Treću životnu dob dočekala je radeći kao prostitutka na ulicama Mexico Citya. Zapitavši se što se događa sa ženama poput nje kad dosegnu godine u kojima taj posao nije opcija, odlučila je otvoriti starački dom za svoje kolegice.
Carmen Munoz u Mexico City stigla je sa samo 22. godine i sedmero djece koje je morala prehraniti. U grad je doputovala u potrazi za poslom i boljim životom, a nadu joj je ulijevala priča o lokalnom svećeniku koji traži domaćicu. No, svećenik ju je razočarao odbivši ju uz poruku da ima mnogo posla u gradu i neka ga potraži negdje drugdje, prisjetila se za novinare BBC-a detalja s početka svoje životne priče na ulicama Meksika.
Plačući je napustila crkvu, a na ulici joj je prišla žena koja joj je ponudila pomoć.
- Pokazavši na čovjeka preko puta, rekla mi je 'On će ti dati 1000 pesosa odeš li s njim'.
U to vrijeme, Carmen je taj novac predstavljao bogatstvo i znatiželjno je upitala gdje mora s njim ići i što raditi da bi dobila novac koji je značio nahraniti gladna usta svoje djece. Nakon kraćeg razgovora, prvotnog šoka i naposljetku odluke koju je u tom očajnom trenutku donijela, mlada žena je pristala otići s nepoznatim muškarcem u hotelsku sobu. Dao joj je obećani novac, ali nije tražio ništa zauzvrat, njezin očaj nije mu to dopuštao.
Shvativši da je ovo način da njezina djeca više nikada ne budu gladna, Munoz se s tom mišlju već idućeg dana vratila na ulicu.
Idućih 40 godina njezino radno mjesto bilo je ugao Plaze Loreto i okolnih ulica.
Novinarima BBC-a pokušala je 'opravdati' svoj način zarade.
- Kad sam ušla u ovaj posao, bila sam opijena novcem koji sam dobivala i koji je doslovno značio život za moju djecu i mene. S vremenom, osjećala sam se dobro znajući da mi netko plaća za moje društvo, moje tijelo i mene. Otac moje djece nije me ni najmanje cijenio, bila sam mu bezvrijedna i ružna. Ovim muškarcima nisam, i još su mi za to plaćali - objasnila je svoje razloge Munoz.
Rad na ulici je naravno uzeo svoj danak. Novac od nje tražili su i korumpirani policajci, ali i svodnici. Udarci i zlostavljanja nisu bili rijetkost, a s vremenom je postala i ovisna o drogi i alkoholu.
Ipak, Carmen je zahvalna jer je to očito bio način da svojoj djeci osigura dostojanstven život i krov nad glavom.
Godinama kasnije, u tome je uspjela i za druge ljude. Jednog dana, hodajući ulicama grada, vidjela je tri starije promrzle žene zagrljene ispod prljave cerade. Shvatila je da su prostitutke, baš poput nje, no da su u puno težoj situaciji. Bez razmišljanja im je odlučila pomoći jer ju je, kako kaže, boljelo vidjeti drugo ljudsko biće u toj situaciji. Unajmila im je sobu u jeftinom hotelu i kupila obrok.
Nakon tog događaja, shvatila je koliko se starijih žena i dalje prostituira na ulicama grada, s očajnom spoznajom da njihova tijela više nisu nikome zanimljiva, a da su ona bila jedino što su imale kako bi preživjele. Obitelji ih nisu željele, nisu imale nikoga i nisu imale kamo.
Munoz je bila odlučna da učini nešto po tom pitanju i idućih 13 godina provela je uvjeravajući gradske vlasti da osiguraju starački dom za starije prostitutke koje svoj krov nad glavom nemaju. Uz potporu nekoliko lokalnih umjetnika, susjeda i prijateljica, konačno ih je uvjerila. Grad im je u korištenje dao veliku zgradu koja datira iz 18. stoljeća, a smještena je samo nekoliko ulica od Plaze Loreto koja je prostitutkama Mexico Citya desetljećima bila radno mjesto.
Munoz se prisjetila prvog ulaska u zgradu.
- Plakale smo, smijale se i s nevjericom ponavljale kako je ovo naš dom.
Useljenje je podrazumijevalo puno rada i truda pri obnovi i uređenju zgrade, no 2006. godine žene su konačno ušle u svoj novi dom koji su nazvale Casa Xoxhiquetzal po astečkoj božici ženske ljepote i seksualne moći.
Casa Xochiquetzal danas je sretno mjesto kojim se širi miris kolača, iz kojeg dopire vesela glazba i u kojemu žene vrijeme provode izrađujući nakit koji kasnije prodaju na obližnjoj tržnica, a ova im ustanova pruža i medicinsku skrb i razna prijeko potrebna savjetovanja, prenosi BBC.
Dom je trenutno utočište za 25 žena u rasponu od 55 do 85 godina. Iako je većina njih u mirovini, neke i dalje za život zarađuju na ulici.
Jedna od štićenica, 60-godišnja Marbella Aguilar jedna je od onih koje su se oprostile od uličnog načina života. Njezina je soba ispunjena knjigama omiljenih autora poput Pabla Nerude i Franza Kafke. Priča koja je tu ženu dovela do ove točke prepuna je teških životnih okolnosti i mučnih detalja, a kad su ju novinari upitali što joj je ova kuća pružila, odgovorila je:
- Spoznaju da žena može izgubiti svoju čast, ali ne i dostojanstvo.