Cristiano Ronaldo šokirao je svijet i iz Reala prešao u Juventus. Vrsaljko napušta Atletico i odlazi u Inter Milan, a Badelj u Lazio.
Transfer godine, međutim, barem ako se pita domaće nogometne romantičare, dogodio se u Hrvatskoj, i to u nižim ligama. Nekad veliki NK Varteks iz Varaždina, koji trenutačno nastupa u četvrtom rangu hrvatskog klupskog nogometa, objavio je da će u novoj sezoni za njih nastupati Veldin Karić, legendarni napadač Varteksa s kraja 90-ih i početka 2000-ih godina, čovjek koji je svojim golovima rušio Dinamo i Hajduk te Varteksu donio legendarnu pobjedu protiv engleskog premierligaša Aston Ville u Birminghamu.
Gasi internete
Društvene mreže doslovno su eksplodirale.
Facebook stranica koju prate nogometni romantičari pod nazivom “Nogometne ikone” bilježi rekordne brojeve likeova, shareanja i komentara u kojima se nižu hvalospjevi legendarnom nogometašu i istinskoj nogometnoj ikoni. Netko je komentirao: “Briga me za Ronalda i koga će dovesti Real ili Chelsea, ovo je transfer godine”. U NK Varteksu ističu da nisu ni stigli pobrojati sve zahtjeve za kupovinu dresova s Karićevim imenom.
Karić je tako u Varaždinu dosegnuo razinu popularnosti svojeg nekadašnjeg suigrača i aktualnog izbornika hrvatske nogometne reprezentacije Zlatka Dalića. Samo dok je ovaj odavno “objesio kopačke o klin”, Karić još uvijek, iako je zagazio u peto desetljeće života, nastavlja svoju nogometnu karijeru. I da ne bi bilo zabune, njegov transfer u Varteks nije samo marketinški trik. Već na prvi pogled jasno je da je Karić itekako spreman za nogometnu sezonu.
Čovjek izgleda isto kao prije dvadesetak godina, čak je i legendarna frizura “fudbalerka” još tu. Tek nekoliko sijedih vlasi odaje da je debelo zagazio u peto desetljeće života.
- Mnogi me ovih dana pitaju zašto sam se odlučio vratiti na nogometni teren, a ja im odgovaram da nisam nikada ni otišao. Nikad nisam prekinuo nogometnu karijeru. Kontinuirano igram nogomet već 30 godina i nije prošla ni sezona a da nisam odigrao barem nekoliko službenih utakmica i zabio nekoliko golova. Tako da prelazak u Varteks za mene nije povratak na nogometne terene, nego nastavak nogometne karijere. Vrlo vjerojatno bit će to i posljednja etapa moje igračke karijere. Varaždin i Varteks dali su mi sve, ovdje sam proveo najljepše igračke i ljudske dane, ovdje živim već godinama tako da ima simbolike u tome da napokon završim karijeru u dresu Varteksa.
Odigrat ću još šest mjeseci ili godinu dana, koliko mi tijelo bude dopustilo, i onda ću konačno “objesiti kopačke o klin”. No ne namjeravam napustiti nogomet. Nakon igračke, želim krenuti u trenersku karijeru. Želja mi je trenirati klince i prenositi im svoje znanje, nogometnu abecedu - kaže nam legendarni nogometaš, dodajući da je fizički spreman za novu sezonu.
- Moram priznati da sam se u jednom dijelu svoje karijere malo zapustio. U jednom trenutku imao sam gotovo 120 kilograma. Međutim, i takav sam uspio biti najbolji strijelac međimurske lige, i to nakon što sam odigrao samo prvi dio sezone. U jesenskom dijelu sezone sam, naime, za Dravu iz Kuršanca u Međimurju u 11 utakmica zabio 26 golova i onda sam na zimu prešao u Dinamo iz Apatije u Varaždinskoj županiji, no nitko me u Međimurju u proljetnom dijelu sezone nije uspio stići, tako da sam na kraju osvojio titulu najboljeg strijelca prvenstva. U međuvremenu sam na poticaj supruge Silvije počeo malo više brinuti o svom tijelu.
