VLADIMIR KALOUSEK

'Tijekom zahvata nosim zaštitne naočale i olovnu pregaču, ali na nogama ipak imam rane, kromosomi su mi oštećeni. Pitanje je hoću li moći imati djecu'

    AUTOR:
    • Mark Cigoj

  • OBJAVLJENO:
  • 25.02.2018. u 14:05

CROPIX

Intervencijski neuroradiolog Vladimir Kalousek ima samo 38 godina, a jedna je od najvećih liječničkih zvijezda Kliničke bolnice Sestre milosrdnice, kolokvijalno poznatije kao Vinogradska bolnica. Neurovaskularni tim Vinogradske s njime na čelu uspješno spašava ljudske živote endovaskularnim neuroradiološkim zahvatima na ljudskim mozgovima, no sa svakim novim zahvatom, zbog zračenja aparata na kojem radi, sve više ugroženo je njegovo zdravlje!

- Bez obzira ne zaštitne naočale i olovnu pregaču koje nosim tijekom zahvata, zbog mnogo sati koje provedem na tom uređaju primam određene doze zračenja, a kao posljedica toga po nogama imam rane i oštećeni su mi kromosomi. Lani sam tri mjeseca morao pauzirati od zahvata kako bi mi se kromosomi na nogama “regenerirali”, a znam da je zbog količine zračenja vrlo rizično da u budućnosti imam djecu.

Svjestan sam da sa svakim novim zahvatom raste razina zračenja u mojem tijelu, no zadovoljstvo spašavanja ljudskog života mnogo je veća od opasnosti koja mi prijeti. U svakom zahvatu koji radim vidim ogromnu korist za pacijente i to mi čini neopisivo zadovoljstvo - objašnjava Vladimir Kalousek, koji je Nedjeljnom Jutarnjem omogućio da bude prvi medij koji prisustvuje i snima endovaskularni neuroradiološki zahvat na mozgu jedne pacijentice.

Ograničene mogućnosti

- KBC Sestre milosrdnice, u kojem su uz Vinogradsku bolnicu, Klinika za tumore i Klinika za traumatologiju, ima veliku potrebu za obnavljanjem dijagnostičke i terapijske opreme. Upravo radi uspješnih rezultata koje postiže doktor Kalousek i cijeli njegov tim uprava našeg KBC-a stalno se angažira u nabavi moderne, sofisticirane radiološke opreme - objašnjava ravnatelj KBC-a Sestre milosrdnice profesor Mario Zovak, koji Kalouseka na svaki način podržava u svemu što radi.

- KBC Sestre milosrdnice posluje poput ostalih pet KBC-a u Hrvatskoj, u uvjetima nedovoljnog financiranja naših usluga te ograničenih mogućnosti za kupnju novih aparata i uređaja, s obzirom na to da veći dio bolničkog limita odlazi na lijekove i medicinski potrošni materijal. Procjena je da svake godine svaka država na svijetu za zdravstvo treba izdvajati deset posto više zbog novih metoda, novih lijekova, nove tehnologije, produljenja životnog vijeka, cijene materijala, a hrvatska država, na žalost, u uvjetima sadašnjeg financiranja zdravstva to nije u mogućnosti. Svi klinički bolnički centri u Hrvatskoj mogu pozitivno poslovati samo ako smanje broj usluga i pacijenata ili smanje kvalitetu liječenja, što ne dolazi u obzir. Mi smo, kao i sve bolnice, u minusu jer bismo trebali odbijati pacijente nakon što prijeđemo budžet koji nam je odredio HZZO.

To se po Hrvatskoj vjerojatno već događa, a mi nikada nećemo odbiti pacijenta. Ministar može već sutra smijeniti svakog ravnatelja bolnice jer svi potpisujemo izjave o fiskalnoj odgovornosti, no i on je svjestan u kakvim uvjetima poslujemo. Kao ravnatelj, moram se boriti za svoju bolnicu i za svoje ljude, najbolje profesionalce, poput dr. Kalouseka, kojem je vlastito zdravlje, kao što vidite, manje važno od zdravlja naših pacijenata - s ponosom objašnjava njegov ravnatelj Mario Zovak.

Razmjerno mlada zvijezda Vinogradske bolnice i hrvatske medicine, Vladimir Kalousek, rođen je 1979. i živi u obiteljskoj kući u ulici pokraj Vinogradske, gdje mu je punih 37 godina radio i otac kao radiolog i neurolog. U djetinjstvu, prije TV serija poput CSI-a, želio je postati sudski medicinar pa je upisao Medicinski fakultet koji je završio 2003. godine. Međutim, kroz česte razgovore s ocem ipak je odlučio otići na kirurgiju te je 1,5 godinu u Vinogradskoj bio znanstveni novak. Zatim je započeo edukaciju i na neurokirurgiji, no 2006. krenuo je na specijalizaciju radiologije u Vinogradsku.

- Na specijalizaciji tijekom 2007. godine dr. Schmidt rekao mi je, podbadajući me, da se sigurno neću usuditi ubosti pacijenta u žilu u preponi, u arteriju femoralis comunis, što je u endovaskularnoj radiologiji potrebno i za pretragu noge. Naravno da sam to iz inata napravio, a onda sam počeo uviđati što se sve može raditi na polju intervencijske neuroradiologije. Profesor Krešimir Rotim, koji je prvo postao šef neurokirurgije pa zatim i ravnatelj bolnice, krajem 2011. predložio je da počnemo raditi zahvate na glavi, iako imamo aparat namijenjen samo za periferne zahvate ispod vrata. Naime, profesor Rotim u Vinogradsku je došao s Rebra gdje su takve zahvate radili od 2003., a u svijetu je glavna studija, kojom polje intervencijske neuroradiologije u zahvatima na mozgu nadjačava neurokirurgiju, izašla 2001. godine.

Otada se u svijetu veći broj zahvata na mozgu radi endovaskularno jer je nakon njih mogućnost da pacijent ostane invalid, da ne može govoriti ili da ne može micati ruku, oko pet posto, dok je nakon neurokirurških zahvata oko 20 posto - kaže Vladimir Kalousek, koji je, prije nego što su s neuroradiološkim zahvatima na mozgu u Vinogradskoj počeli 2012., odlazio učiti u Ljubljanu kod profesora Zorana Miloševića.

- Vinogradska bolnica te moje puteve nije mogla financirati, nego mi je novac davao otac. Nakon što sam dosta puta bio na operacijama u Ljubljani, profesor Milošević 2012. došao je u Vinogradsku na prvi zahvat koji smo ovdje radili - prisjeća se Kalousek te dodaje kako je njegov slovenski učitelj Milošević bio povezan s najboljim francuskim liječnicima na području intervencijske neuroradiologije.

Učenje u Parizu

- Tako su u Parizu čuli za mene, a njima se sviđaju mladi liječnici koji pokazuju entuzijazam za ovaj posao pa me 2012. profesor Jacques Moret pozvao da dođem učiti k njemu u Pariz i sredio mi je stipendiju na dvije godine. Nažalost, to je propalo jer me tadašnja ravnateljica nije pustila na tako dugo, a profesor Moret smatrao je da učenje onda nema smisla. Međutim, ostali smo u stalnom kontaktu, slao sam mu slike svojih zahvata i brojna pitanja pa sam na taj način od vrhunskog stručnjaka doznavao što se i kako može raditi. Nedavno je iz Pariza u Zagreb došao nasljednik profesora Moreta, profesor Laurent Spelle, koji mi je čestitao na svemu što sam napravio u posljednjih šest godina, a potom je rekao da mi dvostruko čestita kada vidi uvjete u kojima radim - ističe Kalousek, koji je ponosan i na broj zahvata koji su u Vinogradskoj izveli, a time i na broj spašenih života. Tijekom 2013. imali su 20-ak zahvata, 2014. i 2015. po 70-ak, posljednje dvije godine po oko 130, a ove godine imat će oko 200 zahvata. Većinu njih izveo je Kalousek, no uz njega je stasao Branimir Čulo pa je plan da on ove godine preuzme polovicu pacijenata.

U Hrvatskoj je prošle godine sveukupno napravljeno oko 400 endovaskularnih zahvata, a uz Čulu i njega te zahvate na Rebru rade trojica liječnika - Marko Radoš, David Ozretić i Ivan Jovanović.

- U Hrvatskoj se endovaskularni zahvati rade samo na Rebru i u Vinogradskoj, a od prošlog mjeseca liječnici s Rebra odlaze u Split, gdje su napravili prvih 20-ak operacija uz edukaciju splitskih liječnika, iako oni imaju aparat još od 2012. godine. Žao mi je što u Hrvatskoj nema više ljudi koje zanima ova grana medicine. No veseli me interes iz inozemstva. Upravo su mi se javila dvojica srpskih liječnika iz Kragujevca koji žele doći na kratkotrajnu edukaciju, a liječnici iz Malezije i Indije voljeli bi provesti godinu dana kod nas.

Oni su za mene čuli preko Live interventional neuroradiology and neurosurgery course (LINNC), koji se održavaju u ožujku u New Yorku i u lipnju u Parizu, a na kojima na poziv pariških profesora Spellea i Moreta redovito gostujem zadnje četiri godine - ističe Kalousek, čiji prosječan zahvat traje oko dva sata, no početkom veljače jedan komplicirani zahvat trajao je više od šest sati. Zato ne može planirati privatni život jer ga i u slobodno vrijeme često znaju zvati iz bolnice zbog pacijenata kojima je tromb okludirao jednu od glavnih krvnih žila u mozgu, a tada ima do šest sati u kojima se zahvat mora napraviti.

Kalousek objašnjava kako se ova grana medicine u većem dijelu Amerike naziva endovaskularna neurokirurgija, a u europskim zemljama, osim u Francuskoj i Njemačkoj, intervencijska neuroradiologija.

Posvećenost poslu

- Mi spadamo pod radiologiju, a po svemu smo poput kirurga. Međutim, ne mislim da moramo biti dio kirurgije. Smatram da bismo morali biti samostalna grana medicine jer je to posebna vještina koja se mora usavršavati da bi bio u stanju raditi zahvate. Klasična operacija, koja je za pacijenta mnogo veća trauma, stoji do sedam tisuća kuna, a ova, zbog cijene katetera, između 100 i 150 tisuća kuna, no u slučaju rupture aneurizme, ako pacijent nije operiran na ovaj način, mnogo su manje šanse da ostane invalid, što znači da smo, unatoč višoj cijeni zahvata, zapravo, uštedjeli novac - govori Vladimir Kalousek, kojeg u njegovoj strastvenosti s kojom pristupa poslu i svakom novom zahvatu u potpunosti podržava njegov za poslom jednako strastveni ravnatelj prof. dr. Mario Zovak (56), koji je i šef Odjela kirurgije, gotovo svakodnevno operira kao kirurg, a jednom tjedno dežuran je i u hitnoj ambulanti.

- I kolega Kalousek i ja jako smo posvećeni i fokusirani na posao, a uspjeli smo zahvaljujući svojoj velikoj želji i upornosti koje mnogi mladi liječnici nemaju pa u posljednje vrijeme sve češće odlaze u inozemstvo. Siguran sam da mladi liječnici ne odlaze, primjerice, u Irsku zbog plaće, nego zato što ovdje teško mogu napredovati. Liječničke plaće u zapadnoj Europi dvostruko su veće, ali isto tako i troškovi života. Zato sposobnim mladim ljudima moramo pružiti mogućnost edukacije i napredovanja - napominje Mario Zovak, koji je u Zagrebu diplomirao 1987., kada je već bio u braku u kojem je dobio sina.

 Kako je oduvijek želio biti kirurg i kako bi izborio šansu da ga netko primi na specijalizaciju, dvije i pol godine volontirao je u Zajčevoj bolnici, što je i tada bilo polulegalno. U tom razdoblju njegova obitelj živjela je od ženine plaće.

Međutim, 1989. s kolegom Antom Misirom otvorio je privatnu ordinaciju u Rudešu, koja i danas postoji, ali u Prečkom. Polovicom 1990. postao je dragovoljac Domovinskog rata, a u proljeće 1992. u Lipovljanima je od kolege koji je vodio ranjenike slučajno doznao da je raspisana specijalizacija za kirurgiju u Vinogradskoj. Tako je do 1996. postao specijalist iz opće kirurgije, 2009. je doktorirao, zatim je stekao subspecijalizaciju iz abdominalne kirurgije i kirurške onkologije, bio je pomoćnik ravnatelja od 2003. do 2006., zamjenik ravnatelja Krešimira Rotima od 2009. do 2011. te je ravnatelj od 2016. godine.

- Ravnatelj se cijelo vrijeme za svoje ljude mora “boriti” na više frontova, s HZZO-om, s ministrom, s politikom, s medijima… Do sada sam kao ravnatelj uspio napraviti tek četvrtinu onoga što planiram, a to je prije svega da sam na mjesto vodećih ljudi klinika postavio ljude za koje mislim da su profesionalni i etični. Uloga ravnatelja je i da promišlja o budućnosti ustanove i da prati sve trendove u medicini, koliko god je to moguće i u skladu s financijskim mogućnostima. Međutim, poanta je u tome da ravnatelj ima moralnu i profesionalnu odgovornost da bolnica Sestre milosrdnice, koja postoji od 1846., i dalje bude jedna od najjačih ustanova u zemlji - kaže Mario Zovak te ponosno nabraja kako godišnje imaju oko 1,1 milijuna pregleda, 52 tisuće hospitalizacija, 3750 zaposlenih, od toga 75 posto zdravstvenih radnika, 1149 kreveta (Vinogradska 800, Traumatologija 180 i Tumori 170).

Potpuna kontrola

On svakoga dana na posao dolazi u sedam sati i do 8.15 obilazi sve pacijente na svojem odjelu kirurgije, zatim sve pacijente u intenzivnoj, a svakoga dana obiđe i jedan od šest odjela, tako da kroz tjedan pregleda sve pacijente na Klinici za kirurgiju.

- Utorkom radim u ambulanti, no nažalost sve rjeđe, srijedom imamo naša stručna predavanja, četvrtkom sastanak multidisciplinarnog tima s radiolozima, onkolozima i patolozima, gdje raspravljamo složenije onkološke slučajeve… Kada to završim, idem u operacijsku salu, gdje obično imam zahvate do 12, 13 sati, a ostatak dana sam u Upravi. U svojem uredu imam ekrane na kojima vidim sve kirurške operacijske sale, a na moj mail dolaze baš svi zahtjevi Klinika za plaćanja računa. Tako imam potpunu kontrolu - objašnjava profesor Zova, koji kao ravnatelj KBC-a Sestre milosrdnice jednom mjesečno ode do Klinike za traumatologiju i Klinike za tumore, no svakodnevno je u operativnoj komunikaciji i ima sastanke stručnog vijeća s njihovim predstojnicima, docentom Srećkom Sabalićem i profesorom Dankom Velimirom Vrdoljakom.

Ravnatelj KBC-a Sestre milosrdnice profesor Mario Zovak na kraju objašnjava kako gradnja bolnice u Blatu predstavlja budućnost zagrebačkog ali i hrvatskog zdravstva. Bez obzira na veliku investiciju, koju neki procjenjuju na milijardu eura, misli da to nije nemoguća misija!

- Smatram da treba izmjestiti Vinogradsku koja je rasuta u mnogo paviljona i zgrada starijih od 100 godina. Isto tako, iz više objektivnih razloga treba izmjestiti Kliniku za traumatologiju iz Draškovićeve te Dječju bolnicu iz Klaićeve. Prodajom lokacija u Vinogradskoj, Klaićevoj i Draškovićevoj namirio bi se velik dio investicije za bolnicu Blato. Za ostatak bi, prema mojem mišljenju, trebalo ući u javno-privatno partnerstvo - otkriva dio svojih ideja ravnatelj Mario Zovak.

Izdvajamo