SLATKI ŽIVOT ADEMIJEVIH

TRADICIJA DUGA 70 GODINA Upoznajte obitelj najvažnijeg Dinamovog igrača i njihovu slastičarnicu koja je danas institucija Krešimirova grada

    AUTOR:
    • Zdravko Pilić

  • OBJAVLJENO:
  • 11.09.2018. u 19:34

HANZA MEDIA

 

Alo, momak, je l' tebi ćaća možda staklar? - znala bi nama mulcima dobaciti starija ekipa iz mraka kinodvorane, kada bi digli glavu, pa ovi hahari iz zadnjih redova ne bi od nje mogli vidjeti ekran. Na kojem se, u zao čas, baš svlačila Nastasja Kinski u "Marijinim ljubavnicima".

- Nije! - reka bi prozvani, a onaj bi glas dodao, praćen cerekom cilog kina:

- Ja san mislija da je, kad misliš da si proziran!

E, tako bi neko, kad vidi Arijana Ademija na terenu, teško mogao pomisliti da je odrastao na kolačima, šećernoj vati i slatkom vrhnju, da su njegovi slastičari od kolina i da već tri generacije Ademijevih žive "slatki život" u najstarijoj šibenskoj slastičarnici "Calimero" koja je institucija Krešimirova grada, s tradicijom dugom već 70 godina, piše Šibenski.hr. Čvrst, brz, neprelazan, prgav, igrač koji ne štedi ni sebe ni protivnika, koji milosti ne traži niti bi je dao - prije sliči da su mu roditelji držali, šta ja znam, mesnicu. Ili kavu za vađenje kamena?...

- Je, je, baš tako! - smije se i slaže sa mnom i otac mu Tađidin, kojeg svi Šibenčani zovu kraće Tađi ili jednostavno "Calimero". Koji je u Šibeniku ono što je "Bobis" u Splitu - sinonim za kolače, paštu i sladoled. Ili jednom ričju - slatko. Ili što je "Bobis" bio, a "Calimero" u Šibeniku još uvijek je. Sve je njih, kaže Tađi, ne samo njegova mlađeg sina Arijana, zvijezdu zagrebačkog Dinama, i starijeg mu brata Edona, nego i Tađijeve sestre, Arijanove i Edonove tete, koje su sve tri završile fakultete, othranila ova slastičarnica, koju je na ovom mjestu, na adresi Vladimira Nazora 49, osnovao njegov otac Afet sada već daleke 1948. godine, a da nitko od njih privatno nije bio baš neki veliki ljubitelj slatkoga.

HANZA MEDIA
 

- To je valjda tako, kad nečeg imaš previše onda ti za tim nije briga - veli nam Tađidin koji u restoranu nikad ne traži desert. Može i bez njega, njemu je puno draža dobra pečena janjetina ili oborita riba. Za desert će radije uzeti - papršnjak. Zato valjda nitko u obitelji nema problema sa cukrom osim starine Afeta kojemu je to od godina. Ipak je 1933. godište...

Iako se "Calimero" u centru Šibenika, pokraj stare pošte i preko puta Đardina, nalazi od 1948. godine, priča o njemu počinje zapravo još prije Drugog svjetskog rata, dvadesetih i tridesetih godina prošlog stoljaća, kada su Tađijev dida Ilmi i njegov brat Hisni došli u Šibenik, iz Makedonije, iz jednog sela u blizini Tetova, da bi na šibenskim ulicama prodavali ručno rađene slatkiše, uglavnom lizaljke.

To im je bio glavni proizvod, danas bi se reklo "brend". U već razrađen posao nakon rata ulazi Tađijev otac Afet, ide i korak dalje, otvara slastičarnicu, koja međutim svoje ime dobiva tek sedamdesetih godina. Po tada ultrapopularnom crtiću, crnom piletu koje je na glavi umjesto kapice nosilo nazubljenu polovicu jajeta iz kojeg se ispililo, zvanom Calimero.

 - Bilo je to logično. Kad imaš slastičarnicu, onda su ti dica glavne mušterije. A dica vole crtiće, pa će onda zavolit i tvoje kolače. Čista logika i čisti marketing na ondašnji način, bila je to ipak 1972. godina - priča nam naš sugovornik. A kako je u nas sve politika, i onda i danas, spominjem se i priče koja se tada mogla čuti i po Šibeniku, kako je naziv slastičarnice zapravo bio metafora za težak položaj Albanaca u bivšoj Jugoslaviji. Ademijevi su Albanci, Calimero nosi na glavi bijelu kapicu, a omiljena mu je izreka u crtiću bila "Pa to je prava nepravda! Prava, pravcata nepravda!"

- Je, bilo je tih priča, naročito osamdesetih godina, kada je to bilo aktualno, kada su eskalirali nemiri na Kosovu, ali to zaista nema veze. Crtić je bio u pitanju, iako su ćaći neki dobronamjerni govorili da zbog toga promijeni ime. Neki su čak govorili da se zbog toga, zbog te uzrečice, i crtić prestao prikazivati! Je li nije, pojma nemam, ali tako je bilo - smije se Ademi iako takve stvari tih godina i nisu bile smiješne.

HANZA MEDIA
 

No, s druge strane, posao je cvjetao, a udarni proizvod, pored šampita, krempita i šaumrola bio je sladoled. Na kuglice, ali i na aparat "Carpigiani". Bio je to tzv. točeni sladoled, na ručku, s dva, odnosno tri okusa - čokolada, vanilija i miješani, u dvije boje, pola jedan i pola drugi. Ili je umjesto čokolade bila jagoda. I to je bio kraj ponude. Dva sladoleda i dva programa na televiziji.

Je l' ima neko da danas zatraži taj točeni sladoled, na ručku?

- Ima, eto tako ko ti ili ja, koji kažu - e ode san ja prije četrdeset ili pedeset godina iša u školu. I trča priko malog i velikog odmora na sladoled. I kolače. - odgovara mi Tadži koji je dvije godine stariji od mene, 1966. godište. Pa se sića. A škola o kojoj govori je točno preko puta radnje, OŠ Fausta Vrančića, koja je u socijalizmu nosila ima Sime Matavulja. I danas iz nje dolaze na kolače i sladoled ne samo njihova dica nego već i unuci. Iako ih je sve manje, jer je ove godine u Fausta Vrančića upisano tek 14 prvašića.

- Nije samo škola bila tu u blizini, nego i kino Tesla, s tri predstave dnevno, pa je kino 20. aprila bilo u blizini, isto tri predstave, pa bi i prije predstave i poslije predstave svit obavezno iša u nas na kolače. Pa je tu bila glavna pošta, zid nas od nje dijeli, tu je također cijeli grad dolazio i prolazio, pa je tu Poljana po kojoj se dan - noć điravalo, pa hotel "Krka" je radio, autobusni kolodvor u Dragi u koji se odlazilo i dolazilo. Pa brodovi za otoke, za Jadriju... Mi smo bili tu, u žiži, u centru svega što je odlazilo i dolazilo, sve je to iz cijele današnje županije, a tadašnje općine, moralo proći pokraj nas - prisjeća se Tadži koji je posao preuzeo u najgore vrijeme. Usred rata, 1994. godine, otac Afet je otišao u mirovinu, sestre svaka svojim putem, a on je, nakon što je proveo neko vrijeme u ratu kao hrvatski vojnik, u 142. "drniškoj" brigadi, morao od nečeg živjeti. Kaže - Završio sam ugostiteljsku školu, a slastičarnica je bila sve što sam imao. I tako je krenulo. Guraj kako znaš i umiješ.

Rat i kolači, ne zvuči baš kao nešto komaptibilno?

