NASAMARENA I GLADNA

'UŠTEDILA SAM OKO 100 TISUĆA KUNA. POGLEDAJTE KAKO SU ME PREVARILI...' Tužna ispovijest gospođe iz Dalmacije koja je ostala bez ičega!

Vladimir Dugandžić/Hanza Media

Zlatka Kojić

 

Malo tko među nama nije čitao "Životinjsku farmu" Georgea Orwella, roman napisan u alegoriji u kojoj je osobito potresna sudbina konja koji cijeli život rinta u nadi da će, kad ode u mirovinu, uživati u plodovima svoga mučeništva. No, baš kao i velik dio hrvatskih penzionera, konj biva nasamaren i na kraju života ne uživa u mirovini, nego skapava od gladi...

Otprilike tako razvija se i život protagonistice ove priče, žene potresna životopisa i na korak od životne mirovine (jer u onoj formalnoj već jest). No, iako je već u ranim šezdesetima, na nju ni ne pomišlja, nego razmišlja kako možda podići kredit i sanirati štetu koju je pretrpjela nakon što je životnu ušteđevinu predala u pogrešne ruke. To je, u najkraćemu, bila kruna njezina dosadašnjeg života prožetog nedaćama svake fele, donosi Slobodna Dalmacija.

Nesretna sudbina

Da krenemo od početka. Zlatka Kojić rođena Huljev, iz Postira na Braču, naime, trebala se roditi u Vojvodini, no njezinu je majku suprug (Zlatkin biološki otac) potjerao iz kuće, i zadržao uza se kćer koju su već imali. Tih pedesetih godina prošlog stoljeća nesretna trudnica nije imala kamo, pa se, oplakujući dijete koje je ostalo u tadašnjoj jugoslavenskoj autonomnoj pokrajini, vratila roditeljima u Šibenik.

No, oni nisu mogli podnijeti, za tadašnje prilike, neopisivu sramotu te su je potjerali na ulicu. Mala Zlatka se spletom tih okolnosti rodila u domu u Šibeniku, gdje je uskoro nakon rođenja ostala bez majke jer je nesretnica preminula od posljedica dijagnoze tada formulirane kao "porođajno ludilo".

Onda je iz Šibenika još kao beba prebačena u Dom za nezbrinutu djecu u Splitu, odakle su je udomili Gospodnetići iz Postira. Tu započinje sretnija etapa Zlatkina života...

Barba Jerko, harmonikaš, i njegova supruga, teta Fortunata, udomili su mene i malu Marinu iz Doma iako su već imali svoje dvoje djece, i bili su mi poput pravih roditelja. Sve dobro što imam u sebi mogu zahvaliti njima – dirnuto će naša sugovornica, koja je uz financijsku potporu šibenske općine, kojoj je kao dijete bez odgovarajuće roditeljske skrbi tada po zakonu pripadala, završila srednju Trgovačku školu u Splitu, te se nakon toga vratila u Postira i zaposlila u struci, u dućanu.

Tada je upoznala i sadašnjeg supruga, Sinjanina, s kojim sklapa brak u svojoj dvadeset i trećoj godini (on je dvije godine stariji) te u braku dobivaju dvije kćeri.

Teške zdravstvene dijagnoze
Vladimir Dugandžić/Hanza Media

Zlatka Kojić

 

Nažalost, stvari su se razvijale u sasvim drugom pravcu od idile; familiju je zadesilo nekoliko teških zdravstvenih dijagnoza, a vrhunac se dogodio kad je suprug, inače obični građevinski radnik, na poslu pao i slomio kralježnicu, te otišao u mirovinu od tisuću i pol kuna.

Zlatkina, pak, iznosi sto kuna manje, jer je u svojoj četrdeset i osmoj, prije petnaestak godina dakle, slomila nogu i dobila otkaz ugovora o radu. Kuburila je kao tehnološki višak na birou do svoje pedeset i pete, malo radila na crno, i naposljetku je, eto, umirovljena.

Dakako, s 1400 kuna može živjeti samo David Copperfield, a kako Zlatka nije čarobnjak ni mađioničar, tražila je dodatni posao.

– Listala sam novine i našla potražnju za njegom starijih osoba u Italiji. Naravno, trebalo je najprije posrednici iz Rijeke platiti tisuću eura. Nekako sam ih nabavila, i mogu reći da je osoba kojoj sam platila tu naknadu korektno ispoštovala dogovor. Došla sam kod dobre familije u Bassano del Grappa kod Vicenze, bez znanja i jedne riječi talijanskoga.

I tako je počela moja karijera "badante" ili njegovateljice, koja traje još uvijek, i trajat će koliko me zdravlje posluži – započinje recentnu etapu vlastite povijesti Zlatka, udana Kojić.

Brinula se za nemoćne

– Za početak sam pazila dobroga nonota, koji me stalno tješio: "Zlatka, non ti preocuppare" (Zlatka, nemoj se brinuti). Uz pomoć televizije, malo-pomalo, svladala sam jezik, a radnog iskustva sam već imala jer sam ga, nažalost, ispekla doma na vlastitoj nevolji.

I tako sam po potrebi odlazila kod raznih obitelji, uvijek mjesec dana u Italiji, a mjesec doma, jer se drukčije ne može zbog papira. Puno je starih ljudi koje sam njegovala, mahom između devedeset i sto godina života, preminulo; do njih sam inače dolazila posredstvom medicinske sestre čija je pojavnost zapravo već kao neki anđeo koji u kući znači blisku smrt. Ona dolazi, a i ja, kad su ljudi eto na zalasku života. Zato je posao "badante" težak tjelesno i psihički. No, navikla sam – rezimira Zlatka Kojić, koja je ostala dobra sa svim obiteljima za koje je radila.

