Ivicu Kostelića malo smo pričekali dok iziđe iz barokomore, u kojoj sad svaki dan provodi sat i pol. Odmah nakon povratka s Grenlanda, u komoru Centra za hiperbaričnu medicinu u Rijeci ulazio je dvaput na dan. Kratko rečeno, barokomora je nešto što jako dobro pomaže protiv ozeblina i nekih drugih problema - pogledati Wikipediju, recimo.
Ivica Kostelić malo je smršavio, i nije u licu onako preplanuo - odnosno jest, ali djelomično, kao dobro ugođen mramorni kolač - pa izgleda mlađe nego na bilo kojoj fotografiji u posljednjih deset godina. Zapravo, izgleda super.
Kako se osjećate sad, neposredno nakon izlaska iz barokomore?
- Odlično. Efekti barokomore su pozitivni i uglavnom dugoročni, nema nikakvih nuspojava.
Vidim, knjiga je tu, čitali ste unutra... ‘Najljepše novele svijeta’. Koju ste pročitali?
- Danas Henryka Sienkiewicza, ‘Orso’.
Dobra?
- Super. Tu nema loših stvari.
Na Grenland ste letjeli 12. travnja, iz Kopenhagena. S odmakom od mjesec dana, jeste li možda shvatili da ste, zapravo, išli iz nekih drugih razloga od onih koje ste prvotno zamišljali?
- Ne. Prije toga sam bio mjesec dana na Islandu...
Vidjela sam, snimili ste ‘autodokumentarac’ s Islanda.
- Da, kratki. A što se tiče Grenlanda, jedino sam naučio neke nove stvari o njemu, ali to je općenito isti poriv - volim biti u prirodi, u divljini ako je ikako moguće, volim otvoren prostor kakav se može naći na tim mjestima iznad polarnog kruga...
Što ste od opreme morali nositi da biste prešli 580 kilometara, na temperaturi do minus 32 Celzijeva stupnja, s vjetrom od 120 kilometara na sat... što ste vukli u onim sanjkama?
- Dvije su krucijalne stvari, o kojima ovisi život. Kuhalo i šator. Naravno, morate imati opremu kojom možete pozvati u pomoć. Nosite najkvalitetniji šator koji možete, mi smo imali Fjallraven Polar Endurance 3. Postoje tunel šatori i kupole, mi smo imali tunel. Za dvojicu se uzima šator za tri osobe, da unutra može stati još puno opreme. Kuhalo je na benzin, na nešto tekuće, što može dobro funkcionirati na vrlo niskoj temperaturi, plin nikako. Nose se rezervno i glavno kuhalo. Od odjeće se nose čarape, tanje, deblje... base layeri su ono što ide prvo na vas, znači duge gaće, majica dugih rukava, onda srednji layer, to su flisevi, na gornjem dijelu tijela nosite više stvari nego na donjem... gornji sloj su jakne i hlače raznih debljina, koje kombinirate s obzirom na temperaturu. To nosite u vodonepropusnim vrećama koje možete brzo identificirati jer vam te stvari trebaju na brzinu. Sunčane naočale, razne kape, čizme, što bolje i toplije... nekoliko brojeva veće od vaše noge da bi unutra mogle stati čarape i da bi noga, kad natekne nakon puno hodanja, mogla stati unutra.
Skijaška oprema...
- Skijaške naočale, dva para skija, u najmanju ruku jedan par plus jedna rezervna skija, par štapova plus jedan rezervni, za glečerski teren imate dereze, pojas konop, od elektronike osobni lokator, satelitski, satelitski telefon, VHF stranicu, mi smo nosili tracker koji je istovremeno i satelitski komunikator, preko kojega smo stalno dobivali prognozu, punjače za sve to, jedan dobar Power bank, ili jedan plus rezerva, jedan solarni panel da to sve napaja, fotografi nose svoju opremu, rezervne baterije koje ne rade ispod munus 30, GPS, rezervni GPS, obični kompas, sat s kompasom, rezervne baterije za GPS, po mogućnosti karte s osnovnom navigacijskom opremom, trokuti, kutomjeri, običnu olovku obavezno jer se ostalo sve zamrzne, nešto papira...
Kuhinja?
- Imaš lonac, dobar broj šibica ili vodootporne šibice, krpicu, poklopac, da se može brže rastopiti snijeg, gorivo se nosi u kanisteru ili bočicama koje idu s kuhalom, zdjelica za jelo, žlica, nekoliko nožića, obavezno jedan multi tool, neki nose i manji alat, dobre su stvari tuba brzog ljepila...
