Pozdrav svima, moje je ime Slobodan Velikić i dolazim iz Hrvatske. Sasvim sam običan čovjek. Imam posao, volim putovati i baviti se sportom. Od svih sportova, moja strast je jedrenje. Plovim praktički cijeli život. Kako sam odrastao, tako su brodovi i mora postajali veći. Tu je ocean, Atlantski ocean, a moj je san preploviti ga u jedrilici klase Mini 6.50. Sam. U regati...
Tako je Slobodan Velikić u simpatičnom, 2,5-minutnom videu, objavljenom u travnju 2015., skupljao sredstva preko crowdfunding kampanje za ostvarenje svoga sna.
Prošlo je više od dvije i pol godine, a san je postao stvarnost. Riječanin Slobodan Velikić postao je drugi hrvatski jedriličar koji je solo u jedrilici od 6,5 metara preplovio Atlantik u MiniTransatu. Prvi je to učinio Šime Stipaničev 2007. godine.
Dado se javio nekoliko dana nakon ulaska u Le Marin. Na Martiniku su ga u cilju došli dočekati majka, sestra, djevojka... Nakon dvije etape jedne od najekstremnijih svjetskih regata. Za 5077 prejedrenih milja trebalo mu je ukupno 30 dana, 10 sati, 30 minuta i 18 sekundi. Iza tih hladno nebrojenih vremenskih odrednica skriva se nadljudski napor, strast, ljubav prema prirodi i istraživanju nepoznatog i prstohvat ludosti.
- Polako dolazim sebi. Adrenalin je još uvijek visok, a tijelo je još uvijek naučeno na ritam spavanja od 60 minuta. Pomaže prisutnost dragih ljudi, obitelji. Svaki je uspjeh slađi uz svoje. Bilo je super. Sjajno iskustvo, a na dočeku su emocije prošikljale na sve strane. Sretan si jer si napokon došao. Svi koji završe MiniTransat su pobjednici, započinje Velikić.
Regata je startala iz meke oceanskog jedrenja u Francuskoj. Od La Rochellea, kroz Biskajski zaljev, potom se gađa najzapadnija točka Španjolske rt Fisterra, a onda uz obalu Portugala prema Kanarima i Las Palmasu. Ugrubo, oko 1300 milja i sedam do deset dana jedrenja.
- Startali smo 1. listopada. Izgleda da sam prva dva dana bio u šoku, pod nekim stresom ili bolje, usran u gaće. Ničega se ne sjećam! Sjećam se dobro nervoze na pontonima, čak i ne toliko osobne, već kolektivne nervoze obitelji, rodbine i prijatelja, i nas skipera koji su, pogotovo tog dana, prezirali svu pompu i medijsku pozornost oko regate (start na više francuskih televizija, i pokojoj internacionalnoj) i jedva čekali da krenemo. Prozivali su brod po brod, vukli su nas van. Ja sam bio među zadnjima. Znam da sam pajete zaboravio skinuti čim sam se otisnuo s pontona pa sam ih skinuo tek blizu startne linije, toliko sam bio koncentriran. Trećeg dana regate, pri vožnji s velikim spinakerom, idem se malo odmoriti, ali nikako ne mogu zaspati. Pokušavam tehnikama disanja, ali neki nemir mi ne da. Pokušavam promijeniti pozu (najčešće je umor toliko jak da samo legnem na leđa i umrem), legnem na jedan pa na drugi bok… i ništa. I odlučim, idem još malo na timun, dok je dana. Kako sam izašao, pogledao desno, vidio 910, Irca Toma, kojem je ovo također drugi Transat, i za mene slovi kao jedan od favorita. Kako je red nekada pogledati ispred sebe, umjesto vrha ili dna vala, vidim na 20 metara od sebe ogromnog kita kako mi okomito sječe put. Brzom reakcijom uspijevam isključiti pilota i zaorcati kako bih ga izbjegao…Toj mrcini vjerojatno bi bilo svejedno, a Sisi ne bi bilo drago da su se poljubili, prisjetio se Velikić na svom blogu life atlantic of Slobodan Velikic.
Problemi su započeli nekoliko dana kasnije. Zbog puknuća baštuna i prodiranja vode u brod, Slobodan se odlučio zaustaviti u Portugalu.
- Imao sam informaciju da je prognoza 10-12 čv sjevernog vjetra. 15 sati do Porta i onda 12 h+ za sve popraviti, i za 30 h bih mogao nastaviti dalje. Umjesto 15 h, do porta sam plovio 40 h. Upao sam u biblijsku bonacu, stajao 12 sati, a u međuvremenu prolazio teške trenutke i borbe s egom i “what if” situacijama. U Leixos (oceanska luka od Porta) dolazim oko 7 navečer, ali 3 nm prije luke prestaje puhati, zauvijek. Od toga trenutke do subote u 5 poslijepodne, kad odlazim iz Leixosa, mogao bih napisati ep, ili barem epopeju. Naime, napraviti technical stopover, kako se to zove službeno na regati, uvijek je zvučalo jednostavnije nego što to zaista jest. U realnosti, ti uploviš u neku nepoznatu luku i moraš uvjeriti ljude oko sebe da si u iznimno važnoj situaciji te kako ti hitno trebaju njihovo vrijeme, pažnja, mobiteli, ekstra angažmani, i sve, naravno, besplatno. Otišao sam iz Porta bez ikakva obroka i odmah krenuo u brodski ritam, jela i spavanja. Bilo je sve super do 80 nm do cilja. Prognoza je 10 čv istočnjaka i imam najviše 15 sati do cilja. Prolijevam višak vode u nadi kako će mi to dodatno pomoći da budem brži i ostvarim cilj.