– Imala sam više sreće s tuđim ljudima nego s najbližom rodbinom i nekim sumještanima. Nikad nisam u Italiji doživjela nikakvu neugodnost, svi su me poštovali i pošteno platili. No, to nije velik novac; bila sam plaćena oko osamsto-devetsto eura na mjesec, uz dakako besplatan smještaj i hranu. I sama sam uvijek plaćala put; to je, uz mobitel, bio jedini "luksuz" koji bih sebi priuštila. Zarađenu bih plaću razvukla na dva mjeseca, jer onaj jedan u Hrvatskoj, nakon povratka iz Italije, nisam imala plaću. Tako sam uvijek mogla računati na par stotina eura uz svoju malu mirovinu, a zahvaljujući teškoj discipliniranosti i odricanju, uspjela sam nešto i ušparati – kazuje naša sugovornica.

Golo i nedovršeno
Vladimir Dugandžić/Hanza Media

Zlatka Kojić

 

Tu, pak, dolazimo do aktualnih problema koji su je snašli. Razmišljajući kako će živjeti jednog dana kad i sama bude prestara da bi pomagala drugim nemoćnim ljudima, odlučila je petnaest tisuća eura koje je uštedjela uložiti u podizanje polukata na derutnoj kući u Postirima, kako bi dobila nekoliko kreveta za, kamo sreće, neki turizam i iznajmljivanje.

– Novac sam koncem 2016. godine, tada u iznosu od 88.500 kuna, koje sam sebi otkidala od usta petnaest godina, uplatila na račun obrta sumještanina, porijeklom iz Bosne i Hercegovine, koji se bavi izvođenjem građevinskih radova (puni podaci poznati redakciji, nap.a.). On je tada inzistirao na brzoj uplati prije Božića kako bi povoljnije, navodno, kupio materijal. Poslije je stalno tražio još novca "na ruke", i tako je uzeo više od sto tisuća kuna. Sklopili smo i ugovor o izvođenju radova, koji su trebali biti okončani u travnju 2017. godine, ali ih postirski zet nije ni približno priveo kraju.

Štoviše, ostavio je golo krovište, nakon što je u nekoliko dana podigao zidove polukata, dozvoljenog po građevinskim papirima na kući, inače lijepo lociranoj u mjestu. To me, malo-pomalo, dotuklo jer sam uvidjela tijekom dvije mučne godine okapanja s njim da uopće na namjerava dovršiti posao za koji je, mojom naivnošću, bio unaprijed plaćen – jada se Zlatka Kojić.

– Naime, izvođač radova – veli – jedva je dočekao zabranu radova tijekom ljetnih mjeseci, da bi na jesen 2017. godine lagao da mu je dijete bolesno, nema vremena, i slično. Istodobno je prihvaćao druge angažmane ("faturete"), lako izbjegavajući "dosadnu" Zlatku koja je zbog posla često boravila u Italiji.

– Naposljetku, kad sam mu priprijetila sudskim progonom (posjedujem dokaz o uplaćenim sredstvima i ugovor o izvođenju radova), rekao mi je da mu se "gadim", te da ne namjerava kročiti na moju kuću. Čak mi je rekao da je krov njegov! Nevjerojatno – krši ruke očajna "badante", kojoj su se stresovi već odrazili na zdravlje.

– Pijem tablete za smirenje jer od tuge ne mogu noću spavati, ubija me ta nervoza i osjećaj da sam pokradena za svoj krvavo stečeni novac. Onda tako umorna i nenaspavana ujutro moram mijenjati pelene i okretati staru "nonu", koja vidi da mi se tresu ruke, da sam neispavana i nesretna. Na kraju ona tješi mene, umjesto da ja budem njoj podrška u posljednjim mjesecima života! Posebno me boli duša kad kiši; znam da tada zbog vlage, bez krova, propada ova moja mižerija – očajno će Zlatka Kojić, mučenica iz Postira na povremenoj talijanskoj pečalbi.

'Istina je da sam dobio novac'

Vezano uz slučaj Zlatke Kojić dobili smo i prozvanoga građevinskog poduzetnika, koji je negirao optužbe, opetovano tvrdeći da "ona sve zna".

"Istina je da sam dobio novac u visini oko sto tisuća kuna za građevinski materijal prije dvije godine" – potvrdio je građevinar, mirno kazavši da isti nije kupio, te da će ga vratiti kad dobije raskid ugovora o izvođenju radova, to jest kad bude siguran da njegova tvrtka nema ništa s tim.

Kad smo ga podsjetili da se isti raskida automatski ako se u roku od četrdeset dana ne pristupi radovima, kazao je da je dio radova odrađen, i to po "prijateljskoj tarifi".

"Nemam ja vremena čekati gospođu dok dođe iz Italije i donese papire. Moram od nečega živjeti, radio sam druge poslove. Kad budem siguran da nisam nositelj radova, vratit ću joj novac, iskrcati materijal" – poručio je građevinar preko medija Zlatki Kojić.

Njoj je, pak, besplatnu stručnu pomoć oko eventualnog pravnog raspleta drame što ju je zadesila ponudio ugledni splitski odvjetnik Jadran Franceschi.

 

Izdvajamo