TOMISLAV BERTOVIĆ

'Teška bolest me prikovala za kolica, ali nisam dao da me pobijedi. S posla nisam izostao ni dan, šef sam u McDonald'su i mojim venama teče kečap'

    AUTOR:
    • Matija Boltižar

  • OBJAVLJENO:
  • 17.03.2019. u 13:50

 

Šest je ujutro i Tomislav Bertović ustaje za posao. Tušira se, brije, sjeda u auto i vozi iz Šenkovca, malog mjesta pokraj Brdovca, prema zagrebačkom Laništu. Vožnja nije duga, kojih pola sata ako nema gužve.

Uvijek krene malo ranije kako bi došao među prvima.

On je, naime, upravitelj McDonald’s restorana u Arena Centru i na njemu je da organizira raspored ostalim djelatnicima.

Danas ga čeka posebno naporan dan.

Prvo sastanak s drugim menadžerima, nakon toga još jedan sastanak sa svim djelatnicima.

Poslije toga mora provjeriti zalihe hrane, napraviti rasporede smjena, dogovoriti nove narudžbe, a čeka ga i nekoliko studenata s kojima treba obaviti intervjue za posao. Puno posla, no ne žali se. Navikao je na takav tempo, a i voli biti na poslu među svojim kolegama. Uz njih zaboravi da je u kolicima.

Izgubio osjet

Tomislavu je 2008. godine pronađen tumor na testisu, zbog čega je podvrgnut operaciji te kasnije kemoterapijskom zračenju. Za vrijeme oporavka osjetio je kako gubi osjet u nogama. Pripisao je to procesu rehabilitacije te nastavio sa životom. Trčao je, skijao, igrao se sa svojom djecom, no sve mu je bilo teže stajati samostalno na nogama.

Počeo je hodati sa štakom, išao fizioterapeutu, u toplice.

Borba je trajala četiri godine, nakon čega je prihvatio svoju sudbinu.

 

- Ne znam u kojem trenutku je nešto pošlo krivo. Je li to bilo za vrijeme operacije ili tijekom kemoterapije, ne znam. No, ostao sam čist u glavi. Moja obitelj i prijatelji bili su uz mene, a i kolege. Posao me je možda čak i spasio jer nisam imao vremena misliti na to sve - kaže Tomislav te dodaje kako se njegov radni dan nije promijenio te i dalje obavlja posao jednako kao i prije. Kolica ga, kaže, nisu nimalo zaustavila.

Tomislav ima 46 godina, oženjen je i ima troje djece. Poslovno se opisuje kao strog i pravedan šef koji jako cijeni rad. Njegova predanost poslu može se vidjeti i po tome kako se ponašao nakon što mu je dijagnosticiran tumor. Naime, nije uzeo ni dan bolovanja. Na preglede i terapije išao je izvan radnog vremena, a samu operaciju obavio je za vrijeme godišnjeg odmora.

Kako kaže, nije htio dopustiti da mu bolest diktira život.

 

Iz svega ovoga lako se zaključuje da je veliki radoholičar, a posebno je dojmljiv njegov put od običnog radnika do upravitelja restorana. U McDonald’s je došao 1998. godine, nakon što je propala tvrtka Sutla Šenkovec, u kojoj je prije toga radio šest mjeseci bez plaće. Zaposlio se u restoranu na Vrbanima te radio kao radnik. Prao je posuđe, pekao krumpiriće, primao narudžbe i nakon dvije godine rada unaprijeđen je u trenera osoblja. Putovao je po drugim hrvatskim gradovima te obučavao nove radnike, no uskoro je uslijedilo novo unapređenje. Postao je swing menadžer, svojevrsni voditelj smjene. Opis njegova novog posla uključivao je vođenje internih tečajeva za zaposlenike na Vrbanima, a organizirao je i raspored radnicima ispod sebe. Ni tu nije stao, težio je višim pozicijama, a njegov entuzijazam ponovno je nagrađen kada je došao na poziciju trećeg asistenta upravitelja restorana na Krugama. Za nekoliko godina napredovao je i do mjesta prvog asistenta, a onda, 2006. godine, primio je i poziv za upravitelja.

- Supervizor Stjepan Lukačić pozvao me u Vrbane, da mu dođem pomoći s poslom. Bio sam tamo jedan dan i onda mi je rekao da od sutra idem na rotor i preuzimam vođenje restorana. Odmah sam pristao jer sam bio željan novih izazova, a i moram priznati da volim ovaj posao. Jednostavno, kada ti kečap jednom uđe u žile, više ne možeš bez njega - kaže Tomislav.

Vodio dva restorana

Kad je napokon dosegnuo vrh “radnog lanca” u McDonald’sovim restoranima, nastupila je ta kobna godina u kojoj je saznao za tumor. Taj dio priče već smo ispričali, tako da se nećemo vraćati na njega. Umjesto toga nastavljamo s Tomislavovim drugim životom, onim koji dolazi nakon bolesti. Naime, u međuvremenu, dok se on borio s time da ne izgubi noge, otvorio se Arena centar i on je šest mjeseci vodio oba restorana.

 

- Ne mogu si pomoći. Bilo bi mi puno teže da sam otišao na bolovanje i doma ležao sam u kući. Ovako sam radio i sam sebi sam dokazao da i dalje mogu voditi normalan život. Uglavnom, nisam se htio predati - priča Tomislav.

Velika podrška bili su mu i kolege iz McDonald’sa. Kada su saznali za njegovo stanje, organizirali su veliku roštiljadu na kojoj su prikupili novac za njegovu rehabilitaciju. Ipak, ono što mu je najviše pomoglo, kaže, jest moralna podrška koju je od njih dobio.

- Kada sam došao u kolicima, nitko me nije drugačije gledao. I dalje su se prema meni odnosili jednako kao i prije. I dalje sam za njih bio njihov šef i kolega - kaže Tomislav.

Ni njegov se radni dan nije previše promijenio. I dalje piše narudžbe, kontrolira robu, zapošljava nove ljude, organizira budžet, radi rasporede i priprema projekcije za sljedeći dan. McDonald’s mu je dao službeni automobil s prilagođenim komandama kojim svaki dan samostalno putuje na posao, tako da je i taj dio ostao isti. Jedino više ne može uskočiti u sam posao s kupcima jer više nema mogućnosti da stane za blagajnu ili okrene koji hamburger.

- Neko vrijeme me brinulo da neću moći normalno živjeti. Ne samo raditi, nego da će mi kolica uskratiti neke nove životne događaje. Na primjer, 2014. godine proglašen sam najboljim upraviteljem McDonald’s restorana u Hrvatskoj i kao nagradu sam s drugim menadžerom osvojio putovanje u Dubai. Iako me je bilo strah, otišao sam i tamo se uvjerio da nemam razloga za brigu. Išao sam normalno na izlete, obilazio grad i znamenitosti. Tu je nestao taj strah od nepoznatog i znao sam da me ubuduće ništa neće zaustaviti - priča Tomislav.

Šef u crnom

Što se tiče njegovih kolega, među njima se ne vide nikakve predrasude. Funkcioniraju kao uhodan stroj i svi su se već naviknuli na šefa u crnoj košulji i crnim hlačama koji među njima prolazi u plavim kolicima. Ipak, Tomislav priznaje da je invalidnost promijenila njegov pogled na svijet.

- Puno više primjećujem druge osobe s invaliditetom. Kad god vidim da dođe neki roditelj s kolicima, odmah kažem nekome od djelatnika da ih posluže prije drugih i da im odnesu narudžbu do stola. To nije sada ništa posebno, tako radimo u svim restoranima, no drago mi je da im tako možemo barem malo pomoći i olakšati im život - kaže. Predrasude ne postoje ni među gostima. Štoviše, svaka osoba s invaliditetom uvijek rado dođe pozdraviti Tomislava te s njim razmijeni nekoliko riječi o poslu i životu.

- Zdravko Škender zna često doći, pa s njim uvijek lijepo porazgovaram - kaže Tomislav.

Za kraj ostaje još samo pitanje budućnosti. Kaže da je plan ostati u McDonald’su do mirovine, i to u ovom restoranu jer se upravo ovdje osjeća najugodnije, a između njih postoji neka posebna veza. Ipak je na čelu tog restorana od samog početka.

- Već se osjećam kao inventar restorana - smije se. A što se tiče invalidnosti, kaže da se još nije predao. Borba traje i dalje.

- U bazenu još mogu stajati na lijevoj nozi, što znači da nade ima. Nekako vjerujem da ću jednog dana opet hodati - kaže Tomislav Bertović.


Besplatno se prijavite na portala Jutarnji.hr

Izdvajamo