POKRENUT PROCES

'Vidi što su sve u Međugorju napravili, a ni iz čega, prazna priča! Mi tu imamo pravog mučenika i nismo učinili ništa. Vrijeme je da se to promijeni'

Vlado Kos / CROPIX

Beatifikacija fra Lovre Milanovića i procesiji povodom Mlade nedjelje fra Lovre. Marijan Karaula (u krugu)

 

Vruće je i neljudski sparno ovdje, puno prevruće za bilo kakve ozbiljnije napore. Zadnji je dan kolovoza, sunce je još visoko i prži s nebesa dok kolona od kojih dvije tisuće ljudi staloženo hoda uz brijeg. Pokraj neobrađenih polja s jedne i podivljale šikare s druge strane prate već dobro oznojeni par muškaraca na čelu grupe. Između sebe oni balansiraju visoko uzdignutu sliku što prikazuje čovjeka u franjevačkom habitu kako kleči pred nekim misterioznim svjetlom. Svakih stotinjak metara kolona zastaje i prvih par ljudi klekne pred malenim i ciglama ozidanim postajama križnog puta, kratko se pomole pa svi skupa krenu dalje. Nitko se posebno ne obazire na zlokobne crvene ploče s mrtvačkom glavom i natpisom MINE što stoje pokraj puta. Ovdje su već dvadeset i kusur godina, tu će i ostati još tko zna koliko, nerviranje nikome neće pomoći.

Završna postaja procesije je neveliko seosko groblje, jedno od stotina sličnih i zapravo ni po čemu posebno da nije jednoga vrlo značajnoga groba u samome središtu. Grob je veći od ostalih, sav u crnom granitu i jednostavan, ali vječito prekriven cvijećem i manjim pločicama od mramora i granita na kojima uvijek piše neka varijanta istog sentimenta: “Hvala ti za moje čudesno ozdravljenje”.

Turic, BiH, 310819.
Reportaza o beatifikaciji fra Lovre Milanovica i procesiji povodom Mlade nedjelje fra Lovre.
Na fotografiji: ispovjed kod kapelice koja je izgradjena na mjestu gdje je ubijen fra Lovro.
Foto: Vlado Kos / CROPIX
Vlado Kos / CROPIX

Ispovjed kod kapelice koja je izgrađena na mjestu gdje je ubijen fra Lovro.

 

Spomenik na kamenom križu nosi ime Lovro Milanović i označava godine njegova rođenja te smrti: 1777 - 1807, uz dodatni natpis: mučenik. A svi ovi ljudi koji su se danas okupili ovdje imaju isti cilj - uzdignuti toga pokojnog franjevca u status blaženika i potom sveca, čime bi fra Lovro postao prvi i jedini svetac koji je rođen, cijeli život djelovao i koji je umro na teritoriju Bosne i Hercegovine. I koji bi time možda, samo možda, izveo još jedno čudesno ozdravljenje, tako što će ubrizgati injekciju adrenalina u područje koje je temeljito odstranjeno od same ideje ikakvog smislenog života.

Turic, BiH, 310819.
Reportaza o beatifikaciji fra Lovre Milanovica i procesiji povodom Mlade nedjelje fra Lovre.
Na fotografiji: misa na mjesnom groblju gdje je fra Lovro sahranjen.
Foto: Vlado Kos / CROPIX
Vlado Kos / CROPIX
 

Fra Lovrin grob nalazi se u selu Turić, u Bosanskoj Posavini, nedaleko od Gradačca, kojih 30-ak kilometara od rijeke Save i Županje. Oduvijek je to bilo katoličko selo, kraj relativno bogat, što od poljoprivrede, što od gastarbajtera u obitelji. Tu je prije posljednjeg rata - u kojemu je selo bilo na prvoj liniji bojišnice i time potpuno porušeno - živjelo približno 1500 ljudi. Međutim, tko god je povlačio crte razgraničenja u Daytonu pomaknuo ih je sasvim dovoljno da Republika Srpska proguta i Turić i veći broj sličnih katoličkih sela i zaseoka. Pa tako danas, dok stojite ispred župne crkve Sv. Ilije - iza koje je nogometni teren lokalnoga nogometnog kluba Dinamo Turić - kroz ljetnu omaru vidite zastavu Republike Srpske kako se vijori na visokom koplju ni 200 metara dalje, na granici s Federacijom BiH. Mještani kažu da ta zastava svako toliko u misterioznim okolnostima brizne u plamen, pa lokalne srpske vlasti postave novu, pa se onda opet zalomi utakmica hrvatske reprezentacije i tako život teče dalje…

Turic, BiH, 310819.
Reportaza o beatifikaciji fra Lovre Milanovica i procesiji povodom Mlade nedjelje fra Lovre.
Na fotografiji: misa na mjesnom groblju gdje je fra Lovro sahranjen.
Foto: Vlado Kos / CROPIX
Vlado Kos / CROPIX

Misa na mjesnom groblju gdje je fra Lovro sahranjen.

 

Narod dolazi sa svih strana

Ako bismo bili vrlo optimistični, moglo bi se reći da je ovo mjesto na aparatima, ali jedva. Jedini koji u selu žive su većinom starci koji su se vratili odnekud izvana, neki iz prognaništva, neki s “privremenog rada”. Mladih tu baš i nema, sve što funkcionira je crkva, pokraj nje je kafić, a preko ceste prizor koji ni po čemu ne pripada ovdje: maleni kompleks bazena koji je izgradio neki ambiciozni povratnik pa za 5 konvertibilnih maraka po glavi omogućuje barem trunku osvježenja od ljetne žege. Mještani kažu da postoje dva dana u godini kada selo oživi. Naravno, oživi na kredit, tako što se tisuće ljudi slije u Turić iz drugih krajeva Bosne, iz Hrvatske, Austrije, Njemačke ili Švicarske, provedu tu vikend i odu. Jedan je blagdan zaštitnika župe Sv. Ilije. A drugi je fra Lovrina mlada nedjelja, uvijek zadnji vikend u kolovozu.

Turic, BiH, 310819.
Reportaza o beatifikaciji fra Lovre Milanovica i procesiji povodom Mlade nedjelje fra Lovre.
Foto: Vlado Kos / CROPIX
Vlado Kos / CROPIX
 

“Na fra Lovru, sjećam se kad sam bio malen, još iza onog rata, dolazio je narod odsvakuda, iz cijele Posavine, Slavonije, Srijema”, govori mještanin Jozo Lučić.

“Neki bi i pješke dolazili, tamo negdje od iza Tuzle, gaćare smo ih zvali. Spavali bi tu napolju samo da se izmole fra Lovri”.

Fra Lovro je dakle, ozbiljna lokalna legenda. Ljudi su, prema crkvenoj predaji, relativno brzo nakon njegove pogibije počeli hodočastiti na njegov grob, traje to tako već svojih 200-tinjak godina. Prvi crkveni zapisi o većem hodočašćenju datiraju iz 1883. godine i poznato je da su vjernici nosili kućama zemlju s fra Lovrina groba kako bi njome mazali oboljele dijelove tijela. Danas je teško i pobrojati more automobila koji se parkiraju po cijelom selu, dolazi se organizirano autobusima koji s mukom manevriraju po minijaturnom parkiralištu groblja. Fra Lovrina mlada nedjelja zapravo počinje već u subotu i traje cijeli vikend, ali glavni događaj je upravo ovo: svi se prvo okupe na mjestu fra Lovrine pogibije, u procesiji se prođe kroz postaje križnog puta do groblja, gdje se izmoli misa.

“Sjećam se da su i mene vodili na grob kad bih bila bolesna”, prisjeća se književnica Julijana Matanović, koja je rodom upravo iz Turića. “Zapravo i svaki put kad bih došla nazad u Turić, jer sam otišla s 3 godine, baka bi me vodila na fra Lovrin grob, a kako mi je sada očev grob odmah pokraj njegovog, prilično sam povezana s tom pričom.”

