Iako je, kako je sam izbrojio, napisao 115 knjiga za djecu, napravio za njih nekoliko dugovječnih radioemisija koje su se od početka sedamdesetih godina emitirale na Radio Zagrebu, Mladen Kušec - “čitav moj život su djeca, i tak je to” - najpoznatiji je vjerojatno po dvjema emisijama. To su “Tonkica Palonkica frrr”, emitirana osamdesetih, i “Bijela vrana”, koja ove godine slavi 45. godinu emitiranja. Rođen je u Zagrebu 1938. godine. Još uvijek svakog tjedna emitira “Bijelu vranu”, piše, putuje i razgovara s djecom.
“Tonkica Palonkica frrrr”…. Pa što vam to znači? Tko to razumije?
- Moji roditelji su iz Vrbovskog, u Gorskom kotaru. A tamo je običaj, kako mi je govorila mama kad sam bio mali: kad na tebe sleti buba mara, koju oni zovu Tonkica Palonkica, tri puta kažeš “Tonkica Palonkica frrrr”, a kad ona poleti, brzo zaželiš želju - ispunit će ti se. Predložio sam da se emisija koju smo pripremali tako zove. Ja sam svog sina, tada četverogodišnjeg dječaka, nagovorio da četiri puta zaredom to brzo izgovori… to je postala špica serije, a mi smo u njoj pjevali, svirali, zafrkavali se.
Šalim se. Nema tko ne zna za “Tonkicu Palonkicu”.
- A ta “Tonkica Palonkica frrr”, neobična, puna humora, puna ozbiljnih tema, nastala je sasvim slučajno. Nas trojica novinara tadašnjeg Radio Zagreba bili smo kažnjeni. Onda smo si mi našli jednu malu režiju i počeli proizvoditi jednu vrlu neobičnu emisiju…
A dobro, niste baš bili jako kažnjeni…
- Ma ne. Jedan je pustio krivu muziku, ja sam valjda nešto brbljao… To je bilo negdje 1977., ili 1978. Mogli smo raditi što smo htjeli, nismo više bili “u sistemu”, odlično smo se snašli, a šefovi su to dopustili, nisu bili blesavi, bili su pametni i shvatili su da postoje tri bedaka koji hoće raditi. I koji žele imati emisiju za djecu, za mame i tate.
“Bijela vrana” ove godine navršava 45 godina. Djeca su zbilja rudnik.
- Povremeno, radio sam te ”Bijele vrane” I prije 70-ih, a kad su jednom ušle u program za djecu, više nikad nisu izišle. I tako ja 45 godina pronalazim takve male “genijalce”, koji lutaju svijetom, zapaženi, nezapaženi, s kojima razgovaram… Nikad ih ne snimam u grupi, uvijek snimam pojedinca, jer pojedinac je sve. Ako tog jednog nemate, nemate nikoga. Na tom sam gradio tu emisiju. Pronalazio sam “bijele vrane”, djecu koja su bila neobična, ali često nezapažena, ili su čak smetala…
Kako ste ih prepoznavali?
- Vidite… dođem u vrtić, u razred, ili ih vidim na dvorištu kako trče… nakon pet, šest minuta ja ću točno izabrati dijete s kojim želim razgovarati.
Po čemu? Kao da ste i vi neka “bijela vrana”.
- Ne znam… Osjećam to dijete naprosto kao svoj dio, kao da sam ušao u njega. Učiteljice mi predlažu djecu koja su 5.0… ali ne, to me ne zanima. Pa ga pitam - kak se to ponašaš? Ili - daj mi reci molim te kakvih to problema imaš? Nikad ne počnem s tim - koji si razred, koliko imaš godina… Nikad ne znam kak ću početi. I, uvijek ih izoliram od grupe. Ni vi i ja ne bismo mogli razgovarati u grupi. Smetali bi nam.
Je, grozno je raditi intervju kad vas netko sa strane sluša.
- Ma kad bi vi vidjeli… ta vam djeca, dok se ne otvore, izgledaju kao da ne znaju tri riječi reći. A kad oni meni počnu tumačiti svoj svijet… tu je igra. Ja nisam od tog djeteta mudriji, ja sam samo iskusniji. I na tome iskustvu bi i roditelji trebali graditi svoj odnos s djetetom. Ne bi mu trebali nametati ne znam što, boriti za njegove ocjene, kažnjavati ga, neki čak govore djeci da su bedasta, ili izmišljaju svoje ocjene iz škole… neki moji prijatelji govore djeci da su bili odlični, a vraga su bili odlični, kad su dobili trojku, bili su presretni.
