Zvuči nevjerojatno, cinici bi rekli da je to jedno od hrvatskih čuda novije generacije, ali je istinito. A kaže, i u ovoj našoj zemljici velikih obećanja i još većih poslovnih nemogućnosti, žive ljudi koji su iz bijelog svijeta došli da bi kod nas za svoj kruh zarađivali. U Hrvatsku ih nije dovela ljubav, sila protiv koje se nitko boriti ne može. Ni neko davno dano obećanje, opklada, pokušaj dokazivanja. Došli su jer su to duboko željeli, smatrajući kako kod nas mogu pošteno raditi i pristojno živjeti, piše Slobodna Dalmacija.
Pronašli smo nekolicinu uspješnih hrvatskih stranaca koji su nam odmah iskazali oduševljenje našom zemljom. Zanimljiva je to stvar kada u fokus pažnje stavimo egzodus mladih Osječana, koji su trbuhom za kruhom otišli u Irsku. Ili imotskih obitelji što su ih gastarbajterski puti odveli cestama kojima je gazila nekadašnja emigracija.No hajde, budimo malo optimisti, naučimo nešto od onih što su Hrvatsku uistinu doživjeli kao raj na zemlji. Ipak su u njoj, čuđenju okoline usprkos, odlučili pustiti svoje korijenje.
Priča prva
Kao naši ljudi koji danas trbuhom za kruhom kreću u osvajanje Europe, tako su prije desetak godina ulice naših gradova preplavili Kinezi. Došao bi jedan, za njim ostali, neko su vrijeme bili doslovce svenazočni, no s prvim natruhama krize većina ih je otišla u susjedne zemlje, mahom u BiH. No neki su ostali, i ne misle ići odavde, jer im se Hrvatska, Dalmacija, Split iznimno sviđaju.
To su nam potvrdili Shuangzhen Wu, skraćeno i po hrvatski Ana, suprug joj Yongming Jin i njihove dvije kćerkice Yan Zhi i Yan Le Jin, koji već četrnaest godina žive u Hrvatskoj. Od toga pet u Zagrebu, a ostatak u gradu pod Marjanom. Ugostitelji su, vlasnici kineskog restorana 'Biser Orijenta' u Splitu 3, i oduševljeni su morem, ljetom, bojama, toplinom, otocima, ljudima…
- Puno je naših prijatelja Kineza otišlo u neke druge zemlje, vratili se kući, ali mi ne želimo ići. Lijepo je tu. A i djeca su u školi, imaju prijatelje, odlično govore hrvatski. Ne želimo im mijenjati sredinu, lijepo i posao ide, ljudi domaći vole našu hranu. Posebice naš specijalitet s osam blaga, kinesku rakiju, proljetne rolice, slatko-kiselu juhu, kineski sladoled, tjestenine, to se Splićanima najviše sviđa. Sve je to domaće, sve to moj suprug kuhar radi – kaže Shuangzhen, priznajući kako su joj domaći teško ime izgovarali i pamtili, pa ga je pohrvatila u Ana.
Zašto Hrvatska? Zato što im se ovdje obećavao lijepi život. O zemlji su pričali suprugovi prijatelji koji su tu već bili, pozvali ga, pomogli mu, a onda je nakon njega došla i ona. Naučili su hrvatski, kaže kako joj je bilo tim teže što ne zna engleski. A naš, koliko joj god bio težak, uspješno je savladala dok je konobarila u njihovom prvom 'Biseru Orijenta' u Lavčevićevoj zgradi.
- Uuuuu, težak je to jezik. Ne znam ga pisati, ali govorimo ga. Djeca najbolje. U Kinu idem jednom do dva puta godišnje, odem posjetiti obitelj koja mi tamo živi, i obvezno im odnesem deset litara dalmatinskog maslinovog ulja. Odlično je. Kao i vaš lubin, bolji je nego u Kini. Dosta u kuhinji koristimo domaće namirnice, no ima i nekih nedostupnih, zbog kojih moramo ići u inozemstvo. Ali sve skupa, Hrvatska je naš dom. Ne, za sada ne idemo nigdje. Lijepo nam je tu, ljudi su veseli, dragi, simpatični. Naučili su me i blitvu spremati. Sve u svemu, lijepo se u Splitu i Hrvatskoj može živjeti – kaže Ana.
