Poput one stare narodne '...kamen po kamen palača...' i tako posljednjih pet godina u maloj, skučenoj radionici Josipa Radića iz Pučišća, iz komadića bračkog kamena nastaje minijatura 'palače', maketa bazilike sv. Petra.
Nevjerojatno je to djelo, zapravo remek-djelo ljudskih ruku i to samoukog umjetnika koji se nikad prije nije bavio s kamenom osim što ga s njim vežu pučiški geni, sve dok nije kao umirovljeni časnik Hrvatske vojske, prije nekoliko godina, odlučio kratiti vrijeme izrađujući makete crkvica, kampanela, lanterna i kućica. Išlo mu je sjajno, a makete su obišle mnoge bračke župe i galerijske prostore. Onda mu je palo na pamet da napravi baziliku, baš onu svjetsku poznatu koju je vidio jednom u životu, te ga se dojmila svojom ljepotom. Točno na Stepinčevo, u veljači 2014. godine, ne znajući u što se upušta, krenuo je od temelja bazilike, odlučivši je posvetiti blaženom Alojziju Stepincu.
Do danas kada ga od finalnog poteza na maketi dijeli tek desetak dana, prošlo je, računa Josip, više od 8400 radnih sati, a nebrojeno puno kaplji znoja, strpljenja, razmišljanja, sve to u suživotu i uz golemu podršku supruge Marije i četvero djece koja su rasla zajedno s kamenom bazilikom.
- Ostala mi je još lanterna na kupoli bazilike. Ako pogodimo boje starih kupa, obojit ćemo krov. Ako ne, ostavit ćemo boju kamena - dočekuje novinarku Slobodne Dalmacije 51-godišnji Josip u svojoj radionici.
Pažljivo nam pokazuje fino izrađenu kupolu koja će krasiti krov bazilike. Stupići su toliko sitni, promjera samo dva milimetra. Čini se nemoguće takvo što napraviti golim rukama i to sve u maketi 1:200.
- Nisam ni ja mislio da će to biti moguće uopće napravit. Takav promjer je stvarno teško izvesti, ali zato kažem da imam Božju pomoć. Otkako sam počeo raditi baziliku događaju se čudne stvari, dobivam snagu i kad mislim da je gubim. Vidite mi prste, ogromni su, a opet uspijem baratati zubarskom pincetom i svim tim finim alatima. Imam plus dva dioptriju i nije se pogoršala otkako sam počeo raditi na maketi. Mislio sam puno puta odustati, al opet, vuče te želja da vidiš kraj, da završiš započeto. Onda udahneš duboko i ideš dalje.
Ja vam uopće nisam strpljiv tip. Ne bi moga' ni tunju deset minuti držat mirno. A za ovu maketu je trebao potpuni mir. Nema šanse ovo radit ako ste imalo uznemireni. Samo staloženost prolazi. I tako, moji idu leć, a ja u radionicu. Radio bih ja do jutra, al svijest da me ujutro čekaju obveze, potira' me u krevet - kaže nam pučiški umjetnik paleći turbinicu, fini alat dok zujanje pokušava nadglasati kanarinac, kućni ljubimac. To je ta protuteža apsolutnom miru koji je potreban za ovakve precizne radove.
Gledamo zapanjujuće detalje na bazilici, od prozora, kupola, preko fino izrađenih reljefa na fasadi, do apostola na rubovima bazilike, skala, brojnih sitnih detalja koje je Josip izradio uz pomoć zubarskog alata.
- Mogli ste otvorit ordinaciju za protetiku i dobro živit od toga - šali se kolega fotoreporter razgledavajući zubarski 'arsenal'.
Radić dodaje kako su mu od početka projekta mnogi pomogli, od "Jadrankamena" koji je ustupio kamen za maketu, preko pučiških meštara koji su nesebično ponudili pomoć, do samih sumještana, župe u Pučišćima, pa do "Boscha" koji je osigurao precizni alat.
- Baziliku sam vidio za vrijeme jednog hodočašća, a uz pomoć nadbiskupa Nikole Eterovića, apostolskog nuncija u Berlinu, koji je angažirao ljude u vatikanskim arhivima, uspio sam prikupiti svu dokumentaciju o njoj, uključujući i nacrt. Ona je u naravi visoka 138 metara, a moja maketa je oko 200 puta manja. Mislim da je teška oko dvjesto kilograma. Toliko je čvrsto napravljena, i da se ne bi pomakla ni u sudaru. Ne znam koliko je komadića u nju ugrađeno, na tisuće, a svaki se napose stavljao. Najveći problem bili su temelji jer ako njih krivo postavite, sve ide krivo. Cijela je od kamena osim par komada stakla. Zvono je od mesinga, a za kraj idu mali križevi od zlata koje je osigurala naša župa i don Pavao Gospodnetić. Namjeravao sam i Papu napravit, al' bio bi presitan - otkriva.
Gradeći rimsku baziliku u minijaturi Radić se pošteno namučio. Pomagali su mu nacrti koje je dobio od nadbiskupa Eterovića, ali i crteži njegove kćeri Katice po kojima je izrađivao kipove. Cijela obitelj Radić zapravo ima svoj pečat u ovoj maketi, a njihova imena ostat će zauvijek upisana na temeljima makete.
- Obitelj jedva čeka kraj ovog rada. Znate, ovakve stvari vas posve obuzmu. Dok pričate s ljudima oko sebe, dok vozite, dok se molite, misli vam skreću na baziliku. Nosite tu sliku sa sobom. Evo, zbog ovog projekta, znam sve kantune bazilike. Mogao bih je zatvorenih očiju proći. Znate li da je ispod kupole zapravo Michelangelov atelier koji sam imao priliku vidjeti, a inače je zatvoren za javnost? Tu su odložili gipsanu maketu bazilike koja nije baš u sjajnom stanju...
Pitamo ga što će raditi nakon što dovrši Papinu baziliku. Bez sumnje, bit će mu žao što ona odlazi iz njegove male radionice, iz njegove svakodnevice.
- Vidjet ćemo što ćemo s njom kad bude gotova. Želja mi je darovati je Vatikanskim muzejima, a prije toga volio bih da je vide Hrvati, ali i svijet - otkriva nam Josip koji je zacrtao da dovrši maketu do Uskrsnog ponedjeljka kada planira promociju u rodnom mjestu, uz nazočnost mnogih.
- Nema šanse da ponovim ovo opet. Ovakav rad radi se jednom u životu. Ali, meni je u glavi nešto drugo. Ako Bog da zdravlje, zašto u Pučišća ne bi dolazili ljudi iz cilog svita?! Tamo u Klagenfurtu se hvale mini mundusom, a zapravo to uopće nisu minijature jer su veće od mene. Puno svita kod nas dolazi vidit klesarsku školu, naše misto, a zašto ne bi napravili jedinstveni brend u mistu?!
Izradio sam sve kampanele bračkih crkvica, a mogao bih napravit i sve hrvatske katedrale, zašto ne, možda čak i maketu zgrade Kongresa u Washingtonu. Pa brački kamen je već brend u svijetu, a bilo bi sjajno kada bi ljudi iz cilog svita dolazili u naša Pučišća vidjeti kamene rukotvorine. Volju i alat imam - kaže Radić za Slobodnu Dalmaciju.