Jer, djeca pamte.
- Jako pamte! Ispričat ću vam nešto što se jednom dogodilo. Čujem od jednog kolege da na Volovčici postoje neka četiri dečka, huligani, zlo Volovčice. I ja uzmem svoju Nagru, magnetofon 13 kila težak, naše su se novinarke prepoznavale po tome što im je uvijek malo visilo rame. Odem na Volovčicu, nađem ih, u grupi, vidim, nešto skrivaju, i otkrijem da oni skrivaju jednu kujicu, i četvero malih psića koje potajno hrane… napravio sam “Bijelu vranu” s njima četvoricom. Priča je emitirana prije četrdeset godina.
I?
- I sad pazite… Pred nekih pet mjeseci, na Iličkom placu, gdje se prodaju stare stvari, ja često idem tamo, tražim nešto što mi treba za staru ženinu kuću u Novalji, dođem do jednoga, ima tri lustera, a meni ni jedan ne odgovara. On mi kaže da uzmem, spustit će mi cijenu jako, ali ja mu kažem - znam da ćete mi spustiti, ali i vi ste došli ovamo nešto zaraditi. Fala vam… Napravim još jedan krug oko placa, i kad sam ponovo prolazio kraj njega, veli on: “Gospodine, evo ja vam darujem sva tri lustera.” Ja mu velim, pa sad smo razgovarali, rekao sam vam da ste tu jer vam sigurno treba novaca… a on meni: “Da, treba mi novaca, ali vi se sigurno nećete sjetiti da su nekad na Volovčici bila četiri mangupa, huligana… a nakon što smo sebe čuli na Radio Zagrebu, mi smo postali sasvim drukčiji, znali smo da smo jaki, dobri… ” Mi moramo paziti što djeci govorimo, ona vjeruju u to. Vjeruju da odrasli znaju više, da je tako kako odrasli kažu. Ne smijemo ih razočarati. Poslije ćemo stvarno imati huligane…
Neki roditelji kažu da su svojoj djeci prijatelji.
- Pogrešno. Normalno je da si mu prijatelj, ali ti prije svega njemu moraš biti roditelj. Samo vas dvoje na svijetu njemu možete biti mama i tata. A prijatelja biraš. To vam govorim zato, što mi i danas djeca pričaju kako misle da ih mama i tata ne razumiju. Djeca od šest, sedam godina kažu mi da bi i oni htjeli nešto reći, ali nemaju to pravo… Djecu treba slušati. Imao sam prije nekoliko dana susret s djecom iz drugog razreda škole u Horvatima, malo smo pričali o mojim knjigama, malo o ljubavi… evo i vama jedna pjesmica: “Ti si meni najljepša, ti si meni najdraža, ja te jako, jako volim, a kad te vidim s drugim dečkom, ja se razbolim” … I nakon susreta jedna mi curica priđe, zahvali mi, i pruži mi ruku, a u mojoj ruci ostane papirić na kojem piše - “jedna djevojčica iz ovog razreda voli jednog dječaka, ali mu se ne usudi to priznati…” Rekao sam sebi, Kušec, ti si sretan čovjek, tebi se jedno dijete povjerilo. Ja sam za nju pradjed, ali ona je prišla meni, jer nije znala kome bi. I sada ću i nju snimati za emisiju.
Za djecu i pišete.
- Neki dan sam si dao truda pa sam shvatio da sam napisao 115 knjiga za djecu.
Tu vjerojatno računate i slikovnice, ali one koje su kao dječji romani izlazile u biblioteci Vjeverica.
- Da, i to su meni vrlo drage knjige.
Jučer sam u jednom antikvarijatu, jer nema ih, nijedne, u knjižarama, pročitala vašu prvu proznu knjigu, iz 1977., “Plavi kaputić”. Imaju je u tri izdanja.
- A izišlo ih je u deset!
Iako ima sretan kraj, čini mi se da je to zato da djeca ne bi bila još tužnija. Jer to je zapravo jako tužna knjiga, o usamljenoj djeci… o djevojčici i njenom susjedu, koji jedan drugome pričaju priče, jer nikog drugog oko njih nema. Roditelji su zaposleni, kad dođu kući umorni, mama stalno posprema pa je zle volje…
- A zamislite kad je izašla… 1977.! I ona je nastala prema istinitom događaju. Jedno dijete je nazvalo naš radio, I traži svoju baku. Pitam - kak se zove baka? Ankica. Rekoh, tu ti nema bake, krivi broj si okrenula. A ona meni - ti si kriv, krivo si digao slušalicu…! Pokazalo se da je usamljena, i da hoće da s njom još malo pričam. Pitala me, imam li vremena?
Jeste li imali vremena za svoju djecu?
- Jesam. Pa i za nju. Pokazalo se da je to djevojčica čiji su roditelji otišli na rad u inozemstvo, i obećali da će joj, kad se vrate i budu imali novaca, kupiti plavi kaputić. To se nikad nije dogodilo… ali ja sam knjigu napisao, jer sam shvatio da ima puno takve djece koja su usamljena.
Jesu li današnja djeca još usamljenija?
- Jesu. Jer umjesto da gledaju vaše oči, koje su jedinstvene, oni gledaju u tu napravu, mobitel, koju, ako stisne Japanac, dobit će van iste podatke kao i vi, samo na svom jeziku. Netko nas umrežuje… mi odrasli kao da smo sad u nekom zaboravljenom djetinjstvu, jer apsolutno ne shvaćamo što se događa. Onda… ja sam bedak za internet, a to ne smijem biti, jer ako se želim svidjeti svojoj unuci, ili unuku, ja moram biti donekle njima ravan, donekle zanimljiv…
Koliko su vam stari unuci?
- Mia ima 16 godina, čudo jedno. Sad je bila u Americi, u Bostonu, New Yorku i Washingtonu, na poziv Amerikanaca, sama je putovala u Ameriku… sad je kod nje bila jedna Finkinja, u subotu sa školom ide na dva dana u Budimpeštu, a onda ide na razmjenu kod te Finkinje. To je odlična inicijativa, da tu djecu zbliže, i da se uživo vide… a ne samo preko interneta. Upoznala Vijetnamce, Kambodžance, Gruzijce, tipkaju si… ali nikad ne bi zaboravila pravi susret s njima. Tu naša domovina, moram reći, debelo kaska, za svijetom.
Vaši su, rekli ste, iz Gorskog kotara, ali vi ste rođeni u Zagrebu.
- Pravi Zagrepčanin, purger rođen u maksimirskoj željezničkoj koloniji, a u Gorski kotar sam išao krave čuvati, ne moje, nego tuđe, jer sam obožavao gledati krave.
I, kakvo je bilo djetinjstvo u željezničkoj koloniji?
- Odlično. Daj bože današnjoj djeci takvo djetinjstvo. Gdje sam se zatekao tamo sam ručao, jeo sam ono što su i oni imali za jesti, jer ništa nismo imali i sve smo imali, ljudi su se oslanjali jedan na drugoga, bili su jedan drugome u glavi, a mi to danas nismo, mi smo na internetu. Vaši prijatelji, možda tek jedan, dva, u vas su ušli tako, da su vas prepoznali iznutra. Mi ne vidimo ljude oko sebe. Pogledajte ljude u tramvaju, namrgođeni, ljuti, a naš tramvaj je bio smijurija, ljudi su se smijali u tramvaju, pričali viceve, šale…
Upravo ste i objavili knjigu o zagrebačkom tramvaju, “Sredina! Pomaknite se naprijed!”… o njegovoj povijesti.
- Drugi je život tad bio… Razgovarao je susjed sa susjedom, jer je susjed bio spas u nekim situacijama, a mi ne vidimo ljude oko sebe. U knjizi “Krijesnice predgrađa”,” pisao sam o “željkićima”, željezničarima, našim roditeljima. Moj je bio vlakovođa. Šef vlaka! I onda bi on usporio, iza Borongaja - ono što danas zovu Borongaj, to je bez veze, to je željeznička kolonija - tu je tekao potok Bliznec i bila su polja kukuruza gdje su danas kuće, nemre čovjek vjerovati… a iz vlaka su letjele svinje, race, guske, vreće, a mi klinci smo bili u kukuruzu i čekali i zgrabili što smo mogli, da nam ne pobjegne. Sve su to “željkići” kupili po putu, u Vinkovcima, Slavonskom Brodu… poslije, u noći, a sve ograde na željezničkoj koloniji imale su procijep, da si mogao proći jedan drugome, sve je išlo svojim “vlasnicima”. Na guski je pisalo Štef, na prascu Jura… I dok bi došli do stanice Maksimir, gdje je stajala policija i “carinila” takav “šverc”, u vlaku više nije bilo ničega.
“Krijesnice predgrađa” su…
- Kad bi se željezničari navečer umorni, sa svojim torbama, vraćali s posla, svjetlo je bilo slabašno, oni su palili svoje fenjere. Mi djeca smo ležali u parku i uživali, a oni su bili kao neki čudni patuljci.
I danas radite jednakim tempom kao nekad, imate dvije emisije tjedno na radiju, pišete. Otkud ta ljubav prema djeci? A imate i dvoje vlastite.
- Vrlo jednostavno. Ja imam brata starijeg od mene - više ga nemam - starijeg od mene 18 godina. Sestru stariju 16 godina, a drugu 14 godina. I onda sam se iznenada rodio ja. Moj brat je bio zaprepašten! Mama je bila debela, pa nisu ni znali da bu rodila. Dakle, 14 godina sam mlađi od svoje najmlađe sestre. Ja sam bio njihova beba. Oni mene presvlače, imam fotografije, to je bilo smešno kaj su od mene radili, imam tregerčiće, imam sandalice na nogama, imam “halteriće” koji drže visoke čarape, ali nisam ih samo ja imal nego i drugi. Moje sestre su se udale, brat se oženio, i uskoro su svi skupa imali osmero djece. Stanovali su malo dalje od nas. Vrtići skoro da i nisu postojali, i oni svaki dan vode djecu mojoj mami. Moja mama je kuhala za nas sedamnaestero. Ja sam isto počeo raditi, školovao sam se… Prva pjesma je nastala za jednog od najzločestijeg iz te hrpe djece.
Pretpostavljam, vi ste ih sve čuvali.
- To vam je ovak izgledalo: dok sam se ja okrenuo, jedan mi je pobjegao na ulicu. Dok sam njega lovio, jedan se popeo na stablo, dok sam njega skidao, dvoje su se potukli. Dok sam njih rastavljao, onaj se popišao u gaće. I počeo sam za njih izmišljati male pjesmice, male priče. Tu se sada pojavljuje jedan bitan čovjek, danas zaboravljen, koji je radio na radiju, Milivoj Matošec. Ja sam te pjesmice, da ih ne zaboravim, zapisivao, i uskoro je bila puna bilježnica. Jednog dana došao je Milivoj Matošec mom bratu, jer su zajedno studirali pravo, i vidio je tu bilježnicu, koja je izgledala kao da su je prasci žvakali, i kad je odlazio rekao je - Mladene, kupi u petak novine, naveo im je ime, nešto ćeš vidjeti. Tada su sve novine imale stranicu za djecu, sve. I, kako sam i pretpostavljao, izišla je moja pjesmica. Jedna od prvih je bila: “Pita otac sina, Zorane, što je avion?/Čelična ptica, brzo će on./A što je cesta?/To su za vozila određena mjesta/A raketa? /To je taksi što svemirom šeta/ A sada mi Zorane opiši kravu./Ne mogu, ne poznajem tu spravu.” Zoran je danas pilot, on je vozio Papu s Krka u Rim. Matošec me je, zajedno s Mladenom Bjažićem pozvao u novine, pa na televiziju. Tad je televizija za djecu bila čudo. U cijeloj Jugoslaviji. Matošec je broj jedan u mom profesionalnom životu.
Što je vama važno u životu? To ste uvijek pitali djecu, pa ste tako dobili i onaj čuveni odgovor: “U živootu je vaažno da ne skidaš ploočice sa ziida u kupi-oni!”
- Njima je to, i danas, ljubav, obitelj, i škola. A kad idemo u detalje, recimo internet, onda oni izgovaraju takve “šifre” da ja nemam pojma o tome. Oni su pametniji od mene, kaj se toga tiče. Ljubav je ostala na prvom mjestu, ali izražava se na neki čudan način. Koliko je lijepih djevojaka, koliko mladića samo. Oni čak i sjede zajedno, ali ne komuniciraju, nego gledaju u mobitele, razgovaraju s nevidljivom osobom! A roditelji za djecu nemaju vremena. Kažu, vrijeme je novac, ali ne - vrijeme je čovjek, ako čovjek nema vremena, to je zlo, veliko zlo.
Vi ste uvijek ohrabrivali djevojčice da ne budu kencave i “mace male”, nego da imaju svoju samosvijest. “Nemoj biti maca mala, nemoj biti sivi miš… hajd zajaši sad na metlu, zla vještica sada budi,” savjetujete u jednoj pjesmici.
- Točno! Da se ne događa ono što se događalo, a ja sam to kao mlad čovjek videl. One su bile bolji đaci od nas, bolji pjesnici od nas, bolji ljudi od nas… to se i danas događa. Kuhaju žene, ali samo neke. Ja ću vam reći, žene vladaju svijetom. Svugdje gdje treba netko s mozgom, uzimaju žene. Pogledajte u svojoj struci, tko radi? Žene. Muškarci su nestali… u prostoru i vremenu.