.jpg)
No, topla zračna masa odlučila je skrenuti iznad nas, prouzročujući još jednu bonacu i što je još gore, povremene “neverine”, udare od 20-30 čv vjetra, bez ikakve najave na moru. Jedino se moglo osjetiti pola minute prije izrazito toplo strujanje zraka i onda “bam”, barka na boku dok se ni ne snađeš. U posljednjih 40 sati napravio sam 80 nm, a promijenio jedara kao u svih 12 dana prije. Negdje u subotu u noći, i psihički pucam. Žedan sam, nemam više vode na brodu, udaljen 30 nm, brzina 1-1,5 čv. Da imam motor, odmah bih ga palio. Ali nemam. Moram jedriti… Zamrzio sam jedrenje u ta dva dana. Javljam se VHF-om da sam za 1 h na cilju… i opet bonaca. 5 h mi je bilo potrebno za zadnje dvije milje, žedan, s glavoboljom od dehidracije, napisao je Slobodan nakon uplovljavanja u Las Palmas.
Prvi dio regate označen je zelenom kvačicom. Uslijedio je drugi. Onaj preko oceana. Zbog najave mogućih tropskih oluja, organizator je odlučio rutu pomaknuti južnije, kroz Zelenortske otoke. Iz Las Palmasa krenuli su 1. studenoga.
- Prvih sam nekoliko dana pičio kao lud, bio među vodećima, jer sam imao jako dobre informacije o vremenu, a onda sam se u blizini afričke obale zapetljao u ribarske mreže. Znam, rekli su nam da se pazimo toga. Ali mreža ima i u Francuskoj, Portugalu i Španjolskoj. Kud baš da se zapetljam uz afričku obalu... To mi je bilo baš stresno iskustvo. Morao sam skočiti u more i osloboditi Sisu, a u glavi sam brijao tisuću mogućih i nemogućih situacija. Iako je brod bio u zaustavljenom položaju, padne ti na pamet - što ako otplovi, što ako mi se nešto dogodi u moru, nemoćan sam, ne mogu pozvati pomoć. Uf... Shvatiš da si najsigurniji na brodu, priča Dado.
Nakon oslobađanja iz mreže dogodila se nova nezgoda. Trenutak nepažnje ili dekoncentracije, ali dosta skup. U vremenskom smislu.
- Odredišna točka bio nam je prolazak između otoka Santo Antão i São Vicente. Utipkao sam krivo koordinate, i kada sam to shvatio, već sam bio 50-ak milja od kursa. Ajde, Slobodane, tuci more. Jedri u vjetar. Mislim da sam jedini kojem se to dogodilo na regati.
Nakon izlaska iz Zelenortskih otoka nastupilo je područje vječne krme (jedrenje niz vjetar nap.a). Zbog pasatnih vjetrova koji pušu od istoka prema zapadu.
- To je neopisiv gušt. Pravi jedriličarski raj. Krma i po plinu. Sisa je surfala. No, ja na ovoj regati očigledno nisam bio pod sretnom zvijezdom. Jedne noći mi je otišao akumulator. Imao sam jedan solarni panel koji mi je davao struju nužnu za rad instrumenata. No, zbog nedostatka struje izuzetno sam se malo mogao koristiti autopilotom. Zadnjih 1000 milja na kormilu sam proveo najmanje 15 sati dnevno. Onda sam ostao i bez najvećeg spinakera. U cilj sam ušao praktički bez struje i najvažnijeg jedra s mišlju: Konačno sam stigao.
MiniTransat nije samo borba s prirodom, nego i borba sa samim sobom. Od samoće na brodu, do isprekidanih spavanja.
- Svaka dva dana priuštio sam si 60 minuta sna u komadu, a svaki treći dan i 90 minuta. Hrane sam imao dovoljno, vode isto tako. Knjigu koju sam namjeravao pročitati putem nisam ni dotaknuo. Glava ti je danima u jedrenju. Gledaš kako da se što više sljubiš s brodom. Puno sam naučio o sebi, borbi s egom. Mjesec dana si sam sa sobom. Bez ljudi, mobitela. Samo more i ti. To je veliki luksuz u današnje vrijeme. Ispunjavajuće, neprocjenjivo iskustvo.
Sisa 2 odmara se na doku u Le Marinu. Prodaje se. Taj Pogo 2 praktički sam zna put preko Atlantika. Ovo mu je bio četvrti nastup na MiniTransatu. Čeka novog jedriličarskog entuzijasta da je povede preko. Na veliko plavetnilo...