Priča druga
Patrick Mathis je 54-godišnji doktor kiropraktike iz američke Atlante, koji je baš Split odabrao za mjesto svog življenja. Mogao je otići bilo gdje, diploma koju ima u rukama, ali i znanje i vještina da dlaku osjeti prstom čak i preko papira, omogućavali su mu da bez problema nađe posao bilo gdje u svijetu. No došao je k nama, i tu bi volio ostati do kraja života. Čime ga je Split toliko zaveo, pitamo ga?
- TV i filmovi uvijek stvari predstavljaju većima i boljima nego što jesu, a tako je i s Amerikom. Ja sam dugo želio nešto bolje, dugo sam o tome razmišljao, i kao opciju stavio Kanadu, Nizozemsku, Italiju i Hrvatsku. Presudila je Hrvatska i Split u koji sam se doselio prije deset godina. Nisam pogriješio, nikada zbog te odluke nisam zažalio. Ovo je kraj u kojem mislim ostati do kraja života – kaže dr. Mathis.
Kaže i da u Americi mnogo ljudi često mijenja adresu, sele se iz Oklahome u Kaliforniju, ili iz New Yorka u Teksas. Ali kod njih je dobra stvar što pritom ne napuštaju svoju zemlju. Na ruku im ide i činjenica što mnoge američke savezne države kreiraju zakone koji omogućavaju lako pokretanje poslova. I razvijaju kraj kroz građenje zgrada, infrastrukture, utemeljenje koledža, radeći ozbiljne planove za budućnost.
- Hrvatski je problem taj što ljudi ne shvaćaju koliko je ovdje lijepo, i ne bore se zaštititi tu kvalitetu. Ne shvaćaju da je ovdje toliko sigurno da se djeca mogu i kasno navečer igrati na ulicama. U SAD-u je to nemoguće. Nikada nisam zažalio zbog odluke o dolasku ovdje. A pomogla mi je donijeti i moja draga prijateljica iz Splita, dr. naturopatije Nela Roje, koju sam upoznao u Americi. Puno mi je pomogla u dolasku, zajedno dijelimo i poslovni prostor, bila mi je pomoć u prvim koracima, upoznavanju s hrvatskim načinom razmišljanja – veli Patrick.
Dr. Mathis je jedini europski specijalist ortospinology, vrste kiropraktike, inače bezbolnog i jako popularnog tretmana u Americi. Tehnike koje je izučio na višegodišnjem studiju su prepoznali brojni ljudi, a zbog činjenice da je jedini s takvom praksom na ovom velikom području, kod njega dolaze sa svih strana. Posla ima, ljudi su u njega stekli povjerenje i jako ga raduje da je to znanje približio domaćinima.
- Sretan sam što sam došao ovdje. Imate zdraviju hranu od američke, i jako mi se sviđa. Ljudi su prijazni, uvijek su spremni pomoći. Naučio sam značenje riječi polako. I južine, koja bi se kod nas označavala terminom hurricane. Propuha nemamo, kod nas je to samo vjetar. Znam grilati ribu, raditi blitvu, obožavam Rivu, Dioklecijanovu palaču i Zlatni rat. Žene su ovdje prelijepe, Hrvati i inače izgledaju mlađi nego što jesu. A budući da mislim ostati ovdje do kraja života, volio bih i naći ovdašnju djevojku. Jedini problem još imam s jezikom, hrvatski je dosta težak za učenje – kaže dr. Patrick Mathis.
Priča treća
Opisali su nam ih kao kuriozitet, ali u pozitivnom smislu. A osobitost leži u tome što je francuski mladi par, Chloe Molina Badillo i Yvan Esteve s daleke Bore Bore, odlučio svoj dom saviti na našem najsunčanijem otoku. Znate li gdje je Bora Bora? Nije sad ni bitno koliko je daleko, ali bogme je prilično. No, to ih nije smetalo, ni to što su odabrali otok, ni to što naš otok zimi stvarno postaje izolirani otok.
Dakle, Chloe i Yvan su sve te crne misli preskočili, odlučivši baš u Starom Gradu, gdje živi Chloina majka, otvoriti biznis. I nastao je tako "Za pod zub dućan", kao što mu i sam naziv kaže, nešto mirišljavo, slatko, što baš bude točka na I i svakom malom mistu treba. Posebice u ljetnoj sezoni, kada stranci nahrupe na otok i s oduševljenjem se uvuku u njihov ambijentalni dućančić.