Vama je zatrebalo?
- Nama je skija odletjela preko noći i iskidala dio šatora, vrlo nezgodno, i zahvaljujući ljepilu i duct tapeu, popravili smo to... onda rukavice, nadrukavice, podrukavice, podloga za spavanje, jedan vrlo važan detalj za sreću pojedinca, vreća... Paketi hrane koja se pakira tako da je svaki paket jedan dnevni paket. Dehidriranu hranu samo uzmete iz sanjki kad navečer završite s turom i ubacite je u vruću vodu. Paketi se sastoje od dva glavna obroka, za doručak, koji je energetski najjači, pahuljice, musli, i za večeru, i puno energetskih pločica koje se jedu tijekom hodanja. Ručka nema, nego se svaki sat pojede nešto sitno.
Špek, luk... ništa?
- Ponio sam na Island kobasicu i zaseku, i to su neke stvari koje su, rekao bih, isto toliko motivacijski faktor koliko su hrana. Ovo kaj jedete tijekom dana nema neki okus, nema puno veselja kaj se hrane tiče, ali ovo kad pojedete na kraju dana... veseli.
Kobasica veseli u i običnom životu, kamoli na Islandu.
- Voda se rastapa svake večeri ili jutra, obavezno se u nju stavlja prah, po svoj prilici izotonični, jer snježnica nema minerala, u paketima su dakle i osnovne pilule, multivitaminske, minerali, C vitamin... paketić prve pomoći, obavezno aktivni ugljen... i nešto rezervnih stvari, gurtne, konopi. Metlica je također smiješan, ali važan dio opreme, u šatoru je svaki dan jako puno snijega i sva ona vlaga koja se kondenzira preko noći, smrzne se do jutra i ostane u šatoru... snijeg je zapravo najveći neprijatelj u šatoru, i stalno ga pokušavate izbaciti van. A metlicom se i očistite od snijega prije nego što uđete u šator. Lopata je vrlo, vrlo važna stvar, njome osiguravate šator, podižete snježne zidove, nekad se događa da morate otkopati šator ujutro... termosice...
Dobar popis... zapanjili ste me vašim ex abrupto nabrajanjem, svjedoči veliku posvećenost. To zapišete, pa kad pakirate stavljate kvačice?
- Da, jer kad nekaj zaboraviš, ne možeš baš nazvati DHL da ti donese.
Krema sa zaštitnim faktorom?
- E, da, i kefica za zube i sredstvo za dezinfekciju, labello, e, i čepovi za uši, jer po noći je nesnosna buka kad vjetar drma šatorom, i ako nemaš čepove za uši, nema spavanja. Osjećaš da se šator trese i dalje, ali puno manje čuješ, pa mirnije spavaš. Lampica za glavu dobro dođe, osim ako ne idete u vrijeme kad je cijelo vrijeme dan...
A, za hodanje, mislila sam za čitanje... prije spavanja.
- Neki ljudi kojima je to putovanje više za opuštanje, nose nešto za čitanje, dapače.
Zašto vama nije bilo za opuštanje?
- Zato što smo si odredili da ćemo prelaziti brzo, i uvijek to pokušavamo, ne natječemo se, ali volimo biti brzi, i u takvim trenucima, osim ako nemate dan prisilnog odmora, kad dođete u šator i napravite sve predradnje za spavanje, a morate znati da je u šatoru gimnastika bilo što napraviti, presvlačenje su joga položaji, a da ne kažem da topljenje snijega traje izvanredno dugo, kad na kraju to napravite, a 10 ili 12 sati hodanja je iza vas, isključujete se odmah.
Koliko ste po noći spavali?
- Uglavnom, legneš između deset i pola dvanaest. Pa do šest, a ako je jako hladno, onda se slabo spava. Najveća hladnoća bila je minus 34, u takvim noćima pokušavate se zagrijati, i zagrijete se, samo vam jako dugo treba. Sklupčate se, to je najbolje, i navučete više stvari. Trebale bi postojati vreće koje kakti funkcioniraju na takvim temperaturama... neću reći da ti je cijelu noć zima, ali treba dugo da se ugriješ. Iz jedne aktivnosti, hodanja, ulazite u hlađenje... jer kuhate večeru i slično. Dok hodate, nema problema ni na minus 50.
U čemu ste najviše uživali?
- A, to su bili rijetki trenuci. Kad je sunčano, taj prostor je očaravajući, kao i na drugim polarnim putovanjima. Vidjeli smo sunce sa sedam duginih vijenaca oko sebe, kao rezultat vlage, oblaka, ne znam... Onda prvi uspon kroz razbijeni glečer, izgleda zastrašujuće, kao uspon kroz smrznuto olujno more. I tako 20 kilometara. Led je plavi, višegodišnji...
