Sead Muhamedagić rođen je 1954. na Skokovima kraj Cazina u BiH. Jedan je od naših najvažnijih prevoditelja s njemačkoga jezika, premda slijep. Diplomirao je germanistiku i jugoslavistiku u Zagrebu. Osim što prevodi, piše i autorski, kao publicist i pjesnik (zbirka “Slijepčev vir”, Pop i pop, Zagreb 2001.). Najviše je prijevoda objavio iz austrijske književnosti, osobito austrijskih dramskih autora (Schnitzler, Hofmannstahl, Michel, Bernhard, Handke, Turrini, Jelinek, Jonke, Mitterer, Altmann, Saenger, Schwab). Također prevodi liriku, uglazbljenu poeziju (koncertne popijevke i oratorijske tekstove), esejistiku, književno-znanstvenu, muzikološku i pedagošku literaturu. Poeziju hrvatskih pjesnika i književnoteorijske tekstove prevodi i na njemački. Cijeli život radi kao slobodni umjetnik, samozatajan, a povod intervjuu je 50 godina njegova dolaska u Zagreb.
Kako je njemački postao vaša sudbina?
- Neobičan splet okolnosti. Moj je djed, s majčine strane, služio u austrougarskom sanitetu i naučio njemački. Zapodijevao je sa mnom, dječakom, razgovore neobičnim njemačkim upadicama. Nadalje, od malih sam nogu slušao austrijski radio, pa kad sam, pošavši u četvrti razred osnovne škole, počeo učiti njemački, gramatika mi je već po sebi bila jasna. Kad sam iz Sarajeva pristigao u Zagreb, evo prije pedeset godina, iz izvrsne osnovne škole za slijepe, mogao sam nastaviti napredovati u njemačkome, zato što je naša profesorica našla načina da sa mnom radi po posebnomu programu. Tako da sam za srednje škole svladao njemački u govoru i pismu te kad sam upisao fakultet, mogao sam lijepo studirati, ne plašeći se ispita iz jezičnih vježbi, koje studente često otjeraju sa studija. I tako je njemački jezik postao moja sudbina. Počeo sam mnogo čitati, osobito na njemačkome, gdje je dosta literature tiskano na brajici, poslije zvučne knjige, tako da sam uplovio u taj ocean i njime plovim cijelo vrijeme. Njemački jezik me, u doslovnom i prenesenom smislu riječi - hrani.
Kao germanist, vi ste mnogo bliži austrijskoj negoli njemačkoj književnosti.
- Da, ni sam ne znam što me je toliko privlačilo njemačkome jeziku, no slušanje radija zacijelo me usmjerilo k Austriji i doista sam bliži njemačkoj književnosti u Austriji. Po mojemu se izgovoru ne bi reklo da oponašam austrijski, ali idiomatski sam u njemu. Bilo kako bilo, nešto me je privlačilo njemačkome i na zvučnoj razini, osobito, dakle, austrijskoga izričaja, a misaonost, struktura njemačkoga jezika dali su intelektualni poticaj da se moje mišljenje formira.
Imena vaših važnih profesora?
- Iz osnovne škole nezaboravan je Pero Raguž, slijepi profesor povijesti i “našega” jezika. Veliku je ulogu u životima nas slijepih školaraca igrao i Marijan Bavčević, socijalni radnik u našem Zavodu za slijepe. U Zagrebu su me dočekali jednako dragi profesori. Osobito naša razrednica, Mira Pukanić, profesorica engleskoga i njemačkoga. Učinila je sve da ja taj njemački što bolje naučim. Pripremila me za studij, temeljito. Profesor Viktor Žmegač, alfa i omega naše germanistike, kazao mi je na kolokviju na prvoj godini studija da kad je posrijedi poznavanje jezika, mogu biti miran i da se mogu posvetiti studiju kao takvome.
Profesor Žmegač i profesor Ante Stamać, pokojni akademik koji mi je predavao Uvod u poetiku na studiju tadašnje jugoslavistike, zapravo su u meni probudili čovjeka koji iznad svega na svijetu voli književnost.
Rano ste si zacrtali put...
- Kao student sam, dakle, odlučio da se profesionalno želim baviti prevođenjem. Nekoliko mjeseci pošto sam diplomirao, preveo sam prvi relevantan prozni tekst, jedno malo prozno djelo Huga von Hofmannsthala, “Pismo Lorda Chandosa”. To njegovo fiktivno pismo odnio sam pjesniku Danijelu Dragojeviću, koji je tad uređivao emisiju “Dnevnici i pisma” na Trećem programu tadašnjega Radio Zagreba. Napisao sam i popratni esej o Hofmannsthalu. To je bila prva objava mojega književnog prijevoda. Ta emisija je bila emitirana 8. siječnja 1980., a nisam je nisam čuo jer sam bio u Njemačkoj.
Ali bio je to dobar početak.
- Da, pravo vatreno krštenje, posrijedi je iznimno suptilan tekst, a prevodio sam ga tako da sam sa svojim uratkom šetao između Žmegača i Stamaća. Oni bi svaki put uočili štogod grbavo, a ja bih tražio rješenja. Poslije više od dvadeset godina, ja sam taj tekst objavio u jednom tematu u okviru jednoga ljetnoga broja dvotjednika Zarez, godine 2001. Još jednom sam ga bio pregledao, malko popravio, ne previše. To je već tad bio dobar tekst, putokaz da se trebam baviti književnom prevođenjem. Bio je to početak mojega rasta, koji traje do danas i koji me dovodi do spoznaje da je prevođenje vrhunske književnosti podjednako vrijedno koliko i pisanje književnosti. Ako ja, kao prevodilac, mogu neko remek-djelo prevesti tako da ono i u prijevodu ostane na razini remek-djela, onda sam učinio nešto što je vrednije od nekoga mojega osrednje napisana djela.
Tko vam se posebno uvukao pod kožu?
- Već spomenuti Hofmannsthal, njegov stariji suvremenik Arthur Schnitzler, a ubrzo i Karl Kraus, iste je godine rođen kao i Hofmannsthal. Thomas Mann oduševio me je na razne načine, a da ne govorimo o Franzu Kafki, kojega sam čitao još u fazi učenja jezika. Osjećaš zadovoljstvo kad, s jedne strane, stekneš osjećaj da si tekst dobro razumio a s druge, ne jedino da si ga shvatio na komunikacijskoj razini, negoli da si ušao u njega, da si zaplovio njegovim rječotokom. Pritom nemaš potrebu pretenciozno govoriti da si štogod shvatio. Naime, pitanje je možemo li velika književna djela dokraja shvatiti. No svakako se možemo u njima kupati, divno se osjećati, osvježavati.
U Zagrebu ste, dakle, već pedeset godina. I on je vaša, da tako kažem, sudbina...
- Došao sam u Zagreb prije točno pedeset godina, intuitivno osjećajući da će ostati moje prebivalište do kraja života. Na obljetnicu, tada dvadesetu, Nazorove smrti, polagao sam - tad se zvala Birotehnička škola za slijepe i slabovidne Vinko Bek - prijamni ispit i tema koju smo dobili iz hrvatskoga jezika glasila je: Moj najdraži pisac. Bio sam eto napisao dug tekst, jer sam brzo pisao na stroju za slijepe, o Vladimiru Nazoru. Ove se godine obilježava 70. godišnjica njegove smrti. Pisao sam o Nazoru jer sam u prvom razredu osnovne škole čitao njegova “Bijelog jelena”, “Crvenkapicu”, poslije “Velog Jožu”. Nazor me prati cijeli život.
Jeste li u školi prevodili?
- Da, čim sam počeo bolje ulaziti u njemački, profesorica Pukanić je sa mnom, kao naprednim đakom, počela raditi poeziju. Dala mi je Goetheovu pjesmu “Kralj Thule” i ja sam tu pjesmu ne jedino naučio da znam recitirati, negoli sam tad, kao sedamnaestogodišnjak, i prepjevao prvu kiticu: Bijaše kralj u Thuli/vjeran ženi do groba/ona mu dade prsten/kad smrti joj dođe doba. Međutim, nisam znao tako dobro nastaviti. To je neki mali zametak. Nakon nekoliko godina pročitao sam Nazorov i prepjev Zorana Kravara te pjesme, a svoj nisam dovršio. Ali zato sam preveo mnoge Goetheove pjesme. Itekako se bavim, prije svega, prepjevavanjem poezije. Nemam nikakav ogradu prema toj riječi, “prepjevavanju”, kao opisu onoga što se radi kad se poezija iz jednoga jezika premeće u drugi, po mogućnosti da ostane što vjernija u formi i sadržaju. Važne su, s jedne strane, metrika i versifikacija, a stilistička obojenost i izričajnost s druge strane.
Među pjesnicima koje ste prevodili, fascinira me Theodor Kramer, tko je, zapravo, on?
- Taj Theodor, austrijski pjesnik židovskog podrijetla, poseban je fenomen u poeziji jer je napisao više tisuća pjesama, zacijelo ih ima više od deset tisuća, a među tim pjesmama je teško naći lošu. Napisao ih je toliko jer je u svojem teškom životu, a bio je u egzilu kao Židov, u Britaniji, mogao se osloniti jedino na pjesmu. Pjesma je za njega bila egzistencija, ono što mu je omogućivalo da preživi. I nastao je taj opus koji je tek manjim dijelom publiciran. Stjecajem okolnosti, potaknuo me kolega Marijan Bobinac, naš ugledni germanist, ušao sam u tu Kramerovu “kolotečinu” i dosad sam prepjevao kakvih šezdesetak njegovih pjesmama. Neke sam sabrao u knjizi “Drugo svjetlo”, naklada Disputa, a nedavno sam u časopisu Književna smotra objavio izbor iz njegovim pjesmama u posebnom broju posvećenom austrijskoj književnosti od Prvoga svjetskog rata do danas.
Jedan od vaših, rekao bih herojskih pothvata jest i prijevod veledrame Karla Krausa “Posljednji dani čovječanstva”, kako ste se odvažili za taj pothvat, naše izdanje broji gotovo sedamsto stranica?
- Razgovor vodimo na mjestu (kafić u zagrebačkoj Palmotićevoj ulici, op. a.) gdje sam donio odluku da ću se latiti prijevoda Krausova remek-djela. Godinama sam odbijao Josipa Pandurića iz nakladničke kuće Disput, tvrdeći da se ne osjećam dovoljno zrelim. Napokon sam pristao početkom 2013., zatražio sam još vremena. U sedmome mjesecu počeo sam prevoditi uvodni dio, dakle predigru, i prvi čin. Broji, dakle, uvod, pet činova i epilog. U igri je, eto, bilo 27 posto teksta, pa ako uspijem njega prevesti tako da budem zadovoljan, potpisat ću ugovor.
S velikom zebnjom smo Pandurić i ja očekivali što će se dogoditi. Potkraj rujna 2013. poslao sam što sam napravio i eto se dokraja upustio u pustolovinu. Plovio sam u Krausovim vodama godinu i pol, sve više stječući osjećaj da se dobro snalazim. Neprestano sam mislio na Joyceova “Uliksa”, jer su otprilike na istoj razini, svako u svojoj vrsti remek-djela bez premca, Uliks kao romaneskno, a “Posljednji dani” kao dramsko djelo.
Sead Muhamedagić
Govorite vrlo strasno...
- Neki dan sam slušao razgovor s našim piscem Damirom Karakašem koji je rekao da je književnost za njega neka vrsta religije. Ja bih rekao da je književnost meni svetinja, jedna od svetinja. Zapravo, kad radim na kojem prijevodu, taj mi rad predstavlja tad najvažniju stvar na svijetu.
Koliko vas u doživljavanju umjetnosti ometa sljepoća?
- Moje se poimanje književnosti ne može odvojiti od kazališnih predstava, glazbe. Dakako, ne mogu isto reći za likovnost, jer ne vidim. Okupan umjetnošću, slobodan sam u njezinim vodama ploviti a da nemam osjećaj kako sam pobjegao od stvarnosti.
Kao praktični vjernik, pa i pisac, prevodili ste neke od najskarednijih pisaca, primjerice Thomasa Bernharda...
- Kad sam prevodio njegov roman “Brisanje. Raspad”, suočio sam se s njegovom žestokom kritikom, s jedne strane, nacionalsocijalizma, osobito austrijske varijante, a s druge strane, Katoličke crkve. Čitajući možda sam i škrgutao zubima, jer je bilo pretjerivanja, Bernhard je majstor u pretjerivanju. Ali bilo je mjesta koja su stajala. Da, ja jesam homo religiosus, rodio sam se na vjetrometini između kršćanstva i islama, a ipak sam želio omogućiti svojim prijevodom protočnost duha, u nadi da će na svim stranama, kod svih ljudi koji budu čitali, bez obzira na to kakva bili svjetonazorskog raspoloženja, taj prijevod probuditi kritičnost. Tako da stvore vlastito mišljenje, utemeljeno, s jedne strane, na istini do koje je stalo piscu, a s druge, na objektivnoj istini.
Kao i u svemu, do nje možemo doći proučavanjem što dokumenta, što izjava svjedoka. Bilo kako bilo, s vremenom dolazimo do toga da se od dobre književnosti može naučiti o životu. Pisac je uvijek živ čovjek, uvijek je na djelu temperament, na meni je kao prevodiocu da ga predočim.
Vaša slika Miroslava Krleže?
- Krležom sam se intenzivno počeo baviti kao srednjoškolac, intenzivno sam doživio njegove drame, slušao sam ih na radiju, počeo sam ići kazalište... Razrednica Pukanić često mi je čitala “Balade”. Potom sam ih sam nastojao čitati. Bez obzira na to što nisam kajkavac, potječem s rubnoga područja, na neki način mi je u uhu. Počeo sam osjećati Krležu kao velikog pisca. Počeo sam se pitati kao germanist zašto nikad ne piše o piscima poput Kafke, Hofmannsthala, a o nekima mnogo piše. S Karlom Krausom je intenzivno kontaktirao, volio je Rilkea. Osjećao sam da ga je opterećivala prevelika blizina njemačkome izričaju, da se htio od njega na neki način distancirati, stvoriti u hrvatskome vlastiti idiom. Mislim da je nizanje njemačkih rečenica primjerice u drami “Gospoda Glembajevi” i drugim djelima ciljalo na to da ukaže na određenu povezanost na duhovnoj razini, koja nije salonska. Pokušao sam pomalo prepjevavati Krležu na njemački. Nekoliko pjesma mi je uspjelo, prevodio sam i citate iz njegove proze, također mislim da su uspjeli. Krležom sam se bavio i kao piscem i kao čovjekom. Čitajući njegove razgovore s Enesom Čengićem, Predragom Matvejevićem, shvatio sam da u njegovu rezoniranju ima mnogo mojeg, a da pritom ne moram razmišljati jesam li ljevičar. Čovjek intenzivno misli, ja se trudim isto, pa se negdje i susretnemo