LEGENDE SPLITA

Traži se nasljednik Lepe i Miljenka Smoje: Javni bilježnik traži ih oglasom, iako je Lepa oporukom ostavila sve bliskom prijatelju

Umirovljeni splitski fotoreporter Fjodor Feđa Klarić, predsjednik Fotokluba Split i autor triju fotomonografija prema oporuci Lepe Smoje, koja je u 97. godini umrla 9. ožujka 2016., jedini je nasljednik svih pokretnina nje i njezina muža Miljenka Smoje.

Ja sam bio dijete bez oca, muške ruke. Oko Smoje i Lepe ‘motao’ sam se još kao mali na splitskoj Pjaci - oko njih je sve bilo veselo, živo, zafrkantski. Smoje je postao i moj prvi urednik i veliki prijatelj. Pa, ipak, cijeli život obraćao sam mu se s ‘vi’, kao i Lepoj, nisam mogao prevaliti prelazak na ti…”, govori nam splitski fotoreporter Fjodor Feđa Klarić glasom u kojemu se isprepliću energičnost i sjeta.

Klarić je posljednjih pet godina izvan radnog stroja, u mirovini. Ove je godine dobio nagradu Hrvatskog novinarskog društva kao fotoreporter i fotoizvjestitelj, aktivan je kao predsjednik Fotokluba Split za koji se izborio da postane proglašen zaštićenim kulturnim dobrom, autor je triju fotomonografija, a jedna, posvećena njegovu prijatelju i životnom mentoru, naslovljena je: “Smoje u 69 poza”. U nagradi koju nije mogao osobno preuzeti jer je bio u Australiji “ugravirano” je dosta Smoje, velikog novinara malih ljudi i lucidnog kroničara Splita, najpoznatijeg kao autora serije “Naše malo misto” koja je dobila i filmski nastavak “Servantes iz Malog mista”.

Da nije bilo Smojine ruke i uputa, priznat će Feđa, ne bi on kao gradsko dijete izoštrio oko za svijet oko sebe. Unatoč razlici od 23 godine - Smoje je formalno otišao u mirovinu dvije godine prije nego što će Feđu formalno zaposliti u Slobodnoj Dalmaciji - među njima je ostalo zabetonirano, nepomućeno prijateljstvo.

To je, ipak, najveća nagrada - “što sam imao sreće biti im blizu”, reći će Feđa Klarić koji je postao i oporučni nasljednik Lepe Smoje.

Smojina ljubav, Lepa Smoje bila je sve samo ne “cmizdravica”. Nije priznavala smrt - i zato nije otišla na sahranu ni kćeri Renati ni Šunji, kako je zvala Smoju. Ipak, za Smojom je htjela otići, brzo, što prije. Preživjela je punu 21 godinu bez njega, i dugo, puno, čak pola stoljeća bez kćeri Renate koja je umrla od tumora na mozgu sa 23 godine. Lepa Smoje je 9. ožujka zaspala, u 97. godini u svom stanu na Mejama. Kažu - s crvenim ružem na usnama. Pokopana je u Žrnovnici, pokraj svoga Šunje, kćeri Renate i majke.

Iako mnogi misle da su Bepina i Luigi iz Malog mista preslika bračnog para Smoje, Feđa nas uvjerava da je baš suprotno; dok je u seriji Bepina Luigija stalno proganjala za vjenčanje, Lepa za udaju nije htjela ni čuti. Smoje je Lepu jednog običnog dana 10. travnja 1963. godine ugurao u taksi i odveo na prevaru kod matičara u Žrnovnicu. Usput je otkrio i da je mlada od njega skrivala godine - da je tri godine starija. Ona je imala 43, on 40 - i godine nisu bile važne, sve do Smojine smrti.

U životu je bila Ona, kako ju je zvao Smoje, i baletna pedagoginja. Iza nje ostala je bogata ostavština sjećanja na zasluge koje je imala u razvoju plesne škole u Splitu i oporuka da pokretnu imovinu ostavlja prijatelju Feđi Klariću.

PREVARA U ŽRNOVNICI

Iza Lepe nije bilo zakonskih nasljednika koji bi polagali nasljedna prava, ali procedura nalaže da javni bilježnik, u ovom slučaju Zoja Puljiz, objavi oglas u Narodnim novinama i pozove one koji polažu nasljedna prava da se prijave javnom bilježniku u roku od šest mjeseci. “Zasad se nitko nije javio”, kaže Klarić. Lepa i Smoje nisu imali zajedničku djecu. I ona i on su prije “prevare” u Žrnovnici imali brakove; ona je u kratkom braku sa splitskim trgovcem Karlom Gleicherom rodila Renatu, koju su izgubili, a Smoje je imao Natašu koja se rodila u braku s glumicom Ines Fančović, Splićankom koja je živjela u Sarajevu i tamo bila prvakinja drame.

Nije lako pričati o nasljedstvu iza para koji je, kao malo tko, znao slaviti život, iako su u životu preživjeli najveće moguće gubitke, i tako malo mario za materijalno.

“Nisu nikad bili materijalno opterećeni. Živjeli su u stanu Lepinih roditelja. Smoje nije imao ništa. Niti je želio išta. On je živio na rubu asketizma. Nikad mu nije palo na pamet da traži stan od Slobodne Dalmacije, niti da išta kupi na otocima - nije ga vezalo mjesto, htio je putovati. Sigurno bi stan dobio da ga je tražio, ali u njemu nije bilo grama gramzljivosti, imovina mu ništa nije značila, pričao mi je kako je poslije Drugog svjetskog rata mogao kupiti pola Starog Grada, ali da mu je draže putovati i obilaziti…”, priča Feđa Klarić i nastavlja: “U njihovu si kuću nekad sam morao donijeti čašu, oni nisu imali ni tri iste. Lepa je prije desetak godina prodala stan i zadržala pravo da u njemu živi da si osigura mirnu starost. Bili su takvi ljudi - kuća im je uvijek bila puna svita, Lepa je bila široke ruke, voljela je dijeliti, skupili bi se kod njih. Tako je jednom Severini poklonila sliku. Lepa je Severinu uvijek držala na oku. Zezali smo se kada su Severinu napadali zbog nastupa u kazalištu - a ona je već sa 13 godina u organizaciji Lepe Smoje nastupila na velikoj pozornici splitskog HNK u dječjem mjuziklu za koji je Ćićo Senjanović napisao scenarij, a brat Gertrude Munitić muziku. Pa Severina je nastupala u splitskom teatru prije ovih što su joj prigovarali! Lepa ju je voljela”, odaje Feđa kojemu je tema ostavštine Lepe Smoje šira od pukih stvari.

“Ostavinska rasprava je dovršena. Lepa je napravila oporuku u kojoj je mene spomenula, dobit ću slike sa zidova, frižider, televizor, knjige, puno ih je na ruskom jer je Smoje nekoć davno predavao ruski. Formalni nasljednik onog pokretnog što je ostalo iza Lepe sam ja, a Smojina kći ima pravo na dio od autorskih prava na njegova djela. Čekalo se da se vidi ima li kakvih potraživanja njegova kći, ali nema, budući da je stan u kojem su živjeli pripadao Lepinim roditeljima, a Lepa ga je i prodala”, kaže Feđa koji se rado sjeća svega što ima veze s Lepom i Smojom.

Priča o Lepoj i Smoji ostaje nam kao priča o velikoj ljubavi, jedne duše u dva tijela - iako su na prvom susretu startali opako; ona je njemu brojala da je kukavica i lijenčina, on njoj da je ružna. Smoje je bio Varošanin, odrastao u ribarskoj obitelji, a Lepa, Ana Leposava, u obitelji policijskog načelnika i banskog savjetnika koji je cijenio glazbu i ples, pa je i Lepu dao na satove plesa… Valjda je malo pomoglo i to što je Smoje znao ne samo pisati i grintati nego i dobro plesati - podržavao je Lepu kad je 1952. krenula u avanturu osnivanja Kulturno-umjetničkog društva Mozaik.

NEVJERA

“Nisam upoznao ženu koja je tako voljela svog muškarca i tako lako se nosila s njegovom nevjerom. Svega je bilo, ali Lepa mu nije ostajala dužna”, prisjeća se Feđa i prepričava nam anegdotu sa snimanja serijala “Velo misto” koju je Lepa radosno dijelila s drugima:

“Smoje je otišao na dulje vrijeme u Zagreb, mijenjao je scenarij u hodu ako bi se neki glumac razbolio, a bio je i konzultant za jezik. Pročulo se da se spetljao s jednom glumicom. Kad je Lepa doznala za aferu, spakirala se i banula u studio Jadran filma. Napala je ženu: ‘Ti, štraco jedna!’ A žena, kao, ništa ne razumije: ‘Kaj je vama, kaj vi hoćete, ja sam jedna dama, morate znati, mene je gospon Smoje…’ ‘E, ako vam je erotsko iskustvo sa Smojem referenca, sve vam opraštam’, rekla joj je Lepa.

To je bila Lepa, svi koji su bili blizu nje, bar tri dana, govore o njoj sve najljepše! Smoji je bila sve, i ljubav, i drug, i prvi cenzor, čitala je sve njegove tekstove. Pitanje je bi li on bez nje napisao Malo i Velo misto - morao je, ona je bez njegova znanja uzela honorar od televizije i dovela ga pred gotov čin.

Njih su dvoje bili isti, Lepa je možda bila malo veći ekstrovert od njega, ona je bila njegov spiritus movens, davala mu je kuražu, pa čak i u situacijama u kojima bi on ko splitsko dite popustio i čekao da prođe, ona mu nije dala da pusti”, priča Feđa o svojem najvećem prijateljstvu koje može zahvaliti akademiku Davorinu Rudolfu kojem je Smoje bio kum.

