Ponekad je najbolje suočiti se s istinom i to tako da je izrazimo posve iskreno. To je učinila 33-godišnja autorica Joi Weaver koja je u tekstu objavljenom na Huffington Postu priznala da se još nikad nije poljubila. Već u prvoj rečenici osim ove činjenice priznala je i da je jedini muškarac koji ju je ikad htio primiti za ruku zapravo samo ubijao dosadu.
Weaver je progovorila o tome kako se osjeća i kakav pritisak je društvo vršilo na nju zbog ove činjenice. Priznala je da se osjećala kao jedina osoba na ovom svijetu koja nikome nije privlačna. Zbog toga joj je bilo neugodno, a djelomice i zbog toga što nitko nikad otvoreno ne priča o tome.
‘Koliko znam, nikoga nikad nisam privukla. Jedine veze koje sam imala bile su online. Jedini dečko koji se htio sastati sa mnom uživo, samo me zagrlio. Na internetu sam upoznala potencijalne partnere, ali bi njihov interes brzo splasnuo kad bi me upoznali’, piše Weaver.
Nevinost se pretvorila u simbol fizičke grotesknosti ili društvene neprihvatljivosti, piše dalje Joi, a seksualno neiskusni ljudi se svim silama trude sakriti tu činjenicu. I ona je u bezbrojnim razgovorima s prijateljicama molila da razgovor ne završi na seksu, no to se nikako nije moglo izbjeći.
Kroz djetinjstvo su je učili da kaže ‘ne’, a kad je došla na fakultet, ponadala se da će se nekom muškarcu svidjeti njezin intelekt. Međutim, tako je stvorila mnoga prijateljstva, ali na spoj je nitko nije zvao.
Naravno, Joi je sve to skupa, još kao mladu djevojku, posve zbunjivalo. Stalno se pitala zbog čega nitko nije zainteresiran, što je to s njezinim izgledom da odbija ljude, možda je stvar u karakteru… No, koliko god postavljala pitanja, odgovore nije našla, a ne nalazi ih čak ni danas.
Međutim, posljednjih godina više ni ne postavlja pitanja, zadovoljna je sobom i time što je solo: ‘Kroz posljednjih nekoliko godina pomirila sam se s činjenicom da sam solo. Trebalo mi je vremena jer mi nitko nije mogao pomoći. Morala sam sama otkriti što to znači za mene, morala sam stvoriti svoj život umjesto da čekam srodnu dušu. Ovo nije moj prvi izbor, ali ne mogu biti očajna zbog toga.’
Ljudi najčešće nisu imali razumijevanja za njezine probleme te su, štoviše, često regirali kao da im je neugodno razgovarati o njezinoj nevinosti. Pokušavali su joj objasniti kako bi se trebala ponašati, kako bi se trebala razgovarati, no sve je to iluzija. Prijateljice su je uvjeravale da je zgodna, ali nisu imale objašnjenje zašto se muškarci ne slažu.
‘Često se smijem da me prijateljice ne bi sažalijevale. Odlazim na njihove djevojačke večere, vjenčanja i slično i doista sam iskreno sretna zbog njih. Uživam u njihovim večerama i pokušavam ne biti ljubomorna na novo posuđe koje su dobili kao vjenčani poklon. Moje posuđe nije komplet i kupljeno je u jeftinom dućanu.
Mogla bih bez problema razgovarati s drugima koji imaju slična iskustva. No, istina je da ih nema među mojim poznatima. Imam dosta prijatelja i prijateljica koji su sami, ali svatko od njih je imao partnera. Prema istraživanju koje je prije nekoliko godina provedeno dva posto žena u dobi između 25 i 44 godine nije nikad imalo seks s penetracijom. Među milijunima tih djevica sigurno postoji neka poput mene koja želi intimnost, ali je nikad nitko nije htio’, piše Weaver.
Smatra da je jedan od najvećih problema to što se ljudi boje ili srame pričati o tome jer ih sugovornici najčešće osuđuju ili sažaljevaju.
‘Ono što me sad muči je trebam li se nastaviti truditi. Činjenica je ako nitko nije htio ništa više od zagrljaja od mene dosad, teško da će se to promijeniti kako starim. Ne želim biti sama zauvijek. Voljela bih se barem jednom poljubiti. Da nastavim tražiti nekoga ili da prihvatim situaciju kakva je i usmjerim energiju na nešto drugo?’
Weaver ipak prije svega želi da ta tema prestane biti tabu, da može popričati o tome otvoreno i pronaći stvarni razlog problema: ‘Sve smo žene, svaka ima svoju priču i svaka od nas želi priliku da je ispriča dostojanstveno i iskreno.’