Skinuo sam 25 kilograma, redovito vježbam u teretani i treniram, idem u šetnje s ljubimicom, kujicom Bellom, i spreman sam kao u najboljim danima - poručuje Karić te dodaje i da je tajna njegova uspjeha, među ostalim, i to da “nije baš tako star kako izgleda”. Ekskluzivno nam je pritom otkrio tajnu koju su njegova obitelj i on strogo čuvali gotovo četiri desetljeća.
Godina rođenja
- Godinu dana sam mlađi od onog što piše u “papirima”! Rođen sam u studenome 1974. godine, a ne u studenom 1973. godine kako piše u osobnoj iskaznici. Naime, kad sam imao 9 godina, moja obitelj je organizirala da dobijem dokumente u kojima piše da sam godinu dana stariji jer po ondašnjim pravilima su za pionirske selekcije smjela nastupati djeca koja su navršila 10 godina. Kako sam već onda bio izuzetno talentiran i trener me želio uvrstiti u ekipu, moja majka je uspjela organizirati da dobijem dokumente u kojima je pisalo da sam godinu dana stariji nego što doista jesam. Znate kako je to bilo u ono vrijeme, sve se moglo “srediti” ako si imao pravu vezu.
Tako da sam ja u punom smislu te riječi stvarno mlađi nego što piše u osobnim dokumentima. To, među ostalim, znači i da sam profesionalnu karijeru u Željezničaru iz Sarajeva počeo u 15. godini i da ću iduće godine obilježiti punih 30 godina karijere - ističe Karić, koji nam je otkrio i još jednu tajnu. Iako je karijeru ostvario kao napadač te se tijekom karijere nazabijao golova i golova i bio noćna mora brojnih vratara, Karić je svoj nogometni put započeo upravo kao - golman.
- Kao klinac imao sam odlične reflekse i nisam se bojao bacati po terenu, tako da sam počeo trenirati nogomet sa željom da budem golman. No moja golmanska karijera završena je već nakon prve utakmice. Izgubili smo 5:0, pet puta sam morao po loptu u mrežu i nakon utakmice treneru sam poručio da više nikad neću stati među vratnice. Poručio sam mu da, od tog trenutka na dalje, želim biti samo i isključivo napadač.
S obzirom na to koliko sam golova zabio, očito sam dobro pogodio svoju prirodnu poziciju na terenu - kaže nam kroz smijeh legendarni napadač, koji će u novoj sezoni, osim dresa Varteksa, nastaviti nositi i dres zagrebačkog Dinama. Karić je, naime, dio veteranske ekipe Dinama, zajedno s rođakom Edinom Mujčinom, Danijelom Štefuljom, Hrvojem Štrokom, Dragom Vabecom i mnogim drugim legendama zagrebačkog kluba.
Mi, veterani
- Čim je objavljena vijest da sam potpisao za Varteks, nazvao me trener veterana Dalibor Poldrugač da mi poruči da igranje za Varteks ne znači da ću smjeti preskakati akcije veterana. Rekao sam mu da je jedan od uvjeta koji sam postavio upravi Varteksa bilo to da su me obavezni pustiti na svaku akciju veterana Dinama. Stvarno smo dobra klapa i super se slažemo i ne bih to propustio ni za što na svijetu - poručuje za kraj Veldin Karić.
Pop ikona domaćeg nogometa zaslužila je ovakav hepiend
“Ti čupavi, pakiraj se”, zapovjednički, s mržnjom u svakom pokretu i naredbi, proderalo se vojno lice ispod beretke s četiri c. “’Ajde, što čekaš?!” nastavio je upirući prst u klinca kojem se pred mladim, živim očima u beskrajnom slow motionu vrtio streljački vod. Unatrag par tjedana svi su ga zvali da odmah napusti Sarajevo.
No naš junak naivno je vjerovao kako će se stvari smiriti. Jer, pa kome je do rata, mislio je. Bio je mlad. Nevin. Pjevušio je u sebi “samo da rata ne bude...” No bilo ga je. Itekako ga je bilo. Jednog sumornog jutra probudilo ga je lupanje po vratima. Nije ni pomislio otvoriti. No lupanje je bilo sve jače. Prestao je disati, kaže, misleći da će prestati. Međutim, odjednom je ugledao otvorena vrata. Ulazi vojnik s puškom i kaže: “Spremaj se! Uzmi osnovne stvari i kreći s nama!”
Veldin Karić, o njemu je riječ, u tome je času pomislio da je gotov.
