Stein je bježao iz Esplanade dvojkom do Savske, pa onda četrnaesticom do Save, u gostionicu Repuš. Konobar bi mu ispod pulta izvadio zabranjeni roman

Godine 1959. u Jugoslaviji se igrao turnir za šahovsko prvenstvo svijeta. Odigran je u tri dijela, takorekuć po principu SHS, ovim redom: na Bledu, u Zagrebu i u Beogradu. Sudjelovali su tada ponajbolji svjetski igrači. Iz Sovjetskog Saveza Smislov, Talj, Petrosjan i drugi. Od nesovjetskih šahista nastupili su mladi Robert Bobby Fischer, Mađar Paul Benkö i još neki.

Svi sudionici turnira bili su smješteni u hotelu Esplanade, tada jedinom zagrebačkom hotelu s nekakvim međunarodnim ugledom.

Robert Fischer došao je s majkom i oni su stanovali u zajedničkoj sobi.

Paul Benkö postao je politički emigrant nakon mađarskog ustanka u listopadu 1956. Sovjetski igrači i sekundanti zaobilazili su ga u širokom luku, gotovo kao gubavca.

Šef sovjetske ekipe bio je velemajstor Vjačeslav Ragozin. On nije igrao na turniru, ali je pozorno nadgledao igrače sovjetske “deljegacije”. Kamo se kreću, s kim se druže, komuniciraju itd.

Profimedia

Da bi pročitao Pasternakov roman na engleskome, Leonid Stein prihvatio je Škrabalovo rješenje i uz sav rizik svako jutro bježao u gostionicu na Savu

Antisovjetski roman

U doba tog dijela turnira ja sam još radio kao pravnik, ali sam znao da neću s tim nastaviti i živo sam želio okušati se u filmu. Budući da je pokojni redatelj Šime Šimatović prionuo snimanju dokumentarnog filma o turniru, privolio sam ga da mu budem asistent - volonter pri snimanju zagrebačkog dijela turnira. Slične želje imao je i pokojni Ivo Škrabalo, moj kolega sa zagrebačkog Pravnog fakulteta (istog dana smo diplomirali u veljači 1957.). Tada sam već prilično dobro govorio ruski, a Ivo izvrsno mađarski, što nam je omogućilo da se približimo sudionicima turnira. Ja sovjetskima, a Ivo je najčešće pravio društvo Mađaru Paulu Benköu.

Turnir se igrao u tadašnjem klubu novi­nara u zgradi poslije obrasloj bršljanom, na istočnoj strani Mažuranićeva trga.

Sovjetski velemajstor Leonid Stein, jedan od više sekundanata sovjetskih šahista, nakon nekoliko dana iznenada me je upitao imam li možda primjerak knjige “Doktor Živago” Borisa Leonidoviča Pasternaka. Nisam imao taj roman, koji dotad u Jugoslaviji nije bio tiskan. U Sovjetskom Savezu ta je knjiga etiketirana “antisovjetskom” i bila je na strogom indeksu zabranjenih knjiga.

Kad sam velemajstoru Steinu rekao da Ivo Škrabalo ima “Doktora Živaga”, ali na engleskom, Stein je odgovorio da dobro govori engleski i da bi bio do groba zahvalan (baš tako je rekao!) meni, a posebno Ivi Škrabalu ako bi mu posudio knjigu, da je pročita za boravka u Zagrebu.

Sve je izgledalo jednostavno, ali nije bilo. Nimalo, jer se Stein, s jakim razlogom, nije usuđivao tu knjigu unijeti u svoju hotelsku sobu, znajući da su sve sobe sovjetskih sudionika pod paskom velemajstora Ragozina. Smatrao je Ragozina (kao i ostali sovjetski šahisti) doušnikom zloglasnog KGB-a (Komitet gosudarstvenoj bezopasnosti). “Što da se radi?” pitao se stotinu godina ranije, u carističko doba, ruski književnik Nikolaj Černiševski.

HANZA MEDIA

Knjiga ispod šanka

Škrabalo i ja bili smo svjesni da bi zatvorska sudbina, ili još vjerojatnije logoraška, zadesila dragog nam Leonida Steina, kad bi u njegovoj zagrebačkoj hotelskoj sobi pronašli “Doktora Živaga”. Još bolje od nas dvojice, toga je bio svjestan sam velemajstor Stein. Ipak, uz dosta skanjivanja, Škrabalo je predložio rješenje, koje je Stein prihvatio uz sav rizik.

Svako jutro, odmah nakon doručka, Stein bi, umjesto u svoju sobu, otišao do izlaza iz hotela Esplanade. Pred hotelom, nakon što bi dobro promotrio hotelske prozore (iako je bilo utješno što su prozori soba sovjetskih šahista bili na suprotnoj, južnoj strani hotela), Stein bi uskočio u tramvaj broj 2, koji i danas vozi Mihanovićevom i Vodnikovom ulicom. Odmah nakon izlaska iz “dvojke” na Savskoj cesti, on bi se u zadnji čas ubacio u tramvaj broj 14, koji bi ga odvezao do zadnje tramvajske postaje kraj samog Savskog mosta. Tamo, na zapadnoj strani, tada je stajala jedna jedina zgrada, ugodna prizemnica na kojoj je velikim slovima pisalo Gostiona Repuš, a ispod tog natpisa Savska c. 106.

Čim bi šanker vidio velemajstora Leonida Steina na vratima gostionice, ispod šan­kerskog pulta vadio bi Škrabalovu knjigu “Doktor Živago” na engleskom. Raspolažući s malo vremena, Leonid Stein pročitao je, uz tursku kavu, knjigu u četiri uzastopna navrata. Na taj način postao je jednim od prvih građana Sovjetskog Saveza koji su pročitali “Doktora Živaga”, u prizemnoj zagrebačkoj gostionici Repuš na kućnom broju Savska cesta 106.