Ima tome mjesec dana da se kući, u Rijeku, vratio svježi svjetski prvak. Enrico Marotti na Sjevernom je moru, u Danskoj, pobijedio na svjetskom prvenstvu u jedrenju na dasci. Kao i većina individualnih sportova, i to je zlato u nas prošlo tiho, slabo zapaženo. Marottija to, doduše, ne frustrira: “I ja sam se radovao uspjesima nogometaša, razumljivo je da su timski sportovi popularniji. Ne razmišljam puno o tome treba li moje prvo mjesto dobiti više pozornosti no što je pobudilo, moje je da se koncentriram na treninge i surfam što bolje. No, jasno je da bi ova zemlja trebala više novca uložiti u jedrenje, jer to je nama golema reklama.
Nemamo tisuću nogometnih stadiona, ali imamo tisuću otoka koji su prirodno nastali, tisuću lokacija za jedriličare. Silno velik, nevjerojatan postotak svjetskog chartera iznajmljivanja jedrilica otpada upravo na ovo naše tržište. Tu smo jači negoli Karibi ili Kanari. Zbog jedrenja i termičkih vjetrova u Jadranu stranci će uvijek dolaziti u Hrvatsku. Zato bih volio da surfanje u nas postane masovnije. U našem klubu imamo ljude od 10 do 70 godina. Jer, surfati možete početi i s 50.”
Marottijev uspjeh slavio se u Voloskom, mjestu pored Rijeke, tamo gdje je odrastao, u ovdašnjoj uvali Preluk, ili kako ju lokalni svijet u ženskom rodu zove - Preluci, gdje je Marotti i počeo, i gdje, svim velikim valovima i morima svijeta unatoč, i danas najradije trenira.
Kraj je listopada, rano jutro. Taman kako je minula tramuntana u Preluku. Vjetar je puhao od deset do petnaest čvorova, “bilo je umjereno refulasto, malo je bacalo više s desne strane”, opisuje more iz kojeg je upravo izašao. Izvlači dasku i jedro, pa se javi psima, Shaki i Aresu, koji ga strpljivo čekaju, navikli da svako jutro s obale promatraju gazdin trening.
Razišla se i magla koja ga je pratila, a na dotad praznoj rivi i u lokalnom kafiću nazvanu Surf, skupilo se nešto ljudi.
Jutarnji trening
Dvadeset sedam mu je, surfa od četrnaeste, jedri od osme.
“Volim tu tišinu jutarnjih treninga. Samo daska koja udara u more. Jedrenje je meni način života. More mi daje osjećaj slobode. Kad sam na moru - slobodan sam.”
Kao dječak, s terase obiteljske kuće satima je promatrao jedriličare na Preluku: “Susjed je jedrio i stalno govorio o tome. Slušao sam ga i odlučio i sam krenuti.”
Počeo je kao jedriličar, u barci, potom se prebacio na dasku. “Godinama sam gledao surfere kako pored nas lete ogromnom brzinom, a mi smo bili tako spori. Daska mi je bila mnogo zanimljivija, atraktivnija, barka je išla četiri, pet čvorova, a daskom postižemo od 30 do 40 čvorova brzine. Potpuno je to druga dimenzija, jasno da mi je kao klincu bio san to probati, i onda se to sve nekako spontano zakotrljalo te sam postao profesionalac.”
Nije, kaže Marotti, slučajno dobar u surfanju. “Rođen sam na jednoj od najboljih točaka za surfanje na Jadranu. Tamo mi je kuća”, mahne glavom put brda ponad Preluka. “To je privilegij. Nisam se mogao roditi na boljem mjestu, s obzirom na geografske i prirodne okolnosti. Preluku čini posebnom termički vjetar; ovdje svako jutro, kad je lijepo vrijeme, puše tramuntana. Sretan sam da živim baš tu, jer pitanje je bih li bio tako dobar u surfanju da sam negdje drugdje”, razmišlja Marotti.
“Ovo je moja uvala, nemam niti jednu drugu na svijetu, osim ove… samo nju zovem mojom”, svjetski će prvak i dijete Voloskog dva, tri dana uoči još jednog odlaska na Havaje, na zimske pripreme.
“Nije Preluka samo moja, jasno… ja sam tek jedan od tih dečki koji su odrasli na njoj. Surfao sam po svijetu - Nova Kaledonija, Maui, Lago di Garda, Japan, Južna Koreja, Kanari, Egipat, Izrael, sjever i jug Europe... - naravno da postoji još mnogo mjesta gdje je divno surfati, ali meni je ovdje doista najdraže.”
Potraga za sponzorima
Jedrenje na dasci izmislili su na Havajima. “Bilo im je dosta toga da kako bi uhvatili veliki val moraju puno veslati i plivati, pa se netko sjetio na dasku staviti jedro. Tako je počelo. Od 1984. to je olimpijski sport. Samo, ja ne vozim tu klasu koja se vozi na Olimpijskim igrama, ona je nešto dosadnija, tamo se vozi daska koja ima 22 kilograma, a moja od šest kilograma daleko je brža, u tom smislu i atraktivnija.”
Prvi je surfer iz Hrvatske koji je dobio profesionalni ugovor. Vozi za američki Neil Pryde, proizvođača jedara i JP-Australia, tvrtku koja radi daske.