Turic, BiH, 310819.
Reportaza o beatifikaciji fra Lovre Milanovica i procesiji povodom Mlade nedjelje fra Lovre.
Na fotografiji: ispovjed kod kapelice koja je izgradjena na mjestu gdje je ubijen fra Lovro.
Foto: Vlado Kos / CROPIX
Vlado Kos / CROPIX
 

Kobni susret

Povijest škrto bilježi život fra Lovre Milanovića, ali ipak dovoljno da se sklopi koliko-toliko točna slika. Rodio se 1777. godine u Sarajevu i krsno ime bilo mu je Stjepan. Roditelji su mu umrli od kuge pa je već sa 15 godina zaređen u franjevački red te je uzeo ime fra Lovro. Poslan je na službu u bosansku Posavinu i u trenutku smrti približno pet mjeseci djelovao je kao župnik župe Donja Tramošnica, kojoj je pripadalo i selo Turić. Predaja govori da je toga kobnog dana kad je otišao na drugi svijet išao u ispomoć svom stricu fra Franji Milanoviću u 20-ak kilometara udaljenu župu. Nije sasvim jasno zbog čega - da mu pomogne u ispovijedanju, u pričešćivanju ili da da posljednje sakramente umirućem vjerniku.

Kako god bilo, jašući na konju kroz jedan od turićkih zaseoka što se zove Staro selo na putu je susreo Muju Arnauta, Turčina koji je bio nadzornik imanja gradačačkog bega Osman-kapetana Gradaščevića (njegov će sin Husein-kapetan Gradaščević 1821. godine podići dosta veliku pobunu protiv sultana i postati poznat kao Zmaj od Bosne). Iako su tadašnji običaji nalagali da fra Lovro, kao i bilo koji drugi kršćanin, siđe s konja kako bi odao počast Turčinu, on to nije učinio. Zašto, to baš nije poznato, ali se nagađa da je u rukama imao neki od sakramenata pa mu nije bilo jednostavno. Bilo to kako bilo, Mujo Arnaut - “barbarin, grozni i pijani Turčin” kako ga opisuju crkveni zapisi - prvo ga je ubo nožem i potom upucao u leđa svojom kuburom. Unesen je u prvu obližnju kršćansku kuću, ali mu nije bilo pomoći pa je pokopan na najbližem groblju.

Što se pak tiče Muje Arnauta, o njemu su franjevci kasnije zapisali da se “nije ni on glave nanosio” i da se “poslje Mujo ubojica skito od nemila do nedraga tražeći zalogaj kruha, dok se nenamjeri na slična druga deli-ciganina, koji ga ubi iz kubure na mjestu”. Naime, lokalni katolici zahtijevali su od Osman-kapetana da Muju nekako kazni pa ga je ovaj otpustio iz službe, ali se nikada nije pokajao za svoje nedjelo, nego je, zapisao je fra Martin Nedić, rekao ovako: “Vallah je jazuk (šteta) što sam ga ubio, ali sam to po zakonu turskom učinio, zakon bo turski hoće, da kad đaur skobi na putu Turčina, da đaur mora s konja sjašit nek se zna da je Turčin gospodar, a jer frater nije toga učinio, morao sam ga ubiti”.

Proces nečije beatifikacije nikada nije ni jednostavan niti kratkotrajan. Prošlo je pet godina otkako je nadbiskupija Vrhbosanska, na prijedlog franjevačke provincije Bosne srebrene kojoj je fra Lovro Milanović pripadao, pokrenula proces za njegovom beatifikacijom. Glavni čovjek u ovom slučaju je fra Marijan Karaula, vicepostulator kauze fra Lovre Milanovića.

Turic, BiH, 310819.
Reportaza o beatifikaciji fra Lovre Milanovica i procesiji povodom Mlade nedjelje fra Lovre.
Na fotografiji: fra Marijan Karaula ispred mjesne crkve.
Foto: Vlado Kos / CROPIX
Vlado Kos / CROPIX

Fra Marijan Karaula ispred mjesne crkve.

 

“Kod fra Lovre nema prevelikih dvojbi, pošto postoje vrlo snažni dokazi da je umro mučeničkom smrću, da je ubijen ‘in odium fidei’, iz mržnje prema vjeri. Dakle, da bi bio proglašen blaženikom nije potrebno dokazivati čudo. Tek u sljedećem koraku, kod proglašenja svetim, potrebno je dokazati da je na fra Lovrin zagovor ostvareno čudo, a takvih svjedočanstava imamo i prikupljamo ih. Imamo mnoštvo njih koji svjedoče da su ozdravili, imamo i dokumente da su liječnici potvrdili da je to čudo”, govori fra Marijan.

