladosti zvali Ana četri gana, tako je kći i dobila ime.

Tridesetogodišnja Ana Ružević je, dakle, naoružana, a hobi joj je streljana, ali to je zapravo najmanje bitno. Bitno je da je ona vatrogaskinja, što je i u Americi rijetkost, ali je uz to i vatrogasna prvakinja SAD-a te jedanaesta na svijetu! I ne samo to, ona je paramedik i svakodnevno na američkom jugu, u okrugu grada Birminghama, spašava živote.

Njezin američki san je počeo kad su na satu tjelesnog u završnim razredima Osnovne škole Pojišan bacali atletsku lopticu. Uhvatila Ana pa, umjesto do očekivane polovine terena, 'zaitila' lopticu preko školske zgrade gotovo sve do Bačvica.

"Mala, ti moraš na bacanje koplja", odmah joj sugeriraše upis na ASK-a, gdje zatim niže uspjeh za uspjehom, postaje prvakinja Hrvatske nekoliko godina zaredom. Potom joj već u trećem razredu srednje ekonomske škole nude stipendiju za studij u SAD-u. Stiže u New Orleans, na sveučilište Tulane, gdje upisuje menadžment i marketing, a njezini rezultati iz bacanja koplja su među top pet u SAD-u. Točnije, četvrti rezultat Amerike.

Privatni album

Ana Ružević

 

– Ali to je zato što ovdje rijetko tko trenira bacanje koplja prije fakulteta – upozorava Ana da mi, je l' te, ne bismo slučajno pomislili kako su njezini rezultati nešto ekstra. Studij je završila s najvećim ocjenama 2012. godine, zapošljava se u jednoj osiguravajućoj kući u New Orleansu i koplje 'vješa o klin'. Kopačke nikad. Nakon osam mjeseci tvrtka otvara ured u Birminghamu, kamo među troje najboljih zaposlenika šalje upravo Anu kako bi utemeljili i proširili posao.

Međutim, obvezni radni dress code za nju je pretijesan, kao i ured u kojem provodi većinu dana, pa razmišlja da se prijavi u marince. Mater Inga, naravno, šizi:

– Ma daj, molin te zamisli to, pa nju bi bili prvu poslali u Afganistan!

 

Nije išla u marince

O.K., nije išla u marince, ali sportska energija ne da joj mira i jednog dana prijavljuje se na volontiranje u tamošnje vatrogasno društvo. Momci je, kazuje nam, iz prve dobro prihvaćaju, a ljubav prema poslu prepunom adrenalina prerasta u mjesece stalnog volontiranja sve dok joj zapovjednik ne predloži da na njihov trošak upiše tromjesečnu vatrogasnu akademiju nakon koje će je i trajno zaposliti.

Osiguravajuća kuća u hipu gubi zgodnu i perspektivnu menadžericu, a vatrogascima 'upada sikira u med'. Završava tu akademiju kao najbolja u klasi, zatim pohađa razne dodatne tečajeve, navlači opremu i hvata volan kamiona teškog 20 tona! Uči se boriti s vatrom, poplavama, potresima, a naročito s posljedicama tornada koji su u Alabami česta nedaća. 'Vadi' ljude iz smrskanih automobila, zatočene pod ruševinama, iz požara, obiteljskog nasilja, predozirane, propucane...

Za nekoliko godina vatrogasno društvo Vestavia Hills, u okrugu milijunskog Birminghama, koje pokriva nekih 34 tisuće stanovnika, imat će ove godine u rujnu prvakinju svih 50 saveznih država.

Natjecanja su teška koliko i životne situacije u kojima se dosad našla, izlučni susreti traju vikendima od travnja do listopada diljem SAD-a. S četiri godine radnog iskustva i nepunih pet mjeseci treninga i natjecanja, u svojoj kategoriji postala je šampionka s vremenom od 2 minute i 46 sekundi. Za to vrijeme natjecateljica mora odraditi pod punom opremom nešto za što bi nama vjerojatno trebalo dva sata i 46 minuta. E to je bilo pravo slavlje, priznanje je primila zaogrnuta u hrvatsku zastavu, dobila je te večeri svojih par minuta u vijestima i onaj nadimak Croatian Sensation. Poslije, u listopadu, na svjetskom natjecanju, stekla je status Početnice godine i postigla jedanaesto vrijeme, jer dominiraju, kaže nam, Kanađanke. Zasad.

 

Ana je, uočivši da je na većini intervencija potrebna medicinska skrb, upisala dvoipolgodišnji studij medicinskih znanosti i stekla zvanje paramedika. To znači da unesrećenome može pružiti svu potrebnu prvu medinsku pomoć bez prisutnosti liječnika i odvesti ga u roku od 20 minuta od trenutka primanja poziva do prve bolnice. Da, to je ona vrsta hitne pomoći o kojoj se nedavno u nas tek počelo govoriti, a u njih izvrsno funkcionira već godinama. Nakon poziva 911, na teren kreću timovi – vatrogasci, paramedik, policija.

– Imamo sve što je potrebno za reanimaciju, od EKG uređaja do defibrilatora. Možemo intubirati pacijenta, dati mu infuziju, imobilizirati lomove... Imamo 28 lijekova na raspolaganju koje samostalno možemo primijeniti, ponekad uz konzultaciju s liječnikom, a obavezno se konzultiramo kad je riječ o malodobnom djetetu. Zapravo je najvažnije da osobu dovedemo živu u bolnicu u što kraćem vremenu. Sve naše vatrogasne stanice su tako raspoređene da svugdje možemo stići za tri do pet minuta.

