Odlazi jedan od posljednjih dunavskih alasa. Nakon deset godina ribarenja po moćnoj rijeci Darko Čuvardić (41) iz Šarengrada odlučio je zauvijek objesiti vrške i spremiti mreže, a čamac će ubuduće koristiti samo za vožnju Dunavom kad se u svoje selo vrati s mora. Osim što je odlučio zatvoriti svoj ribarski obrt “Smuđ”, ovaj samohrani otac dvojice dječaka u dobi od 13 i 11 godina odlučio je napustiti i Šarengrad te sreću i egzistenciju potražiti na moru, ali ne u ribarstvu, nego u turizmu.
- Ribarim od 2008. ali više ne mogu. Financijski je postalo neizdrživo, što zbog nameta države, što zbog činjenice da je u Dunavu sve manje ribe. Mjesečna davanja za doprinose, fiskalizaciju, zakup... previsoka su u odnosu na prihode, a još kad dođe ovako loše vrijeme kada i ne možeš na vodu, onda je jasno da isplativosti nema. Kad se podvuče crta, to je minus, a ja to više ne mogu i ne želim činiti. Znalo se dogoditi da pustim mrežu od 120 metara i odavde do Iloka ulovim ribu-dvije – rekao nam je razočarani Čuvardić.
Sve zapušteno
- Šarana imamo malo, kečiga je izumrla, pola riba više nemamo. Nama je dodatni problem neriješeni granični spor Hrvatske i Srbije zbog čuvene Šarengradske ade, koju su ribari nekad održavali. Tamo se riba mrijestila i mlađ vraćala u Dunav. Sada je to sve zapušteno, a prirodna mrijestilišta na Dunavu su najvažnija, no nitko o njima ne vodi brigu, pa nam mlađ ugiba.
Kad bi se vratila ada, bilo bi više i ribara i ribarstva, bilo bi puno bolje za cijeli ovaj kraj. Ukazivao sam na to već godinama, ali moj glas nitko nije čuo. Kad je tako, onda sam odlučio da više nema smisla, iako mi je firma maltene u dvorištu, a nemam ništa od toga - istaknuo je naš sugovornik koji živi uza sam Dunav i mislio je da će u ovom poslu dočekati mirovinu.
- Kad sam počeo, bilo je više ribe, ali i više ljudi kojima se ona mogla prodati. No posljednjih je godina ribe sve manje, kao i ljudi. Šarengrad je napustila gotovo polovica stanovništva i gotovo sva mladost.
Nekoliko ribara
Kad smo se vratili poslije rata, u školu je išlo više od 200 djece, a danas ih je 50-ak. Što se tiče ribe, količine su se smanjile za 50 posto. Prije rata ovdje je bilo 19 ribara i 150 čamaca. Kad sam ja počeo, bila smo nas četvorica, a onda se i to prepolovilo. Sada ostaje samo kolega Denis Francuzević, koji inače radi na području cijelog toka Dunava kroz Hrvatsku, od Batine do Iloka. Ja to nisam mogao sebi priuštiti, pa sam radio samo na ovom području - ispričao je Čuvardić.
- Općenito nas je sve manje. Ne znam radi li u Opatovcu još jedan ribar iz Baranje, ima ih nešto u Iloku preko braniteljske zadruge te nekolicina po Vukovaru i Borovu, i to je to. Tvrd je ovo kruh. Država nam ne daje nikakve poticaje, ali zato sva davanja traže u datum. Mislim da bi ipak morali učiniti nešto i pomoći ljudima koji se bave ovim poslom, pogotovo u vrijeme kada objektivno ne možemo na vodu, a oni traže svoje. Prošle godine tri mjeseca nisam išao na vodu, a svaki mjesec sam morao plaćati državi.
U zadnje vrijeme bio sam na paušalu oko 1300 kuna, a prije toga 2500 kuna. Nije bilo lako zaraditi dovoljno da imam i za neku svoju plaću - kazao je Čuvardić, koji je još prošloga ljeta smanjio izlaske na vodu, a ovih će dana zatvoriti obrt i vratiti povlasticu.