“Davorin Rudolf je nas nekoliko s druge godine Pravnog fakulteta poslao u gradsku rubriku u Slobodnu da malo radimo kao honorarci. I tako smo zapali Smoji koji je kao urednik bio jako strog - znao bi dobro popizdit na nas i napisati nam čitavu stranicu komentara o našim promašajima, ganjao nas je… Poslije sam mu bio na usluzi najprije kao šofer, on u redakciju nije ni dolazio, ja sam odnosio tekstove…”

ILEGALAC

Feđa Klarić i danas je zahvalan Smoji na tome što je upoznao uzduž i poprijeko okolne otoke.

“Sa Smojom sam obišao sve otoke - on bi mi znao ukazati i na neke fotografske situacije, ja se na početku i nisam baš snalazio; vidimo ženu koja nosi ogroman naramak drva na leđima iza Biokova, meni to kao gradskom djetetu nije ništa značilo - a Smoje bi vikao, stani, fermaj, Smoje je imao izuzetan dar da iz ljudi izvuče ono što je bitno… Svi likovi iz obje serije su autentični - Smoje ih je izvukao iz života. Lepa i Smoje ljetovali su u bungalovima u Starome Gradu, Supetru i Pisku i ja bih im se često znao pridružiti - jedno ljeto sam čak ostavio i spačeka na Hvaru, malo mi se žena naljutila jer su naša djeca bila mala, a ja bih svakih sedam dana skočio do Hvara raditi reportažu sa Smojom. Nema gdje nismo bili, zahvaljujući Smoji upoznao sam i južni dio Hvara, bez njega ne bih otišao do Zavale, Svete Nedjelje - ni dan-danas se ljudima ne da proći kroz onaj klaustrofobični tunel. Smoje je imao pravilo da u svakom malom mistu najprije ode kod župnika, i sam je studirao teologiju i lako je nalazio zajednički jezik…”

Devedesetih je Smoje preko noći postao ozloglašen i nepravedno optužen kao jugonostalgičar.

“Sa suzama u očima je gledao osmrtnice, bilo mu je žao mladosti koja gine za ideale, a Smoje je znao da će biti iznevjereni. Bio je protiv rata, imao je veliko iskustvo, fantastično je poznavao mentalitet ljudi, sam je bio ilegalac u Drugom svjetskom ratu i znao je u što se na koncu rat pretvori. Doživio je da ga prozivaju kao antihrvata - imam njihov vjenčani list iz 1963. godine, oboje su se izjasnili Hrvatima u godinama kad se malo tko tako izjašnjavao. Tih devedesetih Smoji je bilo gadno; u nekim mu restoranima nisu htjeli poslužiti kavu, zaboravio je na njega i Boris Dvornik koji je postao megapopularan zahvaljujući liku koji je Smoje stvorio. Prozivali su ga oni koji su nekoć bili partijski sekretari, a Smoje nije bio čak ni član partije. I zbog toga je kao novinar bio uskraćen - nikad mu u redakciji nisu dali da radi ‘važne’ intervjue s visokim državnicima, nisu mu dali ni blizu važnih sugovornika, to je uvijek bilo rezervirano za članove partije koji su čuvali liniju. Od važnih ljudi Smoje je napravio jedino intervju sa Slobodanom Štambukom, bračko-hvarsko-viškim biskupom aktualnim i danas. Smoji su dali da piše ‘pizdarije’ - razgovore s ribarima i težacima, samo što su oni postali povijesno važniji jer je Smoje u njima oslikao duh vremena, sve što je trebao. Smoje je očekivao da će mu okrenuti leđa, znao je taj mentalitet koji najmanje cijeni svoga, ali, ipak mu je srce došlo na mjesto kad su ga mladi ljudi u Feralu prigrlili i dali mu prostor.”

VALJDA SE UMORILA

Smoje je umro 1995. zbog srčanih tegoba, a ne dijagnoze od koje je bolovao: karcinoma pluća. Lepa i Smoje rijetko su se svađali - ona je njemu koji se cijeli život borio s novinarskim rokovima i znao što znači vrijeme išla na živce jer je stalno kasnila, on njoj zbog španjoleta. “Vrag odnija te tvoje španjolete”, govorila bi Lepa Smoji koji je pušio kao smuk, najviše kad bi pisao.

Nakon svega, Lepa je uspjela ostati na nogama i živjeti, izlaziti među ljude, nije se predavala sve do par mjeseci prije smrti, kad se povukla iz javnosti - “po nogama je mogla, al glava joj nije dala, valjda se i Ona umorila”, govori nam Feđa Klarić i otkriva kako mu je Lepa jednom spomenula da će ga imenovati nasljednikom, ali nisu o tome razgovarali.

“Mrska mi je bila ta tema. Volio sam se družiti i živjeti s njima. Moj otac je živio u New Yorku. Formalno me je priznao, ali mi nije bio otac - više sam danas bio s vama nego sa svojim ocem. Kad sam boravio u New Yorku, nisam mu se javio baš zato da ne misli da ga nešto tražim. Moja majka je u svom rodnom mjestu Krilo Jesenice zamoljena da ode iz kuće jer sam se dogodio ja - zahvaljujući tome što je protjerana iz kuće postao sam Splićanin, a zahvaljujući Smoji i dobrim ljudima ostao sam uspravan čovjek - i to mi je jedino važno.”

Opširnije


Tagovi

Izdvajamo