SRETAN ZAVRŠETAK

'TRI TJEDNA SMO SE DOPISIVALI, ALI JA SAM UPORNO SVOJU TAJNU SAKRIVALA OD NJEGA' Životna ispovijest Virovitičanke koja se zaljubila preko aplikacije

    AUTOR:
    • Lada Novak Starčević

  • OBJAVLJENO:
  • 12.02.2020. u 11:36

Privatna arhiva

 

Virovitičanka Arbnora Elezi (24) današnjeg supruga Naima upoznala je sa 19 godina na aplikaciji za upoznavanje Badoo. Ona je bila srednjoškolka u Ekonomskoj školi u Virovitici, a on je živio u Zagrebu i planirao se zaposliti kao zaštitar.

Arbnora mu se prva javila jer je bila znatiželjna tko se krije iza neobičnog imena. On joj nije odgovarao danima jer je bio prezaposlen, a ona je već i zaboravila na njega.

Kad je pogledao njezine fotografije, učinila mu se simpatična i počeo joj se sve češće javljati porukama.

Bilo je jasno da su se svidjeli jedno drugom pa su brzo izmijenili brojeve mobitela. Znali su pričati satima i činilo se da su se oboje zaljubili, no ona je imala tajnu koju je sakrila od njega.

Nije mu rekla da je u invalidskim kolicima niti je spominjala tešku dijagnozu koju ima od rođenja. Zbog Osteogenesis imperfecte ili staklenih kostiju njezino je tijelo u djetinjstvu prošlo više od 200 lomova. Nije mu rekla da je godinama prolazila teške muke niti da joj je jednom život visio o koncu kad je pala u komu i dobila sepsu u pokušaju da joj operacijom isprave kuk nakon teškog loma.

Nije mu pričala ništa o paklu koji je prolazila.

Staklene kosti

“Najgore je kada si dijete s ovom dijagnozom staklenih kostiju jer si tada najslabiji i najnerazvijeniji. U osnovnoj školi sam bila užasno loš učenik jer nisam nastavu mogla pratiti redovito zbog boravka po bolnicama. Nekada i po tri mjeseca... Često su me roditelji sputavali u kretanju, nisam se smjela igrati s drugom djecom da me ne ozljede”, kaže Arbnora, objašnjavajući da su joj liječnici rekli da se do puberteta s njezinom dijagnozom živi jako teško, ali poslije, kad se tijelo razvija i hormoni rade, manje je lomova. Ali... trebalo je prvo doći do puberteta.

Nakon tri mjeseca razgovora i dopisivanja s Naimom, s kojim se divno razumjela, Arbnora mu je rekla da mora u bolnicu u Zagreb i da se mogu tada upoznati. To joj je bila prilika da mu napokon otkrije istinu o sebi. Svjesna je da je bila greška što mu je zatajila svoje probleme, ali morala je biti sigurna da je ozbiljan.

 

Kada mu je ispričala detalje bio je pomalo razočaran, nije mu bilo jasno zašto mu nije vjerovala dovoljno da mu kaže i prije. Rekao joj je da to njemu nije nikakav problem.

Nastao je nesporazum i ona je, kaže nam, onako neiskusna dobila dojam da je nakon svega sažalijeva i da su mu poruke drugačijeg tona pa ga je blokirala.

No, njemu je Arbnora bila već duboko u srcu. Ništa ga nije moglo spriječiti da joj bane u bolnicu. Na recepciji je pitao medicinsku sestru za pomoć i ona ga je uputila u njezinu sobu. Naim nije bio siguran kakva će biti njezina reakcija, bojao se da će možda pozvati zaštitara i izbaciti ga.

“Sestra mi je rekla da mi je jedan dečko došao u posjet. On mi nije bio na kraj pameti. U tom trenutku je ušao u sobu, šokirala sam se. Bio je visok, lijep, nasmijan... Pogledali smo se. Nastala je minuta šutnje, kao da je netko umro. Već pri prvom susretu rekao mi je da će me oženiti. Tko normalan to radi?” prisjeća se uz smijeh mlada žena.

U međuvremenu njezin Naim to je i ostvario, danas su presretni zajedno.

Privatni album
 

Razlike među njima

Bili su u vezi četiri godine, a ove godine slave drugu godišnjicu braka. Vjenčanje je bilo skromno, uz njihove najbliže.

“Nisam imala klasično vjenčanje zato što ne volim slavlja, a i ne osjećam se ugodno u tome. Imala sam osjećaj da će svi doći samo da komentiraju Kako je mladenka osoba s invaliditetom ili da tračaju i mene to nervira. Ispalo je dobro jer smo sačuvali novac za selidbu u Njemačku i izgradili si bolji život”, iskrena je.

Priča nam da ju je nedavno jedna djevojka pitala je li Naimu teško s njom i je li mu teret. Pogodilo ju je.

“Ako ja dozvolim da zračim kao neka očajnica koja je teret, naravno da me neće doživjeti kao partnericu. Ako mu priđem kao normalna osoba sa svojim fizičkim nedostacima, a imamo ih svi, on će vidjeti moje vrline. Jako mi je tužno kad osoba s invaliditetom dopusti društvu da se osjeća kao teret jer ima fizički nedostatak. A mi nismo samo fizičko, mi imamo i ostale vrline. as ljudi vide onako kako se mi sami vidimo, a ja ne želim biti ranjiva, cendrava i nezadovoljna”, govori nam ova inspirativna žena.

Ne krije da brak s osobom s invaliditetom ima izazove i probleme, ali smatra da je dogovor sve i da se uz ljubav uvijek nađe kompromis.

 

“Naim je možda karakterno mirniji, ponekad ravnodušan, nije toliko ambiciozan, ja sam vrckava, vesela, poletna, glasna, uvijek nešto maštam. Ja njega guram, a on meni pomaže. Dragi Bog uvijek to nekako tako spoji da se dvoje ljudi nadopunjuju. Ljudima koji vas vole nećete nikada biti teret”, govori nam odlučno i dodaje da je potpuno razumljivo da je okolini ponekad teško prihvatiti osobu s invaliditetom. Posebno ako je ne poznaje.

“Fizički sam drugačija i naravno da je to nekad teško prihvatiti u moru lijepih, sličnih djevojaka. Zbog bolesti ne mogu imati djecu, obitelji odabranika to može biti problem. Teško se dobije podrška okoline. Zato se ja moram izboriti sama za sebe. Nekako kao da me ta kolica kroz cijeli život izazivaju s forom: ‘E ti to ne možeš sad. Je*iga. Sjedi tu i miruj’. Onda ja odgovorim: ‘Ne mogu, kažeš? E pa sjedi i gledaj’”, smije se.

Par se preselio u Njemačku, dijelom i zato što je njoj život tamo puno lakši. Naim se odmah zaposlio.

“Bila sam toliko ljuta na loš život u Hrvatskoj što se tiče osoba s invaliditetom, da nema osnovnih stvari prilagođeno za nas, da nisam niti stigla misliti o tome da li sam tužna ili depresivna zbog odlaska. Tek nakon šest mjeseci u Njemačkoj sam shvatila sam da se više neću vratiti kući i da mi je dom sad ovdje. Ima trenutaka kada plačem i mislim da ću umrijeti od tuge, ali kockica čokolade i malo sna uvijek popravi raspoloženje. Nakon toga dođe novi dan i sunce opet sije”, govori nam.

Učenje njemačkog

Sada svugdje može sama što joj puno znači. Sve je prilagođeno osobama s invaliditetom.

“Njemački jezik svladavam i imam još par razina za položiti, ali veseli me da znam pričati i sporazumijevati se a da ne strepim od straha. Doktori su ovdje toliko dragi i dobri da čak i kad ne mogu pomoći čine apsolutno sve što je u njihovoj moći da mi izađu u susret. Imamo stan koji mi je potpuno prilagođen, a nadam se da ću se i ja zaposliti”, priča Arbnora.

Pitam ju je li oduvijek hrabra i samopouzdana, a ona kao da je ostala zatečena.

“Joj, ne znam kako da odgovorim na ovo pitanje jer ja to čak ni ne primijetim na sebi. Moram reći da sam kao dijete bila jako djetinjasta. Još s 13 godina zanimale su me barbike, odijevanje u mamine haljine, crtići, sve što mi je nedostajalo u ranom djetinjstvu. Sa 16 godina osvijestila sam da se moram malo uozbiljiti i nešto od sebe napraviti jer s kolicima samo od sebe neće ići niti da ovisim o drugima. Tu je nekako moralo porasti i moja hrabrost i samopouzdanje.”

Planovi za studij

Najteže joj je bilo ostaviti malu sestru koja ima 11 godina, no tuzi se ne prepušta. “Nažalost, život je takav, nešto dobiješ, a nešto izgubiš. Ja sam dobila priliku za bolji život, a izgubila sam blizinu svoje obitelji. Posjećujemo se kad nam prilike dozvole”, govori nam Arbnora, kojoj je nakon polaganja njemačkog jezika prioritet studirati.

“Ni sama još ne znam što, ali voljela bih jer je nekako sigurnije i lakše naći posao u kolicima tako. Ako se to ne ostvari, ići ću na neko doškolovanje, to se zove Ausbildung i mogu se zaposliti s tom diplomom. Svakako, nešto će se naći i za mene”, optimistična je.

U međuvremenu ne miruje. Otvorila je YouTube kanal u nadi da će potaknuti osobe s invaliditetom u borbi za svoja prava, ali i da razbija predrasude o njima kao manjini.

 

“Smatram da smo previše zatvoreni i da nam se neke stvari dešavaju baš zbog toga što šutimo i osjećamo nekakav strah koji nas odvlači od toga da napredujemo kao ljudi i, na kraju, čini da budemo ovisni o drugim ljudima”, kaže.

Boji li se hrabra Nora budućnosti?

“Pogotovo se bojim zato što sam osoba s invaliditetom jer je nama sve teže i teško je biti ovisan sam o sebi kada si sputavan od sistema da se osamostališ. Prvo nemaš mogućnosti da se krećeš kako hoćeš i onda nije lako ni naći posao. Dakle, začarani krug, a ja kakva jesam ne želim ovisiti o roditeljima ili sestrama. Želim biti sama sa svojom glavom na ramenima i znati da sam dala najbolje od sebe jer dok moj mozak funkcionira normalno i radi bez problema, nema potrebe da dopustim fizičkim poteškoćama da me nadvladaju. Ne može moje bolesno tijelo biti jače od moje zdrave glave. Nikad”, zaključuje.

 

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo