Lucija Krstić iz triljskog naselja Vojnić ima 10 godina i učenica je 4. razreda Osnovne škole Trilj. S majkom Marijom živi u trošnoj kućici, zapravo u nečemu što se kućicom teško može nazvati.
Priča o toj djevojčici objavljena u emisiji Provjereno na Novoj TV još jednom je pogodila "u sridu" i digla na noge ljude dobrog srca. Reporteri Slobodne u petak poslijepodne bili su u Vojniću, razgovarali s djevojčicom Lucijom i njenom majkom Marijom, a tu smo zatekli i Lucijinog učitelja Milana Sarića koji je toj obitelji među prvima pritekao u pomoć. Priča je do šire javnosti putem TV ekrana stigla poslije proslave jednog rođendana u jednoj sinjskoj igraonici.
O tome događaju Lucija priča: - Bila sam na rođendanu moje najbolje prijateljice Magdalene. Zaboravila sam obući čarape. To je zapazila jedna teta i objavila na Facebooku, a napisala je i pismo televiziji. Oni su došli i snimili moju mamu, mene i moga učitelja – kaže Lucija.
Na fotografiji: Lucija i majka Marija u svojoj kući
Kako si zaboravila obući čarape? Jesi li ih imala? - Imala sam ih, ali u žurbi sam jednostavno zaboravila.
Da li inače zaboravljaš? - Ne.
Kakva si učenica? - Onako. Ja mislim dobra.
S kakvim uspjehom si prošla dosadašnje razrede? - Prvi i drugi vrlo dobrim, a treći razred dobrim uspjehom.
Zašto nisi bolje učila? - Previše sam se igrala, eto zato.
Kako se prema tebi odnose drugi učenici? - Odlično. Sa svima sam prijatelj. Svi me podržavaju.
Ruga li ti se itko? - Ne, nitko mi se u razredu nije rugao.
Znaju li tvoji prijatelji iz razreda da tvoji materijalnu uvjeti nisu dobri? - Dakako da znaju.
Lucijin otac umro je prije 8 i pol godina. O tome njegova udovica Marija kaže: - Moj pokojni muž bio je psihički bolesnik, a uz to je prekomjerno konzumirao alkohol. Sud ga je 2008. godine prisilno uputio na liječenje u specijaliziranu zdravstvenu ustanovu na Rabu. Kada se vratio s Raba 21. lipnja 2008. godine otišao je od kuće u nepoznatom smjeru. Desetak dana poslije, 2. srpnja, našli su ga mrtvog u bunaru. Lucija je tada imala godinu i pol dana. Od tada nas dvije živimo same.
Na fotografiji: Lucija u svojoj kući
Od čega živite? - Ja sam nezaposlena. Imamo obiteljsku mirovinu moga pokojnog muža od 1.700 kuna, tuđu njegu i pomoć 500 kuna i dječji doplatak 280 kuna.
Imate, dakle, mjesečna primanja od 2.500 kuna. Možete li s tim živjeti? - Moglo bi se s tim živjeti da se ima krov nad glavom, da imamo bar minimalne uvjete u ovoj dotrajaloj građevini koju mi nazivamo kućom – kaže Marija i vodi nas pokazati gdje to ona i Lucija žive.
Kamena kuća izvana i ne izgleda baš tako loše. Ali kada se uđe u kuću vidi se i osjeća jad i tuga. Pod od drvenih dasaka između kojih se vidi. - Ovo je sada odlično. Mi smo postavili nove daske. Kroz prijašnji pod Lucija je znala propasti – objašnjava učitelj Milan.
Cijela "kuća" je jedna prostorija. Umjesto čvrstih pregrada postavljena je nekakva deka. - Grijemo samo ovaj dio pa sam ogradila da ne bježi toplina. Ovdje kuhamo, jedemo i spavamo – veli Marija.
Na fotografiji: Marija Krstić
Na stropu pogled privlače čađave drvene grede iznad kojih je također tavan od dasaka. Kuća je spojena na elektro-mrežu, a jedina blagodat od toga je, čini se, rasvjeta. Jer u kući nismo primijetili niti jedan elektrokućanski aparat, na primjer TV prijemnik, električni štednjak, hladnjak i slično. - Najteže mi je što u kući nemamo kupatilo. Nemamo ni vode – nabraja Marija.
Pa kako se kupate, kako kupate Luciju? - Na štednjaku na drva ugrijem vode i Luciju okupam u plastičnom maštelu.
Kako u Vojniću nema škole, sva djeca iz toga sela putuju do škole u Trilju. Među njima je i Lucija koja je do prije godinu dana s majkom pješačila do škole i natrag kući. O tome njena majka priča: - Dok nije bilo autobusa, ja sam Luciju svako jutro morala pješice voditi do 4 kilometra udaljenog Trilja. Kad bih je ostavila u školi, vratila bih se kući, a onda ponovno pješačila do Trilja kako bih je dovela iz škole kući.
Pitamo čime su do škole putovala druga djeca.
- Drugi su – nastavlja Marija – putovali osobnim automobilom. Majka jednog djeteta mi je rekla ako ja hoću da ona vozi moju Luciju da joj moram platiti 300 kuna mjesečno. Kad sam vidjela da nema druge davala sam joj taj novac pa nam je znalo manjkati za kruh. Hvala Bogu prošle godine počeo je voziti autobus pa se sada vozi besplatno.
Je li Vam tko do sada pomogao? - Najviše učitelj Milan Sarić. Kad je Luciji bila pričest, donio je svega. On nam je napravio tavan na podu i stropu, a donio je i materijal za krov.
Na fotografiji: Spavaća soba
Nadate li se da će vam sada kada je najšira javnost saznala u kakvim uvjetima živi Lucija netko ipak pomoći? - Dakako da se nadam. Već su počele stizati donacije u odjeći, hrani, igračkama i nešto novca.
Vidim da se ne odvajate od psa? - To je bio pas lutalica. Uhvatio ga je Lucijin stric Ivica i poklonio joj ga je za rođendan. To su još jedna usta u kući.
I pas mora jesti? - Tako je, ali dobili smo veću količinu hrane za pse pa mu imamo što davati.
Učitelj Milan Sarić je, kaže, za teški materijalni položaj svoje učenice Lucije saznao prije dvije godine. - Moje dvije kolegice su ih obišle i ispričale mi u kakvim uvjetima žive Lucija i njena majka. Ja sam odlučio da nešto treba napraviti kako bi se stanje mijenjalo. Uz pomoć prijatelja i radnih kolega te udruge žena "Triljanke" učinili smo koliko smo mogli. Vjerujem da će se sada kada je najšira javnost saznala o njihovim teškim životnim uvjetima cijela priča sretno okončati i da će Lucija i njena majka dobiti bar minimalne uvjete za život dostojan ljudi – kaže učitelj Sarić.
Opisujući Luciju kaže: - Ona je meni kao učenica samozatajna, pristojna, na nastavi mi je odlična, to je dijete za poželjeti raditi s njim. Ne postiže rezultate koje bi mogli očekivati od nje jer su joj mogućnosti puno veće od rezultata. Na to sigurno utječu uvjeti u kojima živi.