Životinje?
- Na zapadnom dijelu mošusno govedo, to je glavni ulov, a ostalo su lisice, ptice, na istočnoj strani medvjed, tuljan, ptica, riba...
Mislila sam da ta krema za sunce nije bila dobra, zbog krastica, ali poslije sam pročitala da su to ozebline na licu, od vjetra.
- Doduše, postoji rješenje i za to, vazelin koji se stavlja u debelom sloju, ali... nismo ga imali. Nosili smo samo maske, ali nisu bile dovoljne, imali smo one balaklave, kao ninja maske, kad postane toplije, možeš ih spustiti...
Koja je bila najopasnija situacija u kojoj ste se našli?
- To da smo nosili hrane za 20 dana plus jedan rezerva, a vrijeme je bilo toliko loše da imamo još pet dana hrane i 150 kilometara pred nama, a prognoza je grozna. Bojiš se da ćeš ostati bez hrane.
Vjerojatno biste preživjeli dan bez hrane.
- Pa, za 22 dana sigurno bismo navukli hrane, i mogli funkcionirati, a da smo vidjeli da smo bez hrane, izmuzli bismo nešto, na kraju krajeva ne pojedeš sve energetske pločice, nosiš uvijek malo viška, a na dane prisilnog odmora pojedeš samo pola energetske potrošnje. Imali smo dva takva dana, jedino si ih nismo mogli priuštiti više, i zato smo morali ići kroz loše vremenske uvjete i to nas je jako iscrpilo.
U dane kad ne radim jedem puno više... od dosade...
- Mi smo jeli manje. Ne trošiš se, jedeš manje. Dani odmora jako dobro dođu, jer si ionako stalno umoran. Na takvim putovanjima prate te dvije konstante: umor i hladnoća, pa se dani odmora skoro cijeli prespavaju.
Što vam je Janica rekla kad ste rekli da idete prijeći Grenland?
- Niš. Prošle godine nam je ona bila od velike pomoći na Islandu, gdje smo imali opskrbu, koju je ona donosila, ona je isto osoba koja jako voli prirodu, i mislim da bi je isto veselila neka kraća tura. Jedino kaj je njoj jako zima...
Supruga, mama, tata...?
- Mama je, naravno, najzabrinutija, ali kad vidi da sam ja odlučio, onda nastoji pomoći koliko može. Moja supruga Elin je bila aktivno uključena, slala prognozu svaki dan, ona je bila osoba s kojom smo komunicirali dnevno preko SMS-a i satelita...
Je li ona bila uplašena?
- Sigurno ima svoje strahove, koje možda i ne pokazuje, ali zna da smo se dobro pripremili. Ona mi je potpora u svemu, pa i u ovom.
U barokomori ste zbog ozeblina. Je li to kozmetička stvar?
- Ovo na licu je kozmetička stvar, i to nije problem, ali ja imam problema s palcem na nozi, ali imam relativno lagane ozebline. Odmah sam, naravno, otišao na pregled, doktori su rekli da neće biti daljnjih posljedica, pa je barokomora i preventiva da ih neće biti. Miha je nažalost još u situaciji da ne znamo kamo će to otići, njemu je stradao prst na ruci, jer je kao fotograf morao češće skidati rukavice... tu je sad nastao veliki show, ali ozebline su... kao da idete u Saharu, i očekujete da nećete izgorjeti.
Je, nastao je veliki show.
- To je rizik koji morate prihvatiti, ali on nas nije spriječio u bilo čemu, i ni u jednom trenutku nismo bili ozbiljno ugroženi, niti u situaciju da bismo zvali evakuaciju.
Kako ste fizički osjetili da se trebate javiti liječniku?
- Nisam osjetio. Nisam ni znao da se ozeblina liječi u barokomori. Zadnji dan Mihina se ozeblina na prstu naglo pogoršala, kad smo se spuštali prema cilju, otpala mu je gornja koža i nokat, s našom prvom pomoći napravili smo što smo mogli. Preko satelita smo nazvali doktora u Sloveniju da nam kaže koliko je to ozbiljno, rekao nam je što moramo napraviti odmah, a kad dođemo u civilizaciju, da moramo u barokomoru. Kasnije smo saznali da je ona jedino svrsishodno liječenje ozeblina.
Dijelim tu potrebu za velikom samoćom... ali imam i potrebu za povratkom u civilizaciju. Što vas u toj pustoši privlači?
