Bila je zima. Gumenjak je bio dugačak šest metara i širok tri i na njega se ukrcalo nas 60, većinom djece i žena. Krenuli smo iz Iraka, preko Sirije i Turske, u Grčku. Samo nas je pojas za spašavanje stajao 1300 dolara.
Nikad prije nisam napustio Irak i ne znam plivati. Bio sam prestravljen. Putem sam gledao kako umiru djeca izgubljena u moru, ljudi se utapaju jer im pojas nije izdržao dulje od dva sata. Na cilj je stiglo nas desetak - tako je svoju potresnu životnu priču započeo 36-godišnji Iračanin Wisam Al-Obaidi, koji je sa suprugom i dvoje djece sreću pronašao u Hrvatskoj.
Svoju iznimnu životnu i ljubavnu priču Wisam Al-Obaidi i njegova supruga Shaymaa Al-Zubaidi, par koji uistinu nikoga ne ostavlja ravnodušnim, pretočili su u sat vremena dugu kazališnu predstavu “Čekanje”, koju su tri dana zaredom izvodili u stanu u zagrebačkoj Draškovićevoj ulici. Scenografija je tek ljepljiva traka kojom su na podu dočarali tlocrt stana, prvo onog u Bagdadu, pa onda i sadašnjeg u Zagrebu, dva stolca i dva akvarija, ali ono što nikoga iz publike nije ostavilo ravnodušnim nevjerojatna je neposrednost, iskrenost i talent dvoje mladih ljudi koji su godinu i pol dana bili razdvojeni kako bi napokon mogli živjeti bez straha i odgajati djecu u slobodi.
Suniti i Šijiti
Naime, Wisam je prije tri godine prodao svoj taksi i sve ostale vrijednosti koje je obitelj imala i odvažio se krenuti prvi, ne znajući što ga čeka, hoće li kraj puta dočekati živ i hoće li ikad više vidjeti voljenu Shaymu i sinove.
A Shaymaa je s djecom čekala. Dan, dva, tjedan i na kraju godinu i pol, svaki dan plakala. I čekala.
Wisam i Shaymaa u svojem stanu u Bagdadu vodili su tipičan obiteljski život. Svakodnevno odlazili na posao, ona u školu gdje je bila profesorica tjelesnog, on u svoj taksi. Starijeg sina Ahmeda ostavili bi u vrtiću, a mlađeg Jusufa kod Wisamovih roditelja.
Oboje su muslimani, ali ona je šijit, a on je sunit i to nekad nije predstavljalo nikakav problem jer, kako kažu, mole se istom Bogu. Zaljubili su se, vjenčali, dobili djecu. A onda se sve promijenilo.
- Amerika je sa sobom donijela satelite, internet, Pepsi i podjelu, bombe i strah. Za vrijeme Sadama nije bilo razlike među nama i bili smo sigurni.
Sada nema više sigurnosti, djeca se ne mogu igrati vani, ići u školu, vrtić, pa čak ni do dućana - objašnjavaju.
Odjednom njihova ljubav više nije bila moguća, Wisamov auto bi kamenovali kad se vozio kroz Shayminu četvrt. Odjednom je postalo vrlo bitno jesi li na strani šijita ili sunita, odjednom na ulicama Bagdada smrt je bila uobičajena stvar. Bombe i ubojstva su postali svakodnevna pojava, otmice djece nešto što se događa svakome, mržnja i strah osjećaji koji su se izdigli iznad drugih. Iz kabine svojeg taksija Wisam je gledao kako ljudi umiru pred njegovim očima. Shaymin mlađi brat je otet.
Više nije sigurno napuštati stan, ni voditi djecu u vrtić. Točka pucanja je trenutak kada Wisama ustrijeli policija. Srećom, metak mu je završio u nozi. Njihov dom je spaljen. I tu završava prvi dio njihove ljubavne priče i kreće prava životna drama, kakvu su uostalom prošli milijuni izbjeglica.
Mjeseci u izbjeglištvu
Prva Wisamova postaja je grčka granica.
- Granični prijelaz. Vojska i policija. “Odakle si?” Iz Iraka, “Ime?” Wisam Al-Obaidi, “Pasoš?” Izvolite, “Idite u šator!”, Zatim na brod, pa u Atenu. Nisam mogao naći prenoćište, bio sam gladan, iscrpljen i izgubljen. Sljedeće jutro krećemo za Makedoniju. Granični prijelaz. Vojska i policija. “Odakle si?” Iz Iraka, “Ime?” Wisam Al-Obaidi, “Pasoš?” Izvolite. Isto se ponovilo i u Srbiji, pa u Mađarskoj, ali uz guranje i udarce. Zatim dolazimo u Hrvatsku.
Lijepa zemlja - smije se. Ostavio je ime, fotografiju i otiske prstiju, ali tada nije znao da će se u Hrvatsku i vratiti jer put se nastavljao u Sloveniju, pa u Austriju, gdje je ne znajući što dalje u izbjegličkom kampu proveo sedam mjeseci.
- Kad smo stigli u Austriju, četiri dana nisam ništa jeo. Spavao sam na podu u kampu i jednog su dana došli po mene. Osam sati čekao sam u policiji pred vratima za intervju kako bih ispričao tko sam, odakle sam i zašto sam došao.
U izbjegličkom kampu proveo sam sedam mjeseci čekajući dokumente, a onda su opet došli po mene. Tri dana sam čekao i molio se okružen ljudima od svukuda, od kojih nitko nije znao kamo ide. Odveli su me na aerodrom i stigao sam u Hrvatsku, gdje sam nakon godinu i pol dana dobio azil. Godinu i pol čekao sam na svoju obitelj.
Nakon mjesec dana u Hrvatskoj napokon su stigli. Konačno sam bio sretan - uvjerljivo dočarava Wisam svoj dug put do slobode.
Shaymaa nema puno stvari za ponijeti. Prvi put u životu putuje i napušta Irak, sa sinovima kojima je tada sedam i tri godine.
- Šest sati putovali smo iz Bagdada do Egipta, zatim još šest do Turske, pa još dva i pol do Hrvatske. Nisam znala što me čeka, nisam znala ništa. A onda napokon susret s Wisamom - priča prvo na arapskom pa na engleskom Shaymaa, grleći svojeg muža baš kao i prije godinu dana na aerodromu.
Težak hrvatski jezik
Danas su u Hrvatskoj, žive u stančiću u Novom Zagrebu, njihovi su sinovi vesela dva dječaka, stariji ide u drugi razred, a mlađi je u vrtiću. Uče jezik, voze bicikle, igraju odbojku, obilaze socijalne službe i traže posao. Ustaju u sedam ujutro, baš kao i u Bagdadu.
U Zagrebu su krenuli ispočetka, napokon zajedno i napokon bez straha. Često misle za njih da su tek turisti. A oni traže posao i uče jezik. Voljeli bi se baviti svojim starim zanimanjima, ali prihvatit će bilo što.
- Hrvatski je prilično težak. Sve nekako zvuči kao: “čćčžščć”. Ali naši sinovi idu u hrvatsku školu i vrtić, imaju nove prijatelje, igraju se. Nije nam lako, ali ne žalimo se. Ne živimo više u strahu, ne bojimo se djecu pustiti na ulicu. Uživamo u svakom danu i samo nam još fali posao - priča Shaymaa.