Nismo to planirali, jednostavno se dogodilo, kažu mi uglas Nikolina i Josip Lukač, bračni par s Varaždin Brega.
A dogodilo im se to da žive u svom privatnom - Zoološkom vrtu.
Sve četiri generacije Lukačevih, Josipova 93-godišnja baka te roditelji Slavko i Nevenka ali i četvero djece, Niko (7), Tena (5), Hana (3) i Gita (11 mjeseci) žive i svakodnevno se od jutra do mraka brinu za stotinjak domaćih životinja, a sada su turistička atrakcija.
Magarci, patke, svinje, konji, koze, ovce, Đurek i Katica dovoljno su egzotične životinje za gradske mališane, kojima je ovo rijetka prilika da ih vide uživo pa male domaćine gledaju sa zavišću. Ipak, kad saznaju da ovi nemaju mobitel, kompjutor ni laptop, zavist se miješa s nevjericom. Dok Niku prijatelji pitaju kako je to jahati ili hraniti magarca, on je nedavno roditelje pitao zašto on nema playstation.
- Pita to zbog svoje ekipe. Onda mu odgovorim da on može kod prijatelja ići igrati playstation, a ovaj neka dođe k njemu gledati životinje. Nitko od njih kod kuće nema životinje pa im je to zanimljivo. U tim su igricama nerijetko zadaci ‘ubij kokoš’, ‘pregazi puža’..., grubost prema životinjama, a Niko s njima živi. Ima trenutaka kad ispituje zašto i on nema mobitel ili kompjutor, ali ne stignem mu ni odgovoriti, a već ode na jahanje ili ga zainteresira neka situacija u koralima. Ne gnjavi ni ne navaljuje - govori mi majka Nikolina Lukač.
Pokraj češljaša
Smatra da je suživot s prirodom bitniji od tehnologije, a onoliko informatike koliko im treba za život u modernom društvu naučit će u školi, a kasnije, kaže, mogu sami birati koliko im je čega u životu potrebno. Ona i suprug Josip neće ih ni na što nagovarati.
Niti jedno od četvero djece Lukačevih nije boležljivo, razmaženo ili egocentrično. Život sa životinjama naučio ih je drukčijim životnim pravilima koje su brzo upijali i primjenjivali ih u svom životu.
- Njima ne pada na pamet gnjaviti da nešto ne vole jesti ili odbiti hranu. Sve što je potrebno rade zajedno, a kad im se ne druži, ne gnjave druge nego se povuku na neko vrijeme u drugi kraj dvorišta. Sve osjećaje javno izražavaju, bez prenemaganja - govori Nikolina. Ono što majka neće tako artikulirati jest da su njezina djeca prirodna jer uče iz prirode, od životinja.
Mladi bračni par Lukač objašnjava mi kako je sve počelo.
Njihov je dom na Varaždin Bregu, uz staru cestu Varaždin-Zagreb, a najlakše ih je locirati po nekad kultnoj gostionici Češljaš, do pred kojeg desetljeća nezaobilaznom svratištu, danas pomodnog restorana drukčijeg imena.
- Ja sam radila u Calzedoniji, suprug je doma uzgajao piliće za prodaju zbog čega smo registrirali OPG. Prije četiri godine smo kupili koze, ovce i magarca kako bi klinci pili zdravo mlijeko i jeli zdravi sir. Životinje smo tek usput pokazivali i ljudima koji su dolazili po piceke. Jedna gospođa je na Facebook stranici Varaždinske mame objavila post o našem imanju ‘s puno životinja’. A sve je to zapravo bilo u našem dvorištu. Ljudi su počeli dolaziti s djecom kako bi mogla vidjeti životinje koje nisu imala prilike vidjeti uživo. Za posjet se najavila i škola Sportska abeceda. Kad su nam rekli da će ih doći stotinjak, odsjekle su nam se noge i nismo znali što bismo pa smo, kako im ne bi bilo dosadno, na brzinu kupili još životinja, dva konja i svinje. Bio je to dan kad smo zaključili da bismo se mogli time i baviti, ostavila sam posao i evo nas sad tu gdje smo - prisjeća se Nikolina.
A to “gdje su”, danas je imanje veliko 55.000 četvornih metara, s dvadesetak ograđenih korala s nastambama za životinje, vrtom, kukuruzištem, voćnjakom, velikom livadom za ispašu, nekoliko drvenih kućica u kojima su kafić, ostava za alat... Radnici grade još jednu, veću kućicu za predah gostiju u zimskim mjesecima. Gotovo sve je Josip, od kompletno prirodnih materijala, izgradio sam, uz pomoć oca Slavka, sive eminencije imanja, i rodbine. Danas ga, s 30 i kojom godinom muče bolovi u kralježnici, a unatoč svojoj mršavosti vrlo je žilav. Ipak, jasno mu je da je pretjerao i da će češće morati uzeti pomoć. Najveći dio njihova imanja prije je bila šuma i šikara koju su sami krčili.
Učili u hodu
Najvažnije stvari o životinjama nisu naučili s interneta, nego su učili u hodu. Tako su, između ostaloga, zaključili da kokoši i zečevi vole biti zajedno, a s njima su i dvije udomljene kornjače. One bi sad trebale spavati zimski san, no vrijeme ih zbunjuje pa svaki dan izađu iz iskopane rupe da bi se navečer iznova zavukle u nju.
Lukačevi kao i svaka obitelj imaju svoj ritam, s tim da se oni svoga, zbog životinja, moraju pridržavati bez odgađanja.
- Bude se kad se tko probudi - oko 7, pola osam - dođu se k meni u krevet kratko pomaziti pa idemo na doručak. To je jedini obrok u danu kad svatko bira što želi jesti. Nekad je to čokolino, nekad sir i vrhnje. Poslije doručka idemo svi zajedno nahraniti životinje. S nama ide i najmlađa Gita u kolicima, koju naizmjence guraju. Ako mama nosi kante u rukama, ne može i nju. Vani smo dosta dugo. Tu je hranjenje životinja, igra i šetnja, sve zajedno. Ne žurimo se. Oko 11 počinju pripreme za ručak koji, fala Bogu, kuha baka Nevenka i jako smo joj zahvalni. Sve kaj se kuha mora se barem malo i jesti, nema preskakanja. Poslije ručka male cure spavaju, a Niko i Tena gledaju crtiće kako bi se i oni odmarali. Odemo van, krug oko životinja i hranjenje, pogledamo treba li im još nešto i dođe vrijeme večere. Spavanje je u 21 sat. Svi spavaju dobro, brzo i bez problema utonu u san nakon cijelog dana na zraku. Zimi i ljeti jednako - govori Nikolina.
Klinci vole sve životinje, svima se posvećuju, ali konj Riđan im je nekako najmiliji.
- Valjda jer ga mogu jahati s tatom - smije se Nikolina. Magarce vole jer se vole maziti, kozice rado hrane jer jedu iz ruke, a ne grizu. Tena potvrđuje da najviše voli Riđana, a na pitanje zašto, odgovara: “Zato. Jašem ga. Poslije njega mi je najdraža Moni, konjek”. Veli da je i magarica njezina, a zove se Mica. Hana na pitanje najdražih, pokazuje na koze.
Čiste svinje
U zoološkom vrtu Lukačevih, razbit će se predrasude o svinjama kao prljavim životinjama. Žive u velikom koralu i Nikolina kaže da nisu prljave jer su vani i same sebe redovito čiste.
- Sve naše životinje su vani, na velikom prostoru što je za njih i najbolje. Imaju nastambu koju koriste samo za spavanje i ona im je uvijek čista. Žive zapravo u idealnim uvjetima. Ljudi ne znaju da je svinja čista životinja i svi se tomu čude - kaže.
Uz stotinjak životinja u Zoo vrtu, Lukačevi imaju i kućne ljubimce - petogodišnju zlatnu retrivericu Lunu i bezimenu mačku koju zovu jednostavno Mica, kao i magaricu.
Iako su se načinom života odvojili od hektičnosti i zagađenosti modernog svijeta, zahvaljujući blizini ceste taj ih je svijet sustigao na najgori način.
- Imali smo prekrasnog konja, koji je uživao u svojoj 18. godini da bi se jednog dana samo razbolio. Pregledom je ustanovljeno da je otrovan nečim što je bačeno iz automobila u prolazu. Kako znamo? Sve životinje jedu isto i sve su zdrave, a on je šetao livadom blizu ceste i... Djeca su bila jako tužna i kad su nas pitali gdje je, rekli smo im da je otišao u šumu i jednoga će se dana vratiti s curom. Nakon toga su za svakog prolaska pored šume ispitivali kad će se vratiti i dovesti curu. Otad im više ništa ne lažemo u vezi životinja, nego smo im pojasnili prirodan tijek stvari. Sad su tužni kad se takvo što dogodi, ali se više ne muče pitanjima - govori Josip.
Iako živi sa stotinjak životinja i po cijele dane brine o njima u pratnji djece pa je uglavnom zamišljaju kao ženu u gumenim čizmama, s vilama u rukama i repom u kosi, mnogi se iznenade kad upoznaju Nikolinu Lukač. Ona je moderna mlada žena koja poslove oko životinja radi s nježnom bojom lavande geliranim noktima s malim sedefima. Decentno je našminkana i urbano odjevena, na ušima ima male žute smajliće, kao i njezine cure Hana i Tena.
“Svijet prirode” danas ima gotovo sve vrste i tipove domaćih životinja.
Cilj im je nabaviti još onih nekoliko koje nedostaju pa da kompletiraju svoju menažeriju. Nedostaje im slavonsko srijemski podolec, lipicaner, hrvatski toplokrvni konj i međimurski konj...