NESEBIČAN RIBAR

VIŠANINU TONIJU PLAKETA ZA IZNIMNU HRABROST Spasio je pet života, a ovo je priča o njemu i prijatelju Baći kojeg je jedne noći izvukao iz ralja smrti

    AUTOR:
    • Marina Jurković

  • OBJAVLJENO:
  • 05.05.2019. u 15:49

Ante Baranić / Hanza Media

Marko Huljev i Toni Zanki

 

Plaketa grada Vodica za iznimnu hrabrost ove je godine dodijeljena Toniju Zankiju, 42-godišnjem profesionalnom ribaru, koji je u Vodice s otoka Visa doselio prije četiri godine, a u neverama i pomorskim nesrećama već je spasio pet ljudskih života! Među njima i život svog sugrađanina Marka Huljeva Baće, 39-godišnjeg skipera, koji ga je zbog nesebičnosti i požrtvovnosti i nominirao za jedno od najuglednijih priznanja grada Vodica, piše Slobodna Dalmacija.

Od te dramatične listopadske noći prošle godine, Tonija i Marka veže iskreno i neraskidivo prijateljstvo, kakvo se samo rađa u trenucima u kojima život visi o koncu. A Marko je tog 17. listopada, u moru nedaleko otoka Babuljka, zaista gledao smrti u oči. I danas, kad se sjeti te noći, navru mu emocije i naježi mu se koža na rukama.

Opržilo me po licu

- Jako volim ići u lignjolov. To je vode nama svima koji imamo svoj brod jednostavno u krvi, pa smo se tako dvojica prijatelja i ja dogovorili da krenemo zajedno. Već smo stavili kompletno sve stvari na brod, kad je njima uletija neki posal. Odustali su. A meni se nije dalo ostati doma. Zaželija sam se malo nekog svog mira nakon ciloga lita u kojem sam vozija turiste i dava sve od sebe da budu zadovoljni i sritni, i da se opet vrate dogodine - kazuje nam Marko.

- Tribalo mi je, šta bi se reklo, malo napunit baterije. Taj moj brod, zapravo motorna jahtica od 10 metri, bila je idealna za jednodnevne grupne izlete. I tako sam se brodom zaputija malo iza Žirja. Poznajem sve te ribare koji znaju bit na toj pošti, pa smo prvu večer zajedno lovili, vratili se u uvalu Mažurinu i lipo tote prispavali. Sutradan smo se dobro odmorili i namjeravali tu noć loviti dalje, ali kako nije bilo ulova, ja sam odlučija ići ća doma. Oni su ostali na istoj poziciji jer im je ka profesionalnim ribarima sav alat bija u moru - prisjetio se Marko, s kojim smo, baš kao i Tonijem, dogovorili susret u Vodicama.

Ante Baranić / Slobodna Dalmacija/Hanza Media

Toni Zanki i Marko Huljev

 

Jedva je prošao 500-tinjak metara kad je iz unutrašnjosti jahte začuo čudan zvuk, a brod je, dodao je, počeo gubiti na brzini.

- Pušta sam ga u ler i uša u kabinu provjerit šta se događa. Odma sam ćutija da nešto daje, bija je to neobični miris, a kako sam verziran za kamione, ka profesionalni vozač prvo sam automatski pomislija na akumulator. Iša sam ugasit struju, ali kad sam otvorija poklopac, plamen je šiknija u zrak, grunila je vatra prema meni, uvatila me po jednoj strani lica i oku, i odbacila natrag. Šta je najgore - izgubija sam svijest i probudila me je strašna bol. Počela mi je goriti cipela, gaće i noga. Jedva sam išta vidija od vatre na ono jedno oko, a dim me je počeja gušiti. Pogleda sam prema vratima u plamenu. Ima sam osjećaj ka da sam u paklu. Kroz vatru sam, cili u panici, gleda u mrak. Bija sam potpuno izgubljen - svjedoči Marko.

Nisan mislija na sebe

- Od pada me je bolija i lakat. Jedva sam se diga i nekako odbaulja vanka. Gledam - gori sve oko mene. Ne znam šta ću. Ćapa sam aparat za gašenje, ali nije mi puno pomoga. Zgrabija sam onda signalne rakete i sić od jupola ne bi li kako doša do krme i počeja gasit, ali kako je motorni prostor bija u vatri, doša sam na provu. Sićam se tog osjećaja bespomoćnosti, držim rakete u jednoj ruci, a u drugoj mobitel i govorim Toniju: prijatelju, gorim, leti vamo! - govori Marko.

Ante Baranić / Slobodna Dalmacija/Hanza Media

Kobni požar

 

- Isprva je mislija da se šalim jer me nije vidija. On je bija na donjoj strani otoka, a ja na gornjoj. Međutim, shvatija je po glasu da sam u panici. Bacija je alat u more i krenija pravo prema meni. U međuvremenu je svaka sekunda bila ka godina. Ja stojim na provi, na špirunu i samo mi to još ne gori, a sve iza mene gori. Gledam kako ću skočit u more, ali gori i more u krugu 30 metara oko broda. U tim trenucima nisam zna šta bi. Cilo sam vrime drža sićeve u ruci i mislija kako mi Toni i još dva broda iza njega dolaze pomoć gasit brod. Situacija je bila strašna. Razabra sam kroz dim i vatru Tonijev brod. Najprije nije moga prići mom brodu od vatre. Ni sam ne znam kako mi je doša s leđa. Samo sam ositija da me je uvatija i povuka nazad na svoj brod. Da to nije napravija, ja bi tote, u toj panici i pokušaju spašavanja broda, sigurno izgubija glavu. Više sam mislija na brod nego na sebe. Bija je u unutrašnjosti klima-uređaj i 300-400 litara nafte. Da me je uvatila vatra, više mi ne bi bilo spasa - uvjeren je danas Baćo kojega u Vodicama svi znaju po nadimku.

Toni je njegovu verziju događaja vjerojatno čuo bezbroj puta, no i ovaj se put uživio kao da se drama netom dogodila.

Prepoznatljivim viškim vokabularom prisjetio se te vožnje prema Markovu plamtećem brodu koji je u jednom trenutku uspio i fotografirati mobitelom. U međuvremenu je, veli, nazvao i službu spašavanja na moru.

- Vo ti je krma broda, vo ti je platforma, a vode di su makine probilo je bužu, vode je eksplodira. Baćo je bi vode na provi. Kako ga škapulati, mislija sam - pokazivao je Toni fotografije jednu za drugom i nadovezao se:

- Čuja sam kako mi govori da gasim. Ma koje gašenje. Dva puta sam pokušava doć do njega, al nisam moga. Vatra gre na mene. Onda sam se zaleti u šiju jer sam bi u krmi. Ćapa sam ga i povuka na brod. Ni bilo jednostavno. Bi sam devet godin zamjenik zapovjednika za tehničke intervencije, a od malih nogu u vatrogascima. Vadi sam ljude iz auta, iz kuća, ispo vlakova... i da nisam bi u tome - ne virujem da bi ga spasija.

Ante Baranić / Hanza Media

Marko Huljev i Toni Zanki

 

Ostale mi samo rakete

- I tako, ostala je glava na ramenu, a sve šta mi je ostalo od broda su rakete u ruci. A taman sam lipo počeja radit. Upozna sam ljude i ima lipu ponudu. Sad ću ih sve poslati na vožnju kod drugih. Ovog ću lita vozit turiste jednom lipom izvornom gajetom koju mi je ustupija Bernard Roca Kunjka, naš vodički ugostitelj. Velik je čovik i velik prijatelj. Zna da je to moja i egzistencija moje obitelji, supruge Antonije i dice Tonija i Karmen. Toniju se nisam moga drugačije odužit nego ga kandidirati za priznanje. Hvala ljudima u gradu Vodicama i povjerenstvu koje je uvažilo moje obrazloženje - iskreno će Baćo.

Na spomen spašenih života, Toni se tek skromno osmjehnuo. Svi bi ljudi, uvjeren je, tako reagirali da su se našli na njegovu mjestu.

- Ljudima na moru triba uvik pomoć. To bi svaki čovik na moru napravija - prostodušno će Toni za Slobodnu.

Ova bi priča vjerojatno imala još sretniji kraj da je Huljevu osiguranje uvažilo štetu i da je mogao kupiti neki drugi brod. Ovako je ispalo da je polica bila nevažeća, odnosno da nije bila na fizičku, nego na pravnu osobu, odnosno Markovu tvrtku. U pravnom smislu stvar se čini prilično kompliciranom, a zapravo se, uvjereni su Toni i Marko, svodi na to da havariju sud smatra nedokazivom. Unatoč svjedocima, pa i policajcima na policijskom brodu koji je stigao prije potonuća Baćine jahte. Pa i unatoč jednoj Plaketi grada Vodica. No, to je već neka sasvim druga štorija.

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo