MUKE MLADIH U HRVATSKOJ

TINEJDŽERICA U 27-OJ 'Roditelji su u mojoj dobi već imali troje djece, a ja još živim s njima. Užasno je gledati njihovo sažaljenje, to me boli...'

    AUTOR:
    • Jutarnji.hr

  • OBJAVLJENO:
  • 06.02.2018. u 10:04

Mature student in the library at the university, Image: 264308590, License: Royalty-free, Restrictions: , Model Release: yes, Credit line: Profimedia, Wavebreak
Profimedia, Wavebreak

Ilustracija

 

Vijest o rezultatima američkog istraživanja koji su pokazali da se granica "ulaska u odrasli svijet" pomaknula, te kako mladi danas odrastaju tek nakon 24. godine, poprilično je odjeknula i u našem društvu. Nemogućnost pronalaska posla u struci nakon završetka školovanja, preskupi stanovi, hrana i režije, velika očekivanja, a male mogućnosti, kao i ispodprosječne plaće, dobar dio hrvatske mladeži dovode do situacije da se teško mogu osamostaliti, pa tinejdžerskim životom žive nerijetko i do tridesete godine, piše Slobodna Dalmacija.

Potvrdila nam je to dvadeset sedmogodišnja čitateljica, koja je odlučila ispričati nam svoje tegobno iskustvo. Anonimno, jer veli da nije spremna za osudu javnosti, no smatra kako je o njezinom iskustvu važno pisati, budući da je veliki broj mladih u istoj situaciji. Nakon završetka ekonomskog fakulteta poželjela je ono što mladi uobičajeno žele - pronaći posao i odseliti, u podstanarski stan, pa možda jednom i udati se, dignuti i kredit i osigurati si krov nad glavom. No, snovi joj se, baš kao i dobrom dijelu hrvatskih visokoobrazovanih mladih, nisu ostvarili. Tri godine kasnije bori se s tjeskobom, depresijom i povremenim napadima panike, a jedini izlaz vidi u preseljenju u Irsku ili Dansku.

Prava istina je, kaže, da u začaranom krugu životom adolescenata dobar dio mladih u Lijepoj našoj živi barem do 27. godine, neki i nakon tridesete.

- Bila sam vrlo dobar student, ispite sam položila u roku, redovito izvršavala svoje obveze. Živjela sam s roditeljima jer sam studirala u Splitu, radila sam i zarađivala i kao studentica i to bolje nego na ijednom poslu kao magistra. Kada sam konačno dobila diplomu u ruke, sve je krenulo nizbrdo. Željela sam raditi u struci, no kako nije bilo posla, a navikla sam imati džeparac, nisam htjela žicati u roditelja pa sam prihvaćala poslove za koje sam prekvalificirana. Radila sam kao promotorica, prodavačica, na recepciji jednog hotela preko sezone... Posao mi je oduzimao dosta vremena, no slala sam molbe i redovito nisam dobivala nikakve povratne informacije. Tako mi je prošla godina i onda sam rekla dosta!

Vrijeme je prolazilo, s fakulteta su izlazile nove generacije, znala sam da se moram probiti na tržištu rada - priča nam sugovornica koja je konačno uspjela dobiti posao u struci, na stručnom osposobljavanju. Bila je riječ o maloj tvrtki, u kojoj je radila sve osim onoga za što se školovala.

- Odradila sam godinu, bila iskorištena, prikrivala preljube poslodavca i nadala se da ću s godinom radnog staža bolje konkurirati na tržištu rada. Nizala su se sve gora iskustva, odradila sam nekoliko mjeseci besplatno, nisam se uspjela naplatiti, pa sam prije tri mjeseca opet pristala raditi kao prodavačica... Nije mi problem raditi ni jedan posao, ali pitam se za što sam se školovala?

Cijelo vrijeme živim kod roditelja, a ono što uspijem zaraditi služi mi za džeparac. Prijavili su me na šest sati samo da ne bi imala punu plaću, ne plaćaju mi putne troškove... Situacija je takva da ni roditeljima ne dajem više od 500 kuna mjesečno jer im se srce cijepa kad vide moje stanje i željeli bi da barem nekad izađem ili sebi neku sitnicu priuštim... Užasno je gledati njihovo sažaljenje, to me strašno boli... Eto, zar i u 27. ne živim kao tinejdžerica, iako želim odrasti? No koja je cijena mog odrastanja, zakopati se na poslu koji bih mogla raditi s trogodišnjom srednjom školom? To mi je jedina mogućnost? - priznaje nam da se nezadovoljstvo samo gomilalo.

- Prvo sam bila tužna, iz razočaranja u razočaranje, i jednoga dana ujutro više nisam htjela ustati. Glumila sam život zbog roditelja, noću nisam spavala, imala sam napadaje tjeskobe i osjećaj da sam dotaknula dno. Smršavjela sam deset kilograma, nakon nekog vremena shvatila sam da se borim s pravom depresijom. Na trenutke je bilo teško i neizdrživo. Nisam htjela vidjeti ni prijatelje, srećom dvije su mi prijateljice prolazile kroz slično iskustvo, pa me jedna uputila kod doktorice. Sada je malo bolje, u ruke sam uspjela vratiti konce svoga života - nada se da je pronašla izlaz.

- Nismo svi isti, meni realizacija kroz posao očito puno znači, stoga sam odlučila iskoristiti jedinu preostalu mogućnost, odlazim u inozemstvo. Imam ponude i u Irskoj i u Danskoj, nije u struci, ali zarada će biti trostruko viša nego ovdje, živjet ću s kolegicama i u jednoj i u drugoj opciji. Osjećam se kao da sam prošla kroz pakao, ni kriva ni dužna. Živjeti kao tinejdžer u 27. nije nimalo zabavno, ali društvo nas na to prisiljava, pogotovo ako nemaš podobne roditelje s poznanstvima. Roditelji su u mojoj dobi već imali troje djece, a moja generacija ne pomišlja na brak, ne možemo niti krpati kraj s krajem. Vjerujem da ima još puno ovakvih slučajeva, bilo bi lijepo kada bismo progovorili i izborili se za bolje uvjete generacija koje dolaze - zaključuje naša sugovornica, piše Slobodna Dalmacija.

Izdvajamo