- Dobro sad, to je jako velika tema...
E pa, baš smo napravili uvod u nju.
- Najbolje je kaj je to generalno teško objasniti ljudima koji, sasvim prirodno, teže za sigurnošću. Svi ljudi na kraju teže za sigurnošću, čak i oni koji najviše riskiraju, naš je refleks sigurnost. Da se razumijemo, veliki sam ziheraš.
O!
- Stvarno. Stvarno riskiram samo kad moram, kad sam prisiljen, sve što se tiče sigurnosti prva mi je stvar.
U čemu ste ziheraš?
- Vjerujem da su 90 posto svakog pothvata pripreme. Rezultat je rezultat priprema. Tako sam funkcionirao i u skijanju. Na primjer u slalomu, koji je moja disciplina, ali vražja disciplina, nisam ispao, mislim, dvanaest slaloma, nisam radio greške zato što smo se pripremali za to. Pripremom smanjuješ rizik. To za mene znači sigurnost, ne, znači, da ja ne otiđem na Grenland, nego da se jako dobro pripremim. E sad, ti možeš pokušati ljudima objasniti što te vuče van, ali sumnjam da će shvatiti oni koji nemaju tu želju.
Možda ipak...
- Shvaćam ljude koji su protiv avantura, iako to nije samo refleks koji je svojstven svakom čovjeku, mislim da je to povijesno uvjetovan refleks u zajednici, jer gle, na primjer ono što je kod nas ‘avanturizam’ ili neko apstraktno razmišljanje, u drugim sredinama nije. Pogledaj Francuze koji su ludi za utrkom Pariz - Dakar ili za Vendee Globe, pa za osvajanjem vrhova, to je jedan drukčiji pristup riziku, opasnosti, životu...
Želju za postignućem, na kraju, ima samo čovjek, životinja sigurno ne. Često se sjetim Georgea Malloryja, britanskog alpinista, za kojeg se ni danas ne zna je li zapravo on prvi 1924. osvojio Mt. Everest... ali je u tom zadnjem pokušaju i poginuo, možda baš zato što je prenaglo krenuo, previše želio.
- Ili Amundsen, i drugi ljudi, koji drugačije gledaju na avanturu, i to se mora uzeti u obzir kad se o tome govori. To je poriv, ja bih to tako nazvao, i da se razumijemo, on uopće ne mora biti racionalan. On uopće nije racionalan. Ali to zapravo i nije važno, znate oni izreku ‘svijet je sačinjen od vatre’... od vatre u nama. Kad bismo uzeli čovjeka iz ovog svijeta, što bi ostalo? Naša vatra, odnosno naša ambicija je stvorila civilizaciju. Pitaju me: Što ti to treba? Pa ne treba mnogo toga. Jer meni je odlično kako je Mark Twain rekao: ‘Civilizacija je beskonačno umnožavanje nepotrebnih potreba’. Možemo i bez javnog prijevoza. Imamo bicikle, aute, možemo i hodati.
Ali ako tu potrebu ne realizirate, nezadovoljni ste.
- Da. I to je sve što ti trebaš znati o tome.
Vi ste gumenjakom išli i na Maltu.
- Je. Ali, Malta nije daleko. Problem je s gumenjakom obići svijet! To je prava stvar. Samo morate biti pametni. Drugo je kad netko pokušava doći iz Crikvenice na Krk na luftiću, a drugo kad se pripremiš. Imali smo svaki dan kontakt s DHMZ- om, plan A, B, C, D... bili smo spremni za to. Nekad možete otići u avanturu nespremni. Amundsen je rekao da su avanture loše isplanirani pothvati.
Dobro ste se pripremili i za Grčku?
- Da, iako sam doživio kritike, da sam ‘podcijenio’ more... ali to nije podcjenjivanje, nego precjenjivanje. Ne samo da sam se pripremio, nego, dok se ne suočite s problemom, bili u njemu, a ne da ste samo čitali o njemu, tek tada o njemu možete početi suditi.
A da, sve drugo je puka skolastika.
- Tako je. I ti na kraju imaš puno više strahopoštovanja pred morem od bilo koga tko je tvoj kritičar. Ili pred polarnim putovanjem. Jer taj kritičar nastupa kao netko tko nije bio tamo, OK, ima pravo, ali onaj tko je bio tamo zna još bolje, da treba biti oprezan.
Nemate ništa protiv što vas zovu avanturistom?
- Ma ne. Zovite me kak hoćete.
Čula sam da imate jedrilicu i da ćete njome preko Atlantika.