“Oni mi daju svu opremu, što je velika stvar. Po sezoni trebam osam do devet daski, dvanaest jedara, dvanaest jarbola. To mi je oprema za treniranje i za regate. No, ne financiraju me novčano.”
Cilj mu je biti među top pet u svjetskom kupu. “Tražim sponzore koji bi mi financirali odlaske na regate. Volio bih da mogu više uložiti u opremu i u trenere, imati bolju logistiku za napredovanje. Da imam ovakve rezultate u nekoj Njemačkoj ili Italiji, bilo bi… drugačije. Ovdje se stalno borim s financijama. Zna se dogoditi da petnaest dana prije regate nemam čime otići na nju, no navikao sam se na to, pokušavam da me to ne ometa. Ostanem smiren.
Naposljetku nekako nađem novac. Ako nikako drugačije, znam i posuditi pa kasnije vraćam. Financijski je to stalna borba. Premda, ni na što se ne žalim, jer radim ono što volim, i to se ničime ne može platiti. Cijeli život sam na moru maksimalno vremena koliko mogu biti. Financijski uspijem nekako zatvoriti sezonu.”
Inženjer je građevine. Surfanje je sport u kojem se dugo traje, u kojem i on želi dugo ostati. Primjera radi, aktualni pobjednik Svjetskog kupa, Francuz Antoine Albeau, ima četrdeset i šest godina.
Posljednja dva tjedna trener je Marottiju propisao odmor. “…A, ja se svaki dan grizem hoću li ipak na more, ili ne. Znam da moram slušati i mirovati, jer baza za dobru sezonu je i odmor, da postanem gladan mora, surfanja.”
U Dansku je, premda se ljetos oporavljao od ozljede, otišao dobro spreman. Ne samo fizički, već i mentalno.
“To mi je bilo treći put da tamo jedrim. Dvaput sam išao na Svjetski kup, ove godine, pak, na svjetsko prvenstvo. Znao sam da me čeka hladnoća.” Posljednja dva dana kod kuće je, na 30 kvarnerskih stupnjeva, jedrio u debelom neoprenskom odijelu. “To je odijelo za uvjete od pet stupnjeva, prokuhaš.”
S mentalnim trenerom Petrom Nikolićem odradio je sve detalje: “Kako se nositi s regatom ako povedem, a i kako se nositi s time ako stvari od početka krenu krivo, kako kontrolirati misli u glavi, kako se ponašati prema konkurenciji, kako se nositi s hladnoćom… Moraš iz glave maknuti misli o rezultatu, o tome uopće ne razmišljati, već misliti samo o jedrenju… moram biti gladan dobrog jedrenja, misliti na pokret, na more, na vjetar, a ne na rezultat.”
Sljedeća dva mjeseca trenirat će na Havajima. Kući se vraća 29. prosinca, a početkom veljače će, opet na dva mjeseca, na Tenerife, surfati u Atlantskom oceanu. “Tamo je nešto hladnije negoli na Havajima, ali još uvijek vrlo ugodno.”
Kakav je režim na Havajima? “Volim puno trenirati, to mi ne pada teško”, prvo će kratko.
Jedan havajski dan
Na pripremama je sam, jer ne može platiti da ga prate treneri. Opisuje uobičajeni “havajski” dan, ono što ga čeka: “Buđenje u 7, zatim radim mentalni trening, vizualizacije, vježbe disanja, nakon toga napravim si doručak, pripremim odmah i ručak koji nosim sa sobom i jedem na plaži. Oko 10 krećem na plažu, od 11 treniram, dotad moram pripremiti opremu. U 11 je prvi start; odradim oko 35 kilometara.
Vratim se na kopno, napravim malu pauzu, pola sata, pa potom opet idem na more. Kasnije bude ručak. Pa opet more. Iza toga istezanje. Kod kuće radim večeru. Napravim mentalni trening. Analiziram dan, gledam što sam radio krivo, gdje sam slabiji, gdje jači. Napravim plan za sutra i odlazim spavati.”
Riječku Costabellu prošarala je jesen. “Ma, ovo je predivno. Ali, najbolje je u proljeće, kad je sve zeleno k’o ova lanterna”, makne glavom prema uličnom stupu nedaleko tende kafića pod kojom sjedimo. “Kad mi ujutro sunce obasja Volosko, Opatiju, Učku, a ja klizim valovima…”, entuzijastičan je. “Mi smo Podučkari, živimo ispod Učke. Nismo ni svjesni toga koliko nam je lijepo. Tek kad odeš van, vidiš što to imaš kod kuće! Tramuntana ovdje puše gotovo cijelu godinu. Puše ujutro, tad je more toplo, a kopno još hladno, a maestral radi obrnuto - more je hladno, kopno toplo, zato puše poslijepodne i prestaje kad se izjednače temperature mora i zraka.
U proljeće i ljeto surfa se i u Mošćeničkoj Dragi, na maestralu. Tramuntana ovdje puše jer je gore, u Sloveniji, kotlina, pa se tamo preko noći jako ohladi kopno. Znam pogledati navečer kakva je temperatura u Ilirskoj Bistrici. Što je tamo hladnije, a tu kod nas more toplije, bolje će puhati, zato ujesen i puše ovako jako, jer more ostane toplo, a temperature padnu. U proljeće su naše tramuntane osjetno lošije.”
Drži da su u nas tako dobri uvjeti za surfanje kao u Preluku samo još - na Braču, oko Bola i kod Vignja na Pelješcu.