A u krugu od 32 kilometra ima jedanaest bolnica i po jedna specijalizirana za traume u djece i odraslih – predočava nam sustav američke zadravstvene skrbi ova posebna djevojka s naše Rive. Kaže da joj prijateljice iz Splita govore kako je doživljavaju kao jednu od onih junakinja iz američkih serija poput "Hitne službe", "911", "Heroji iz strasti"...

Vatrogasci su atraktivni

U jednom od kvartova, govori nam, gdje žive mahom ljudi iz nižih socijalnih slojeva, ima puno nasilja i ubojstava. Nedavno su imali situaciju kad je bila propucana žena usred obiteljskog slavlja. On je u nju ispalio šest metaka, a zatim i u sebe. Njega nisu spasili, a ona je preživjela. Jedna majka je nehotice ugušila bebu od tri mjeseca...

– Kad je jednom bila mama Inga kod nas, skuhala je ručak za cijelo vatrogasno društvo, naše lipe punjene paprike i pire. Taman smo se svi dobro najeli, kad je zazvonila uzbuna. Bio je takav požar da smo ga gasili od jedan do ponoći – prebire Ana po raznim trenucima. Onaj kalifornijski požar su, kaže, pratili preko medija, nisu išli u pomoć. A evo, napokon je stavljen pod kontrolu.

 

Voli svoje zanimanje, momci na poslu su joj kao braća, čuvaju je, ali ne štede.

– Vatrogasci su vrlo atraktivni ovdje, ne bih zato nijednoga odabrala za muža. Stalno im se ženske nabacuju. A i ženama vatrogaskinjama – kaže Ana, te dodaje kako je jednom pod maskom gasila zapaljeni auto, a potom se obratila vlasniku koji je ostao zatečen ženskim glasom ispod takve "monture". Wow, nisam očekivao taj glas!

– A vide mi se samo oči i obrve.

Bilo joj je, kaže, naporno to studiranje uz rad, ustajanje u šest, lijeganje u ponoć.

– Nisan uopće imala života. Dežurstva, dežurstva, pa dan odmora, i tako iz tjedna u tjedan. Zadnje semestre odradila sam u bolnici – priznaje Ana, koja kondiciju održava crossfitom, što je, za one koji ne znaju, nešto poput teretane na kvadrat. Pazi sad, visoka je metar i 78, teška oko sedamdeset, a vatrogasna oprema na njoj teži oko 40 kila, pa kad još uzme alat u ruke, to je brat bratu oko šezdeset. I još trči. Ili se penje po vatrogasnim skalama 40 metara u vis. Ili vuče unesrećenog od sto kila.

– Stresno je ovo zanimanje, da, ali učimo se da proživljene emocije ne utječu previše na nas. Najteže mi je kad stradavaju djeca i bebe, teško mi je kad moram samo utvrditi smrt, ali nešto najljepše je spašavati živote. Ovdje u društvu pred svaki Božić imamo party, tada često dolaze ljudi koje smo spasili da nam zahvale, to je za nas najljepši dar – govori Ana i prisjeća se kako je jedan bivši marinac kojemu su spasili život nakon pada s krova napisao pismo zahvale u kojemu je nju prozvao Danicom Patrick, što je čuvena američka profesionalna vozačica bolida.

– Htio je reći da sam vozila kamion prema bolnici kao ona – pojašnjava.

Privatni album

Ana Ružević

 

Nedostaje li joj Split? Hoće li se vratiti?

– Vjerojatno neću. Ovdje u Alabami sam sretna, volim šarenilo njezinih stanovnika, njihovu toleranciju i odobravanje različitosti. Promijenila sam i otplatila već dva auta. Štedim za kuću... Mogu ići u penziju s pedeset godina. Preko Fejsa kontaktiram s prijateljima, danas smo svi bliže jedni drugima nego nekad. Jedino mi nedostaje obitelj. Teško mi je što je posljednju godinu otišlo mnogo dragih ljudi u domovini, a kad si daleko, smrt je još potresnija – dirnuta je Ana, na čijoj kacigi za utrke piše "tvoje crno oko", što je poruka za lani preminulog voljenog didu Lavoslava.

Doći će u Split, kaže, na jedrenje u tjednu kad bude Ultra, a do tada joj želimo sve trofeje svijeta, piše Slobodna Dalmacija.

Balet, gluma i Predrag Lucić

Dok je studirala, za izborne predmete je odabrala balet i glumu. Balet joj je, kaže, trebao da stekne malo gracioznosti, a glumu je izučavala kako bi imala sigurniji nastup. U tome joj je pomogao dragi obiteljski prijatelj Predrag Lucić, čija ju je prerana smrt, kaže, teško pogodila.

Suze za Olivera

Kad je u New Orleansu nastupao Oliver Dragojević, nazvala ga je mama Inga i zamolila ga da joj poljubi kćer jer je tada već dulje nije bila vidjela. On je zapisao ime. Na koncertu, zbog kojeg je Ana, kao i mnogi drugi Hrvati, potegnula pet sati vožnje, Oliver je već nakon prvog songa zapitao: "Ima li ovdje neka Ana Ružević? Ako ima, neka se digne. Pozdravila te mater!"

Poslije su se grlili i slavili, što, naravno, prije svega govori o Oliveru, za kojim je Ana zajedno s majkom isplakala gorke suze prateći prijenos ispraćaja preko interneta.

 

Ima dva pištolja

– Imam dva pištolja, nosim ih nekad pod jaknom, ali nikad ih nisam upotrijebila. Ovdje oružje služi za samoobranu. Nasilja i kriminala ima više jer ima i više stanovnika, to je naprosto statistika – konstatira Ana. S dva 'gana'.

 

Prijavite se na portala Jutarnji.hr i ne propustite najnovije vijesti iz Hrvatske i svijeta

Izdvajamo