- Kupio sam jedrilicu, volio bih naučiti dobro jedriti i onda ćemo vidjeti što ćemo s tim.
Kakvu jedrilicu?
- Jedrilica je klasa 40, to je srednja oceanska klasa za jedrenje samca. Moram se još bolje s njom upoznati, prošle godine sam obavio transfer te jedrilice iz blizine Genove u Split, tisuću milja. Ali ove godine ću prvi put jedriti s njom malo dulje.
Na Jadranu, među otocima?
- Među otocima ću jedriti s obitelji, ali više me zanima pučina.
Sami?
- Prvo ne sam, prvo s posadom. A ako budem dovoljno dobar, i sam.
Koliko traje put preko Atlantika?
- Ne znam... ovisi gdje radiš prelaz, nisam to proučavao. Mislim da postoji i rekord u prelazu... a negdje, dva tjedna.
Gdje ćete vi raditi prelaz?
- Ne, nemam to u planu, to ja samo ovako pričam... Znaš, 90 posto su pripreme, prema tome, sad ne znam hoću li moći, možda neću biti dobar... ovo ljeto sigurno ne... možda samo malo izvan Jadrana...
Pa da, vaš brod baš i jest samo za jedrenje.
- I dovoljno star da je još user friendly, nije baš totalni ‘spartanac’. Nije baš samo ljuštura, bez kreveta... spartanski jest, ali mislim da još odgovara ovakvom mladenačkom stilu života. I ima dobar pedigre, bio je dvaput oko svijeta, bio je drugi na utrci oko svijeta, ponosan sam vlasnik tog broda. Znači, izdržljiv je, čim se dva puta uspio natjecati oko svijeta, jer jedno je ploviti, a drugo utrkivati se.
Jeste vi bili kad na regati?
- Ne.
Kako se zove brod?
- Pik as. To je moj stari znak, još iz vremena skijanja, kad sam se puno ozljeđivao, bio je moj amblem, imao sam ga na kacigama, rukavima, ‘pik’ je najslabija boja, ali ipak je ‘as’, pa je to kao neki autsajderski as.
A sad, kako je s vašim ozljedama koljena?
- U civilnom životu nemam nikakvih problema.
Da skijate?
- Opet bi me boljelo, sigurno.
Kad ćete ploviti preko Atlantika?
- Haha.
Hoćete li ići na Zimske olimpijske igre ako budete spremni?
- Kao natjecatelj? Jedino ako budem imao prilike za osvajanje medalje, ali ne vjerujem da moje tijelo to može u ovom trenutku.
Imate sina od 9 mjeseci, a stariji...
- Skoro dvije i pol godine.
I, kak su dječica?
- Ma djeca su... sreća svijeta. Mogu oni raditi svakakve spačke, ali ta ljubav koju osjećate prema njima je prevelika.
Stariji... on shvaća da se s vama zbivalo nešto neuobičajeno?
- Čovjek se začudi kak djeca osjećaju neke stvari. Kad sam odlazio na Grenland, nije baš bio zadovoljan. Elin mi je poslije rekla da je bio zabrinut.
Sigurno je čuo kako se pripremate, govorite o tome, pa shvatio da je tu nešto... buuu. Hoćete li ih usmjeravati u neki sport, kao vas vaš otac vas?
- U sport sigurno. Stariji je pozitivno reagirao na skijanje, ali prvo djetetu treba dati neki širi dijapazon sportova, da se vidi koje su njegove fizičke predispozicije i osnovna preferenca. Nije ni dobro gurati ga u samo jedan, jer kad se, kasnije, bude usmjeravao u jedan sport, taj široki dijapazon sposobnosti koji stekne pomoći će mu.
Što biste voljeli raditi u budućnosti?
- Provoditi lijepo vrijeme s familijom i naučiti još više o sebi i o svijetu. Ovo poput odlaska na Grenland sigurno je najbolji način učenja o sebi. Provoditi vrijeme u prirodi najbolji je način da naučite nešto o sebi. Ali treba si postaviti neki izazov. Da bi upoznao svoje potencijale, treba prekoračiti granicu komfora. Jer svatko ostvaruje dio svojih potencijala u zoni sigurnosti. Ali daleko je to od svih potencijala.
Točno, ‘napuštanje komfora’. To se može prenijeti i na intelektualne, duhovne sfere.
- Da, jer što je zona komfora? Naše svakodnevno funkcioniranje. U dućan, s obitelji, piće s prijateljima. Ljudski potencijali su golemi, ali morate prijeći granicu na koju ste navikli.