Unuka bivšeg iračkog predsjednika Sadama Huseina, Hareer Husein Kamel, živi u Jordanu gdje je završila fakultet, osnovala obitelj i napisala knjigu, obiteljske memoare. No, njezin život nije uvijek bio miran i siguran, rekla je u nedavnom intervjuu za ruski Sputnik.
32-godišnjakinja je za rusku novinsku kuću ispričala detalje o ‘hladnoj i zastrašujućoj’ noći 2003. godine kad je s obitelji pobjegla iz ratom razorenog Iraka.
- Bili smo u Mosulu. Moja majka Ragad i teta Rana, Sadamova druga kći, povele su djecu u Siriju bez odgađanja. Dok smo pješke prelazile granicu, sirijski su vojnici otvorili vatru i počeli pucati po nama. Bilo je zbilja strašno, ali na sreću nitko nije bio ozlijeđen - prisjetila se Hareer dodajući da su nekoliko dana provele u Siriji prije prelaska u Jordan gdje ih je pozvala kraljevska dinastija Hašemiti.
Prisjetila se i kako je ‘nakon američke okupacije’ nova iračka vlast izdala uredbu kojom se zabranjuje potencijalnim izbjeglicama zadržati strane putovnice, zbog čega su brojne obitelji ostale bez ikakvih dokumenata.
- Toplo su nas dočekali i u Jordanu i u Kataru, ponudili nam putovnice, smještaj i financijsku potporu - rekla je Hareer, jedna od 15 Sadamovih unuka dodajući da većina obitelji koje su pobjegle, još uvijek žive u Jordanu, osim onih koji su se udali ili oženili, ili pak otišli na studij. Hareer, koja je u to vrijeme bila tinejdžerica, još uvijek se jasno sjeća što je osjećala prema suđenju djedu. Cijela obitelj je suđenje pomno pratila, a unuka sad svjedoči da su dani u kojima je uslijedila osuda i pogubljenje bili ‘iznimno teški’.
- On je istovremeno bio predsjednik, djed i naš omiljeni heroj. Mislim da je prijenos suđenja omogućio ljudima vidjeti pravog Sadama jer je većina imala pogrešnu sliku. Sad su ga na suđenju svi vidjeli u svjetlu u kakvom smo ga mi poznavali - dodala je.
Kad ju je novinar pitao koja su joj najljepša sjećanja iz perioda života u Iraku, samouvjereno je rekla da je sve bilo sjajno, dodajući da su joj još uvijek najljepša sjećanja u životu ona iz škole i ulice u kojoj je živjela. Istaknula je da su joj sjećanja jedina i ostala:
- Ništa nisam ponijela sa sobom osim jednih hlača i nekoliko majica.
Novi život
Obitelj je prihvatila azil u Jordanu, no Hareer kaže da im ni ondje život nije bio med i mlijeko:
- Bombardirali su nas prijetnjama, posebno moju majku. Zato ponekad nismo uopće smjeli van i nismo uvijek vodili normalan život - požalila se Hareer dodajući ipak da je ‘ljubav, poštovanje, ljudskost i brižnost’ Jordanaca prevagnula te im pomogla krenuti naprijed.
- Vlada nam je odobrila dokumente, stan, mjesečnu socijalnu pomoć i sigurnost - ispričala je Sadamova unuka i rekla da u Iraku još uvijek imaju neke stare prijatelje. Imala je priliku upisati ekonomiju na Kanadskom Sveučilištu i iskoristila ju je. Kaže da u Jordanu živi kao milijuni žena diljem svijeta - nakon što je diplomirala, odlučila je brinuti o obitelji i uživa u tome. Osim toga, još uvijek piše i čita. Obiteljske memoare o životu u Iraku izdala je o vlastitom trošku.
- Knjiga oslikava dio našeg života koji je bio skriven od javnosti. Oni koje zanima, bolje će nas shvatiti - rekla je Hareer.
U razgovoru su se dotaknuli i teme SAD-a, a novinar ju je pitao kako bi se obratila Amerikancima.
- Sad je cijeli svijet vidio posljedice američke okupacije. Mnogi su posljedice osjetili na vlastitoj koži. Irak i cijeli svijet platili su visoku cijenu - istaknula je apelirajući istovremeno na Amerikance da ‘obnove ono što su srušili’. Premda ima mnogo planova za budućnost, kao najveću želju navodi ‘ujedinjeni Irak’:
- Sanjam o ujedinjenom Iraku, u kojem muslimani, kršćani i drugi vjernici u Iraku imaju jednaka prava i žive u miru. Irak je pretrpio mnogo i zaslužuje najbolje - ističe emotivno Hareer dodajući da bi se Iračani trebali ujediniti i stati na kraj žalosnom razdvajanju i mržnji. Ovo nije san, dodala je, jer je zemlja tako živjela stoljećima ranije:
- Samo to moramo ponovno uspostaviti - zaključila je Sadamova unuka.