- Pa i nije bilo, ali šta ćeš, imaš dvoje dice, pa guraš. Jesan li moga igrat nogomet? I igra san, ali u "Poletu" iz Zablaća, i to centarfora. No, nije to ni izbliza bila razina ovog što Arijan igra, nisan se ni za njega nada da će uspjeti, ali eto, je. Iako je i on, jadan, kroz karijeru prošao svega i svačega, pravu golgotu, od načina na koji se rastao sa Šibenikom, pa do afere s dopingom u kojoj je stradao, opet ni kriv ni dužan... - ne mistificira ništa Tađi.

HANZA MEDIA
 

Koji valjda tim i takvim stresovima ima zahvaliti barem jedan od dva bajpasa koje su mu splitski doktori ugradili na srcu. U svakom slučaju, Ademijevi su 1997. prodali kuću na Vladimira Nazora 41 u kojoj su stanovali i kupili ovu na adresi istog pjesnika, u istoj ulici, samo malo dalje, u čijem su prizemlju imali lokal. Tu sada žive on i supruga Zedija, zajedno s roditeljima, Afetom i Mersidom, koji zimi odu kod kćeri u Zagrebu. Jer, tamo zimi grije centralno, a ode - dere bura, smije se.

- Kad je rat prošao, liti bi posao malo živnuo. Ali samo liti. Zimi je to bilo kao i u ratu. Tuga. Otvoren jesi, ali kao i da nisi. Preživljavaš. Danas je opet to malo bolje. Turizam je, imaš štekat, pa smo ga zatvorili, metnuli u staklo, uredili malo. Rade tri konobarice, dvi majstorice slastičarke, ja i žena, to je danas "Calimero", sedam ljudi. Dobro je, ne žalimo se, jer pamtimo i gora vremena - priča nam Tađi koji vrste kolača koje nude danas ne može ni nabrojiti - kupuju se čak i na kilograme - kao ni torte koje rade po narudžbi, za razne prigode.

U "Calimeru" se puno toga promijenilo, ali najmanje interijer kojeg je izradio poznati šibenski arhitekt Ivan Medić. Bio je to za ono vrijeme ultramoderan, gotovo revolucionaran dizajn, čiji ostaci i danas izgledaju moderno i atraktivno, i čije su elemente pod Medićevom paskom ručno radili brojni šibenski obrtnici.

- Da je skinuti ovu lamperiju, ispod nje bi na tapetima još vidjeli stotine i tisuće potpisa generacija koje su tu sidile, bendova koje su slušali, cura i momaka koji su im se sviđali. Još su tu, nisam ih dirao, samo smo ih pokrili - veli nam Ademi dok pijemo limunadu u prostoru u kojem je vrime stalo. Bit će da san i ja tu štošta šara po tom zidu, prije nego su me za sličan posal - mrčit kartu - uzeli u "Slobodnu".

Kome će ovo sve ostat?

Tađi sliježe ramenima.

- Arijan će, sad kad mu je skinuta suspenzija, gotovo sigurno napraviti bar još jedan veliki inozemni ugovor, dilema je jedino hoće li milijuni na ugovoru biti jednoznamenkasti ili dvoznamenkasti. I stariji mu se brat Edon bavi svojim poslom, pa su sve oči uprte u malu Leonu od Edona. A njoj je trenutno samo četiri mjeseca, pa je rano reći hoće li i četvrta generacija Ademijevih živjeti svoj "slatki život" na adresi Vladimira Nazora 49 na kojoj su svoje sidro davne 1948. godine bacili časna starina Afet Ademi i njegova supruga Mersida.

Ona je doma čuvala i gojila dicu, a on je u Zatonu, na Svetog Roka prodavao sladoled iz dubokih kolica dok je pokraj njih kolporter vikao - "Slobodna Dalmacija. Najnovije vijesti. Rezolucija Informbiroa, Titovo odlučno 'ne' Staljinu." Bila bi stvarno "prava, pravcata nepravda" da se ta "dolce vita" ugasi kao da je nikada nije bilo. Šibenik bi bio isti grad, ali ni izbliza više tako sladak kao u našim sjećanjima.


Promo

Izdvajamo