- Znate li da imamo i samoborski sladoled? Ne znate. Je, je, donijeli smo ga iz Samobora, našli smo načina za sve transportne probleme. Umotan je tako da mu ni vrućina ništa ne može. On je naš hit. No to je tek početak – kažu Chloe i Yvan, koji su tako lako prigrlili ljeto, dobro, to je lako, ali s nevjerojatnom lakoćom prigrlili su i teške zime.
Prigrli su oni s vremenom, a tu su već, kažemo, četiri ljeta, i "pomalo" filozofiju. Protiv takvog dalmatinskog stanja uma mudar se čovjek radije ne bori. Bolje mu se onda prikloniti, smije se mladi poslovni i ljubavni par koji je svoj dućan otvorio u samom starigradskom srcu, među predivnim starim kalama.
- U ostanku na Hvaru presudilo je to što mi je mama ovdje ostala živjeti, a i to što sam i sama rođena na Karibima. Volim energiju otoka, naučila sam na nju i sve smo to Yvan i ja pronašli ovdje u Starom Gradu. No, od nečega se i na otoku mora živjeti, pa smo odlučili posao vezati uz hranu, branšu kojom se i inače bavimo. Došli smo na ideju da otvorimo mali dućan sa sto domaćih čuda, dobro kod nas je već puno više različitih proizvoda, koji su naišli na odličan prijem kod brojnih ljudi. Svega lipoga ima kod nas – kažu Chloe i Yvan.
Ima. Od dalmatinskih vina, domaćih piva, hvarskih trava, lavande, ružmarina, origana, majčine dušice, ušećerenih korica limuna i naranača, dimljene soli, krupne soli, likera, maslinova ulja. Ima tu i raznoraznih začina, medova, čokolada, kolačića, tartufa, suhomesnatih proizvoda, svega. Zato kažemo da kod njih miriše na domaće, bajkovito. A to su naše blago otkrili oni Bora Bora nekadašnji žitelji, sada već naši, koji su samo napravili dobar hat-trick. Našli su nišu, otkrili proizvode, i ponudili ih gladnom tržištu.
- Tko želi raditi posla će uvijek naći. Mi volimo otok, volimo ovaj otok. I uvijek razmišljamo što možemo napraviti da omogućimo sebi i dobar život, ali i da napravimo nešto dobro za ovu zajednicu. Mislimo da smo uspjeli. Sve što se god nudi u našem malom dućančiću su hrvatski proizvodi. Povezali smo sve krajeve naše zemlje, radimo isključivo s malim OPG-ovima, i ponosni smo na to da smo spojili ovu predivnu zemlju kroz njezine okuse i to prezentirali tržištu. Znamo da puno ljudi iz Hrvatske odlazi, ali mi to ne želimo. Mi smo odlučili ostati ovdje – kažu naši novopečeni Dalmatinci, koji su se u Starom Gradu doslovce i skućili.
A onda stvorili trio rio. U poslovni projekt pozvali su svog dobrog prijatelja, kulinarskog majstora, mladog chefa Alexandrea Grichea. Otkrili su još jednu poslovnu nišu, kuhanje za goste u vilama, nuđenje servisa koji će klijenteli koja to zna i cijeni dignuti na još višu razinu boravak na našoj obali. Alexandre je prava opcija za to, mlad je, ali pozamašnog iskustva, koje je kalio u Michelinovim restoranima. Spreman je i voljan za rad, u Starom Gradu mu se svidjelo. Opcija koju su mu prijatelji ponudili oduševila ga je. Stoga nema druge nego krenuti u akciju.
- I to već za malo vremena, s prvim turističkim lastama. Sve smo lijepo povezali, domaći proizvod kojim se bave Chloe i Yvan, te moje znanje. Volim sinergiju domaćeg i modernog. Već sam probao neka vaša tradicionalna jela, oduševljen sam. I mislim to svakako prezentirati u našoj ponudi. Filozofija je da uzmemo domaće najbolje, i to prezentiramo na najbolji mogući način. Naš je trio zapravo zaokružio jednu lijepu poslovnu mogućnost, pružajući kompletnu uslugu. A to je ono što gost modernog vremena traži. Stari Grad i poslovne mogućnosti? Mislim da imamo aduta u rukavu - kaže i Alexandre, koji je svoju karijeru odlučio nastaviti na našem otoku.
Ipak se može, ipak se kreće, piše Slobodna Dalmacija.