Objašnjava, nadalje, da je bilo bitno da cijeli taj proces ima “grassroots” komponentu, da krene iz naroda i tek kada postoji takva kritična masa, crkva preuzima institucionalne korake na sebe.

“Trenutno se još uvijek radi na takozvanoj biskupijskoj fazi procesa, dakle na podizanju svijesti o fra Lovri, animiranju ljudi da se mole, da se pomaže kako se god može. Kad se završi biskupijski korak, onda sve ide u Rim i Rim dalje preuzima postupak na sebe. Treba još napisati takozvanu poziciju, postoji još puno koraka, ali ja mislim da bi to moglo ići prilično brzo”, kaže Karaula.

Turic, BiH, 310819.
Reportaza o beatifikaciji fra Lovre Milanovica i procesiji povodom Mlade nedjelje fra Lovre.
Na fotografiji: misa na mjesnom groblju gdje je fra Lovro sahranjen.
Foto: Vlado Kos / CROPIX
Vlado Kos / CROPIX
 

Teška i krvava povijest

Što znači brzo za “firmu” koja je ustanovljena prije cirka 2000 godina?

“A čujte, brzo, još par godina… U svakom slučaju, da bi kanonski postupak uspio bilo bi dobro da se što više ljudi angažira, da postoji podrška u apsolutno svakom pogledu, moralna, ljudska, da crkvena i redovnička glasila šire spoznaju o tome. Proces je mukotrpan i dugotrajan, ali može se to uspjeti. Hrvatski i katolički narod u Bosni je jednako dugo koliko i u Hrvatskoj, a ta je povijest bila jako teška i krvava, pogotovo ona iz turskog vremena. Bilo je puno mučenika, bilo je mnoštvo ljudi koji su živjeli kreposnim životom, a nemamo nijednog bosanskohercegovačkog sveca, i to je sigurno bio jedan od glavnih motiva za pokretanje ovog procesa. Mi možda nedovoljno vrednujemo značenje jednog sveca, to bi bila ogromna stvar, on bi, na neki način, verificirao snagu vjere ovdašnjeg naroda”, navodi fra Marijan Karaula.

Turic, BiH, 310819.
Reportaza o beatifikaciji fra Lovre Milanovica i procesiji povodom Mlade nedjelje fra Lovre.
Na fotografiji: misa na mjesnom groblju gdje je sahranjen fra Lovro.
Foto: Vlado Kos / CROPIX
Vlado Kos / CROPIX
 

Stanovnici cijele Posavine nadaju se da bi beatifikacija fra Lovre donijela još nešto - da bi mogla postati fokalna točka oko koje bi se preostali katolici ovog područja mogli češće okupljati i barem pokušati graditi novu zajednicu.

“To je oduvijek bilo vrlo značajno za cijeli taj kraj. I sigurno bi bila velika stvar kada bi još jače zaživjelo”, smatra Julijana Matanović.

Nada je da bi grob pravog pravcatog sveca mogao postati mjesto hodočašća za mnogo veći broj ljudi, da bi to moglo čak i ekonomski revitalizirati cijeli kraj te na taj način vratiti hrvatske i katoličke korijene natrag u ovu posavsku zemlju. Takva je, barem, teorija, ali nije da ne postoji “case study” relativno blizu.

Turic, BiH, 310819.
Reportaza o beatifikaciji fra Lovre Milanovica i procesiji povodom Mlade nedjelje fra Lovre.
Na fotografiji: misa na mjesnom groblju gdje je sahranjen fra Lovro.
Foto: Vlado Kos / CROPIX
Vlado Kos / CROPIX
 

“Vidi šta su sve u Međugorju napravili, a iz ničega, prazna priča. Mi ovdje imamo pravog mučenika 200 godina i nismo radili ništa, e pa vrijeme je da se i to promijeni”, sentiment je koji će ponoviti brojni hodočasnici.

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo