Trudila sam se da što manje ljudi zna kako mi je i kroz što prolazim, istinu su znali tek najbliži. Iz inata sam držala do sebe i uređivala se svakog dana kako ljudi ne bi ništa primijetili.
Ja sam se sa 21 osjećala kao da imam 50. Oduvijek sam bila fizički slaba, stoga sada kako starim uopće ne osjećam te godine, ispričala nam je Gordana Juričić, Zadranka koja je prije nešto više od mjesec dana napunila pola stoljeća, kako kaže.
- Da mi je to netko rekao prije 28 godina, odgovorila bih mu da je ta mogućnost jednaka sedmici na lotu - zaključuje. Gordana je sa samo 21 godinom, nakon poroda, s bebom od 11 mjeseci doznala da boluje od Morbus Hodgkinova limfoma, malignog oboljenja limfocitnog tkiva.
- Već sam zamišljala kakav će život mojoj obitelji, mojoj tek rođenoj kćeri, biti bez mene - prisjetila se. Sve je započelo kada su joj natekli limfni čvorovi na vratu.
- Na ta zadebljanja nisam uopće obraćala pažnju, a na pregled sam otišla na nagovor iskusnije prijateljice. Isprva je bila visoka samo sedimentacija, sve ostalo bilo je normalno. Završila sam na punkciji, umjesto na zaraznom odjelu na koji su me zadarski specijalisti htjeli smjestiti - prepričava. Citološki nalaz pokazao je da bolujem od Morbus Hodgkinova limfoma. U vrijeme bez interneta, kada liječnici pacijentima nisu sve odmah govorili u lice, završila je u Kliničkom bolničkom centru Zagreb.
Na odjelu svi bez kose
- Dopao me neki čudan odjel. Svi su bili bez kose. Liječnici mi nisu ništa govorili, držali su me u neznanju. “Radimo pretrage pa ćemo onda znati bolje”, rekli bi mi, a ja sam, pak, vjerovala da imam neku lakšu upalu, da ću dobiti antibiotik i vratiti se kući svojoj obitelji, malenoj kćeri Petri i suprugu Stipi. Gospođa u krevetu do mojeg jako je loše izgledala, nije primala posjete, povratila bi sve što je pojela. Nije pričala ni s kim. Jedva je disala, a na pretrage su je vozili u kolicima jer nije mogla hodati. Bila sam ljuta što su me stavili pokraj nje. Jedva sam čekala ponedjeljak da me puste kući - rekla je Gordana.
U ponedjeljak su gospođu posjeli u kolica, dok je ona hodala pokraj nje. Obje su išle na pretragu. Vozeći se u kolicima u krilu je nosila oba kartona.
- U jednom je trenutku podigla glavu, pogledala me i rekla: “Ti i ja imamo istu dijagnozu”. Srušila sam se nasred hodnika. Nisam ni znala kakva je to bolest, znala sam samo da ona umire i da isto čeka i mene. Kako će moje dijete odrasti bez mame? Kako će to preboljeti moja ljubav? Moja će mama od tuge umrijeti za mnom - s grčem u grlu prisjeća se Gordana. Nadu joj je vratio prim. dr. Ivo Radman-Livaja, specijalist interne medicine i hematologije.
- Rekao mi je da je moja bolest gripa među malignim bolestima - dodaje. Uslijedilo je šest kemoterapija u 12 ciklusa i 28 zračenja. Svakih sedam dana išla je autobusom u Zagreb iz Zadra.
- Od toga i danas vjerojatno imam neki PTSP jer kada dođem autobusom u Zagreb, čim iziđem na kolodvoru, trčim povraćati u WC - kaže Zadranka koja je tada, početkom 90-ih, u Zagrebu odsjedala kod prijateljica koje su studirale u Zagrebu, u malom stančiću u kojem su imale samo najosnovnije. Unatoč tome, svaki dan su je posjećivale u bolnici dok je primala terapiju i nosile joj hranu iako su i same tek učile kuhati. Sjeća se i kada joj je prijateljica u Zadru plačući šišala kosu koja je preostala, nakon što je počela opadati.
- Jedino je super što se tada ne moraš depilirati jer ti baš sve dlake otpadnu, a ne samo kosa - smije se Gordana, koja je cijelo vrijeme nosila periku. Jednom je slučajno i zapalila šiške pušeći cigaretu, a znalo se dogoditi i da perika završi na drvetu zbog jakog juga.
Članica udruge Nismo same
- Išla sam u videoteku s prijateljicom. Hodale smo uz cestu i stabla fafarikula. Jako je puhalo pa mi se za granu zakačila perika dok smo prolazile. Ja sam stala umirati od smijeha, a prijateljica je skakala pokušavajući dohvatiti periku - smije se Gordana. Ušla je u remisiju, bolest je bila iza nje, iako, kaže, stalno je mislila hoće li se vratiti. Ostala je 1994. godine drugi put trudna i rodila je zdravu djevojčicu koja je dobila ime po njezinu liječniku.
- Dr. Radman je rekao da ću moći iznijeti trudnoću, no u Zadru nisu imali iskustva sa slučajevima poput mojih i uvjeravali su me da je iznimno opasna trudnoća i za mene i za bebu. Međutim, dvije godine nakon poroda bolest mi se vratila. Oba puta bolest mi se pojavila nakon poroda, iako kažu da to uopće nije povezano - napominje Gordana.
Prvi je put kemoterapiju mnogo bolje podnijela. Samo je prvih dana imala jake mučnine i povraćala je, boljeli su je zglobovi i oticala je. Drugi je put, kaže, primala lijek protiv mučnina, no bolovi i oticanje bili su grozni. I danas ima posljedice, nije čučnula od svoje 21. godine.
Bolest je, srećom, i drugi put ušla u fazu remisije. Gordana je drugi put pobijedila zloćudnu bolest.
- Nije me više strah da će mi se Hodgkinov limfom vratiti, ali strah me sekundarnih karcinoma koji nastanu od toliko zračenja koja mnogi ni ne dožive. Kemoterapija je na meni ostavila grozne posljedice. Oštećeni su mi organi, imam astmu i otežano dišem, problema sa srcem, nemam istu kvalitetu života. Stoga i kada dođem svojoj liječnici opće prakse jer me boli grlo, odmah me pošalju na tisuću i jednu dodatnu pretragu nevezanu za to zašto sam došla - frustrirana je Gordana, koja je na zadnjoj kontroli bila prije šest godina.
- Znam da to uopće nije pohvalno, ali sumnjam da će postojati mogućnosti izlječenja ako se bolest još jednom vrati. Iskreno, postoje tri tipa pacijenata koji su preboljeli zloćudnu bolest: hipohondri koji čim kihnu idu na sve pretrage, oni koji paze i kontroliraju stanje slušajući liječnike i oni koji negiraju bolest. Ja pripadam ovoj posljednjoj skupini - objašnjava Gordana, koja je posebno ponosna na Zadranku Đanu Lučić, kozmetičarku koja je pokrenula akciju za pacijentice na kemoterapiji, besplatno im ugrađujući trepavice jer im opadnu, kao i kosa. U akciju su se uključile i brojne druge poduzetnice, poput dizajnerice Ive Brukete iz Infinity dizajna. koja je zaslužna za njezinu ogrlicu koja joj strateški skriva ožiljak na dekolteu od zračenja, gdje joj je koža nastradala.
Gordana je tek prije nekoliko dana podijelila svoju priču na portalu udruge “Nismo same”, čija je članica.
- Trebala sam sve ovo davno staviti na “papir”. Ni jednom nisam zaplakala. Nikome nisam pričala što osjećam. Moji su znali ono što trebaju znati. Čak me i brat nazvao nakon što je pročitao moju ispovijest i rekao da zna samo 10 posto od svega napisanog - ističe Gordana, koja mu je rekla da on više od toga nije ni trebao znati. U njezinoj kući su osjećaji i bolovi koje joj je bolest prouzročila bili tabu tema. Ne govoreći o tome htjela je zaštititi svoje dvije kćeri, Petru i Ivu.
- Kada mi se bolest drugi put vratila, mlađa kći je bila beba, a starijoj kćeri nisam htjela ništa govoriti. Željela sam da ima normalno djetinjstvo. Ali, eto, doznala je u školi. Jedna joj je prijateljica rekla da će joj mama umrijeti jer je njoj njezina mama tako rekla - povjerila nam se Gordana koja je svoju bolest, kako kaže, sebično držala za sebe.
- Odnosno, priznat ću vam, o bolesti sam razgovarala samo s ljudima koji su mi išli na živce, koji su gurali nos tamo gdje mu nije mjesto, kako se kaže. Namjerno bih takve ljude dovodila u neugodnu situaciju kako mi više nikada ne bi prišli. Tako mi je jednom u tramvaju u Zagrebu, kada sam išla iz bolnice sa zračenja, prišla starija gospođa govoreći mi kako me nije sram tako mladu sjediti u tramvaju pokraj toliko starijih. Rekla sam joj da imam zloćudnu bolest i da sam bila na zračenju i da joj je bolje da se makne od mene jer zračim. Samo se pokupila, a za pet minuta sve je oko mene bilo prazno - prisjetila se Gordana, ispričavši nam i anegdotu s kontrolorima koji su je uhvatili bez karte kada je kasnila na kemoterapiju u bolnicu.
Zašto baš ja?
- Ispričala sam se jer nisam stigla kupiti kartu i zamolila ih da me puste jer ću zakasniti na kemoterapiju. Pitali su me kako me nije sram lagati pa sam im fino sve nalaze tutnula u ruke, da ste samo vidjeli kako im je bilo neugodno. Malo je falilo da me pod rotirkama ne odvezu do bolnice - smije se Gordana, koja radi u jednom zadarskom butiku kao prodavačica.
- U mladosti sam bila jako ambiciozna, po struci sam kemičarka, a prijatelji kažu da sam trebala završiti u Saboru, no dogodile su mi se neke druge stvari u životu zbog kojih sam većinu života provela kao domaćica. Rano sam rodila, onda sam se razboljela, pa je izbio rat, pa sam ponovno zatrudnjela i rodila, ponovno se razboljela, a sada sam već prestara - komentira Gordana, koja je unatoč borbi s teškom bolešću ostala nevjerojatno pozitivna i vesela. Iz inata, kaže. No imala je svoje faze. Tada bi sjela pokraj mora i razmišljala o tome kako samo još jednom želi popiti kavu sa svojom kosom, bez perike. A utjehu je pokušala pronaći i u crkvi.
- Nisam vjernik, ali tada sam znala otići na ispovijed. Mučilo me to pitanje: “Zašto baš ja?”, a svećenik mi je rekao da trebam zahvaljivati Bogu svaki dan na tome što mi je dao. Poludjela sam kad mi je to rekao, kako da budem zahvalna na bolesti koja me može odvojiti od mojih bližnjih. Danas malo bolje razumijem te riječi. Doista sam zahvalna na bolesti jer me skroz promijenila. Ne zamaram se problemima i živim u trenutku, dan po dan. Moji prijatelji to već znaju pa me ni ne pitaju nešto što treba planirati. Svi već znaju di će za Novu, ja ne znam, jer ne planiram. Sada više ni nemam problema jer znam da na mnoge stvari mogu sama utjecati, osim na bolesti, rat i prirodu - ističe Gordana. Možda se jednom odluči napisati knjigu o svojem iskustvu, zasad joj još misli prebrzo lete.