- Vozili su nas a da nismo znali kamo. Mislio sam gotovo je. Uz mene je bio vojnik s onom dugom puškom, “tandžarom”, ili kako se već zove. Ne znam zašto, ali od nas nekoliko samo je u mene uperio pušku. Umro sam od straha - ispričao je jednom zgodom, otkrivajući kako je sproveden na ispitivanje u svojstvu “špijuna”.
- Ja sam pošao u Novi Sad, trebam da igram za Vojvodinu. Pozvao me Nešo Starovlah (trener Željezničara, nap.a.) Evo provjerite, kažem, a vidim da je ovaj što me ispituje sve nervozniji. I tada je pored mene stajao jedan s puškom.
- Ti bježiš, tebi do fudbala. Nećeš ti nikuda - kaže mi taj bradonja, što je razbjesnilo mojeg prijatelja Žaru. I onda je on “poludio”, počeo da se raspravlja i svađa s njima. Ja kontam, šuti, Žara, pobit će nas.
Streljački vod
“Kakvi ste vi četnici? Niste vi nikakvi četnici. Držite Željinog igrača, jugoslavenskog reprezentativca. Vi ste mi neka vojska. Vi niste bili ni rođeni kada sam ja bio Dražin vojnik”, viče Žara, a ja ga gledam i kontam da je poludio. Onaj što nas je ispitivao malo se smirio. Baš tada uđe neki tip i prepozna Žaru. Bio je neki Željin navijač. Kaže, otkud ti, Žara, ovdje? Kako otkud, doveli me ovi. Reci da nas puste, jer Karić treba u Novi Sad! Tako i bude. Skinu nam lisice i kažu, zovite Starovlaha. Mislio sam, dobro je, kad ono novo čekanje.
- Izveli su nas van. I čujem helikopter. Kažu nam, upadajte! Tako sam ja napustio svoje Sarajevo, preko Lukavice s lisicama doveden na Pale, a onda helikopterom do Novog Sada. Vječiti sam dužnik Nenadu Starovlahu i Iliji Panteliću, koji je tada bio direktor ili predsjednik Vojvodine.
Životni triler
Ovo je samo djelić životnog trilera koji je junak naših dana otkrio kolegi Adnanu Ploči s portala sportske.ba. Da smo u SAD-u Kara bi odavna bio ekraniziran. Kako nismo, Karić je nastavio samo svojim putem. Nakon pola godine Novog Sada napokon je dospio do Slavonskog Broda i Marsonije, igrajući napokon miran, pored ove strane Save, podno gordog, a zaboravljenog transparenta “Igra Marsa kao Barsa”. I on je tada igrao, itekako dobro igrao. Toliko dobro da je Torino birajući između njega i Pippa Inzaghija izabrao “čupavog”.
“Ili je predsjednik Torina Giancarlo Calleri bio slijep ili je imao bolestan smisao za humor’’, zaključili su talijanski mediji Karićevu priču na Apeninskom poluotoku, nakon koje se vratio u svoj HNL, u Varteks, s kojim je pak pisao najljepše stranice klupske i svoje povijesti. Kasnije je stigao i Dinamo, pa i tri poziva među “vatrene”. Činilo se da je to labuđi pjev crnog pačeta HNL-a. No Kara, taj hrvatski Karel Poborsky, koji bi mu zbog “zuze” skinuo kapu i počastio ga barem s natikačama i čarapama, nije želio reći “zbogom”. Dozivali smo ga posljednjih godina, nazdravljali mu, a on bi u niželigaškim veličinama poput Dinama iz Apatije, Drave iz Kuršanca, Oriolika, Samobora i Borca iz Kunovca nastavio trpati. Do povratka u svoj, navijački Varteks. Za hepiend puta koji nije sličan niti jednom. Za kraj karijere sa stilom, za posljednjih lahor “barokne čupe”, tog nogometnog bonvivana i barda koji je oduvijek bio samo svoj.
Reći da je ikona zapravo je premalo. Dodati legenda, bilo bi preobično. Ali ustati i niz bradu, uz strahopoštovanje drznuti se prevaliti njegovo ime, možda bi zapravo bilo dovoljno. Ako je svaka liga imala svoju pop ikonu, onda je HNL imao njega. Veldin Karić, prvi među tako rijetkima... (Tomislav Juranović)